Posljednjih desetljeća pojavila su se u Bosni i Hercegovini nova „shvatanja“ islama koja vjekovnu tradiciju muslimana u našoj zemlji žele da „isprave“ i nauče Bošnjake „pravoj“ vjeri i pravilnom izvršavanju obreda. Kao posljedica toga, među Bošnjacima su se pojavili militantni ekstremisiti koji se vješto služe islamskom retorikom da bi opravdali svoj krvavi pir. Paradigma umjerenih i tolerantnih muslimana u Europi koju su Bošnjaci vjekovima stvarali u očima zapadnog, kršćanskog svijeta, dirigovana iz stranih centara moći, postepeno se mijenja u sliku militantnih terorista spreminih na stravične zločine poput napada na policijsku stanicu u Bugojnu. Bez obzira da li je teroristički akt na policijsku stanicu u Bugojnu naručen sa strane ili je idejno djelo ovdašnjih terorista, ono predstavlja otvoren napad na paradigmu umjerenih i tolerantnih muslimana koji žive u Bosni i Hercegovini, te zbog toga Islamska zajednica, kao baštinik vjerske tradicije Bošnjaka, ne smije stajati po strani, već se treba angažirati na suzbijanju i uklanjanju takvih pojava.
Teroristički napad na policijsku stanicu u Bugojnu u kojem je ubijen policajac na dužnosti Tarik Ljubuškić i teško ranjena policajka Edina Hindić, izveden, kako se čini, iz ideoloških pobuda, duboko je potresao cjelokupno stanovništvo Bosne i Hercegovine, a posebno Bugojance. Premda su počinioci vrlo brzo pohvatani, osjećaj nesigurnosti i zebnje uvukao se u srca mještana nepripremljenih na ovakav krajnje svirepi čin. Nevjericu građana pojačavala je spoznaja da tu, u njihovom komšiluku, postoje ljudi koji su, u ime svog poimanja islama, spremni atakovati na živote nevinih ljude. Muslimani u Bosni i Hercegovini stoljećima su bili prepoznavani kao umjereni i tolerantni ljudi, puni poštovanja prema drugom i drugačijem. Tu osobenost nisu izgubili ni u danima brutalne agresije na našu zemlju kada su zvjerski ubijani i proganjani. Međutim, nakon napada na policijsku stanicu u Bugojnu iskrsava bojazan da li stoljetna paradigma umjerenih i tolerantnih europskih muslimana, kakvima su Bošnjaci vjekovima smatrani, postepeno blijedi pred militantnim i terorističkim poimanjem islama instaliranim u Bosni i Hercegovini tokom i nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu.
BOSANSKI ISLAM
Islam je religija koju je Allah, dž.š., objavio Muhammedu, a.s. Njeni vjerski principi i temeljni obredi su nepromjenjivi i konstantni u svim vremenima i na svim mjestima širom zemaljske kugle. No funkcija Muhammeda, a.s., kao Božijeg poslanika ne može se izdvojiti iz konteksta društvene sredine u kojoj je djelovao. Jedan od vodećih islamskih reformatora s indijskog potkontineta iz XVIII stoljeća, Šah Velijullah, je o tome rekao: „Nije cilj Poslanikov, a.s., niti je on u stanju totalno izmijeniti društvenu i pravnu praksu naroda; njegov je cilj izgraditi društvo na moralnim i duhovnim principima, pa s tim u vezi ostavlja netaknutim sve što nađe, osim onoga što nije u skladu s novom ideologijom. On se obzirno pokušava baviti onim što je spojivo s moralnim principima, a ostalo mijenja što je moguće manje, kloneći se promjena koje nisu nužne i koje njegovo društvo ne može lako da prihvati.“ Vjerovjesnik, a.s., je djelovao među Arapima, narodom koji je imao svoju obrednu praksu i običajno pravo po kojem su bili uređeni društveni odnosi. Svoju poslaničku misiju on nije otpočeo iz ničega, već se u realizaciji vjerovjesničkog plana i programa oslanjao na dobru i plemenitu praksu predislamskih Arapa koja nije bila u suprotnosti s osnovnim učenjima islama. Na taj način islam je, premda univerzalna religija, obojen arapskim obilježjima. Međutim, to nije nedostatak islama i njegova mana već prednost. Naime, prihvatajući dobru praksu predislamskih Arapa i odustajući od beskompromisnog obračunavanja s njom ostavljena su otvorena vrata dobrim, plemenitim i korisnim običajima svih naroda koji su kasnije ulazili u okrilje islama. Kada su Bošnjaci početkom XV stoljeća počeli prihvatati islam oni su u njega unijeli svoju predislamsku praksu koja nije bila u suprotnosti s duhom šerijata i obojili ga svojim bosanskim obilježjem. Među glavnim obilježjima islama u Bosni i Hercegovini su dovišta i zajednički zikr koji se obavlja na njima, te stoga nije čudno da je napad na policijsku stanicu u Bugojnu izveden u nedjelju 27. juna na dan svečanog obilježavanja jubilarne 500 Ajvatovice, najvećeg i najmasovnijeg dovišta. Napadači su na taj način poslali poruku da, ne samo da su protiv države i njenih institucija već i protiv vjerskih obilježja bosansko-hercegovačkih muslimana i njihovih vjerskih institucija. Uz dovišta islam u Bosni i Hercegovini prepoznatljiv je po otvorenosti prema pripadnicima drugih religija, običajima vezanim za rođenje djeteta, ženidbu i smrt, obrednim žrtvovanjem prilikom izgradnje novih objekata, te brojnim narodnim mudrostima i umotvorinama koje su Bošnjaci unijeli u islam i koji su vremenom postali sastavni dio njihovog identiteta. Bosanski muslimani prepoznatljivi su po umjerenosti i miroljubivosti, poštenju i radinosti, i čvrstoj i nepokolebljivoj pripadnnosti sunijskom vjerovanju i obredu. Zadivljujuća je ljubav koju bosansko-hercegovački muslimani imaju prema namaskim sunnetima, i, općenito, formi obavljanja namaza koju su naslijedili od Osmalija. Bošnjaci imaju svoja lijepa jela koja se naslanjaju na domaće resurse: pitu od jabuka, burek, baklavu, pekmez od šljiva, krompirušu, zeljanicu, grah i ostala lijepa jela kojima ne mogu odoljeti i kojima se uvijek vraćaju oni koji ih jednom u životu probaju. Prepoznatljivo obilježje odjeće bosansko-hercegovačkih muslimana je „francuzica“ i marama, odnosno „šamija“ itd... Iako se navedene osobenosti i karakteristike bosansko-hercegovačkih muslimana u nekim aspektima doimaju neislamskim jer se doslovno ne podudaraju s praksom Vjerovjesnika, a.s., ipak se u one u potpunosti naslanjaju na Kur’an i Sunnet Božijeg Poslanika.
OSOBENOSTI BOSANSKOG ISLAMA KROZ PRIZMU KUR’ANA I SUNNETA
Islam je uvažavao plemenite i korisne običaje predislamskih Arapa. Argumente za to možemo naći i u Kur’anu i u praksi Božijeg Poslanika, a.s. Jasan dokaz prihvatljivosti običaja predislamskih Arapa su riječi Allaha, dž.š.: „Otac djeteta dužan je da ih (majku i dijete) prema mogućnosti (bil-ma’ruf) hrani i odijeva...“ Klasični komentatori Kur’ana sintagmu bil-ma’ruf tumače običajem, tj., otac djeteta dužan je da majku i dijete prema običaju mjesta u kojem žive hrani i odijeva. Vjerovjesnik, a.s., također je uvažavao emocije predislamskih Arapa i njihov nacionalni ponos. Buharija i Muslim vjerodostojnim lancem prenosilaca bilježe da je Božiji Poslanik, a.s., rekao hazreti Aiši: „Da nije tvoj narod nedavno izašao iz paganstva, ja bih porušio Ka’bu i potom je bezuvjetno sagradio na temeljima Ibrahima, a.s., pošto su Kurejšije zgradu Ka’be smanjili...“ Glavni razlog koji je spriječio Vjerovjesnika, a.s., da sruši Ka’bu i ponovo je izgradi na Ibrahimovim, a.s., temeljima je bojazan da to ne bi izazvalo nelagodu kod Arapa koji su tek primili islam. To je jasan argument da je Vjerovjesnik, a.s., mijenjao od predislamske tradicije samo ono što je bilo neophodno. Pogledajmo na koji način se taj princip manifestovao u Bosni i Hercegovini.
Muslimani u Bosni i Hercegovini žive u prekrasnom prirodnom ambijentu čija ljepota s baščama ispod kojih rijeke teku podsjeća na kur’anske opise Dženneta. Zahvalnost Bogu Uzvišenom na blagodatima koje im je podario Bošnjaci vole iskazivati u toj prelijepoj prirodnoj džamiji ili mesdžidu, kako je planetu Zemlju nazvao Vjerovjesnik, a.s. To je razlog radi kojeg Bošnjaci pohode Ajvatovicu, Kariće, Bunu i Brateljevačku pećinu kod Kladnja. Ko nije slavio i veličao Uzvišenog Allaha u miru planinskog vrhunca gdje je smještena džamija u Karićima, ili uz žubor vode u tekiji na Buni, on ne može shvatiti zašto se bosansko-hercegovački muslimani svake godine vraćaju na ova mjesta. Dalje, s obzirom da ne postoje jasni dokazi da su se na ovim mjestima nalazila predislamska svetišta, ne postoje ni razlozi zbog kojih bi muslimanima bilo zabranjeno posjećivati ih. Zatim, islam se u Bosni i Hercegovini nije širio među idolopoklonicima, već među Sljedbenicima Knjige, a pošto je muslimanima dozvoljeno obavljati molitvu u bogomoljama pravoslavaca i katolika, nema razloga da bogomolje paterena, gdje god one bile, budu muslimanima zabranjene za izvršavanje vjerskih obreda. Čak šta više, patereni i njihove bogomolje, hiže, bez uobičajene crkvene ikonografije bliže su islamskom učenju nego oslikane pravoslavne i katoličke crkve. Dakle, ako je dozvoljeno obavljati namaz u Aja Sofiji u Istanbulu, ili uFethiji džamiji u Bihaću, dozvoljeno je obavljati namaz na mjestima gdje su se molili i bosanski patereni, pa makar to bilo pored izvora ili na planinskim visovima.
Stoljećima su Bošnjaci njegovali običaje iz životnog ciklusa: rođenje, svadba i smrt. Ulema je predislamske običaje koji su bili u suprotnosti s duhom islama kritikovala i zabranjivala, dok je lijepe narodne običaje, shodno praksi Božijeg Poslanika, a.s., njegovala i podržavala. Naime, islam poštuje prirodu čovjeka koji ima potrebu da se smije, plače, veseli, tuguje i raduje, pa su tako opstali netaknuti svi običaji iz životnog ciklusa koji nisu bili u suprotnosti s načelima šerijata. Svako ljudsko biće ima potrebu da se veseli za vrijeme svadbe, jer je to radostan čin formiranja nove porodice. Islam nije ukinuo lokalne svadbene običaje predislamskih Arapa, već ih, u okvirima morala, časti i poštivanja, njeguje i preporučuje. Allahov Poslanik, a.s., je jednom prilikom upitao djevojku koja je bila kod nevjeste: „Šta je uradila mlada?’ ‘Odveli smo je kod njenog muža’, odgovorila je. ‘A jeste li s njom poslali djevojku koja će udarati u def i pjevati?’, upita Allahov Poslanik, a.s. ‘A šta će pjevati?’, pitala je djevojka. ‘Govorit će stihove:
Došli smo vam i vas našli
Na vaš pozdrav odzravili
Da vam nema žeženoga zlata
Žene bi vam bile bez nakita
I da nema pšenice uzrele,
Ne bi cure bile debele.
Stihovi navedeni u ovom predanju pripadaju žanru narodnih umotvorina komponovanih da na lijep i moralno prihvatljiv način uveseljavaju svadbene svečanosti. Pozitivan odnos Allahovog Poslanika, a.s., i njegovo podsticanje ljudi da budu veseli, radosni i razdragani prilikom sklapanja braka, uticao je na pozitivan odnos islama prema predislamskim svadbenim, ali i drugim prigodnim svečanostima naših predaka. Od običaja iz životnog ciklusa među muslimanima u Bosni i Hercegovini najrasprostranjeniji su: „ćudanje“, šišano kumstvo djeteta, krađa djevojke, postavljanje barikada svatovima, običaj nakoljenčeta, knijenje mlade, vukovi, mirđije itd. itd. Sve su to običaji koje muslimani u Bosni i Hercegovini stoljećima njeguju uz prešutnjo odobrenje uleme jer se naslanjaju na pomenutu praksu Božijeg Poslanika, a.s.
Bošnjaci su od Osmanlija naslijedili specifičnu formu obavljanja pet dnevnih namaza koja se sastoji iz precizno određenog rasporeda ibadeta od učenja ezana, do izlaska iz džamije. Daleko bi nas odvelo da u ovom radu analiziramo sve ibadete koje muslimani u Bosni i Hercegovini izvršavaju obavljajući neki od dnevnih namaza u džamiji, što je, svakako posebna tema koju je potrebno detaljno obraditi, ali je ovdje bitno napomenuti da se forma obavljanja namaza kako je stoljećima izvršavaju Bošnjaci našla na žestokom udaru nekih učenjaka koji su se školovali u arapskim zemljama. Njihove glasne kritike koje su se svodile na protivljenje tihom i skrušenom učenju „amin“ nakon Fatihe, učenju tri puta sure Ihlas i Fatihe prije ikameta, podizanju ruku samo jedanput u namazu, zikru poslije namaza, učenju namaske dove, klanjaju dvadeset rekata teravih-namaza, itd., ne izlaze iz domena sunneta, dok je jedinstvo muslimana farz, stroga obaveza. Pitamo se stoga da li je udar na jedinstvo muslimana i izazivanje svađe i neprijateljstva među njima vrjednije od toga hoće li se „amin“ reći naglas ili u sebi, ili hoće li se ruke u namazu dići jedanput ili više puta? Nije odlika pametnih ljudi da mijenjaju jedan sunnet ili mustehab za drugi, uzrokujući pri tom rascjep u zajednici muslimana.
Muslimani u Bosni i Hercegovini prepoznatljivi su po svojim lijepim i ukusnim jelima što ih prave od mesa domaćih životinja i voća i povrća što uspjeva u našoj zemlji. I u tom segmentu oni se oslanjaju na sveti tekst Kur’ana i Sunnet Allahovog Poslanika, a.s. Allah, dž.š., je u Kur’anu dozvolio lijepa i ukusna jela osim određenih vrsta mesa. Svako podneblje ima svoje voće i povrće i stoku koja je dozvoljena muslimanima. Muhammed, a.s., hranio se shodno podneblju u kojem je živio. Jeo je plodove koji su se mogli naći u Arabiji i hranio se mesom domaćih životinja koje su Arapi uzgajali. Nije izmišljao posebnu hranu za muslimane. Bio je skroman, i znajući da se njegovi postupci prate i oponašaju, nastojao je da olakša svojim sljedbenicima. Na primijer, Muhammed, a.s., se, kada je imao hurmi, iftario hurmama, a kada nije imao hurmi preporučio je da se vjernici iftare vodom. Zašto je to učinio? Zato što su gotovo svi Arapi imali voćnjake s hurmama i većini nije bilo teško naći nekoliko hurmi za iftar. Muslimani u Bosni i Hercegovini su postupajući prema praksi Allahovog Poslanika, a.s., iftarili voćem i plodovima koje su imali, npr., šlivama ili jabukama. Kakva je, u ideološkom smislu, razlika između šljive i hurme? Obje su voćke i obje je Allah stvorio. Razlika je samo u podneblju u kojem uspjevaju. Dakle, kada Bošnjaci iftare šljivama oni slijede prasku Božijeg Poslanika, a.s., koji se iftario voćkom do koje je najlakše bilo doći. Stoga mi dozvolite da postavim pitanje: da li bi Poslanik, a.s., dozvolio da se muslimanima u Bosni i Hercegovini ili bilo gdje drugdje širom planete stvara poteškoća time što trebaju iftariti hurmama? Odnosno, da li je sunnet muslimanima u Bosni i Hercegovini iftariti hurmama ili šljivama (ili nekom drugom domaćom voćkom), ako znamo da hurme ne mogu obezbjediti svi, a domaće voćke mogu.
Muslimani u Bosni i Hercegovini su dio velike porodice slavenskih naroda koji žive od sibirskih stepa na istoku do Italije na zapadu. Naseljeni su u umjerenom pojasu čiji stanovnici imaju posebnu odjeću ljeti, a posebnu zimi. Odjeća muslimana u Bosni i Hercegovini, osim u određenim elementima, ne odudara od odjeće drugih naroda koji žive s njima. I to je u skladu s Kur’anom i Sunnetom. Allah, dž.š., je propisao da se vjernici lijepo obuku kada krenu u džamiju. Poslanik, a.s., je svojom praksom pokazao šta to znači. Dakle, kako se oblačio Muhammed, a.s.? Hadiski učenjaci su zabilježili da se Muhammed, a.s., u skladu sa svojim mogućnostima, oblačio lijepo i pristojno. Imao je posebne svečane ogrtače koje je oblačio za vrijeme obavljanja džume i bajram-namaza. Njegova odjeća nije odudarala od odjeće ostalih građana Meke ili Medine. Na isti način se vjekovima odjevaju muslimani u Bosni i Hercegovini. Prilikom odlaska u džamiju oblače se lijepo i pristojno, u skladu sa svojim mogućnostima. Imaju posebna, svečana odijela koja nose za vrijeme džume i bajram-namaza. Njihova odjeća ne odudara od odjeće ostalih građana Bosne i Hercegovine. Dakle, šta je neislamsko u tome? Zato se, slično pitanju postavljenom u vezi s hranom, može postaviti pitanje: da li je oblačenje arapske nošnje u Bosni i Hercegovini u skladu sa sunnetom Allahovog Poslanika, a.s., ili je to oblačenje odjeće koju inače nose građani Bosne i Hercegovine? Allahov Poslanik, a.s., nije izumio posebnu islamsku odjeću, već se oblačio u skladu sa društvenom sredinom i podnebljem u kojem je živio. Njegova odjeća nije se razlikovala od odjeće idolopoklonika koje je pozivao u islam. S druge strane, Muhammed, a.s., je skretao pažnju muslimanima da se razlikuju od Sljedbenika Knjige, pa su ga Bošnjaci i u tome nastojali slijediti, nošenjm „francuzica“ i stavljanjem kape na glavu prlikom ulaska u džamije jer kršćani svoje kape skidaju kada ulaze u crkve. Jasno je, dakle, da su obilježja koja su Bošnjaci unijeli u islam, a koja je ulema prešutno odobrila vjerski utemeljena i nalaze svoje uporište u osnovnim izvorima islama Kur’anu i Sunnetu. To je ono po čemu su se muslimani u Bosni i Hercegovini, Bošnjaci, vjekovima prepoznvali.
NEKI ASPEKTI DJELOVANJA ISLAMSKE ZAJEDNICE U BOSNI I HERCEGOVINI NA OČUVANJU TRADICIJE BOŠNJAKA
No, međutim posljednjih desetljeća pojavila su se u Bosni i Hercegovini nova „shvatanja“ islama koja vjekovnu tradiciju muslimana u našoj zemlji žele da „isprave“ i nauče Bošnjake „pravoj“ vjeri i pravilnom izvršavanju obreda. Kao posljedica toga, među Bošnjacima su se pojavili militantni ekstremisiti koji se vješto služe islamskom retorikom da bi opravdali svoj krvavi pir. Paradigma umjerenih i tolerantnih muslimana u Europi koju su Bošnjaci vjekovima stvarali u očima zapadnog, kršćanskog svijeta, dirigovana iz stranih centara moći, postepeno se mijenja u sliku militantnih terorista spreminih na stravične zločine poput napada na policijsku stanicu u Bugojnu. Bez obzira da li je teroristički akt na policijsku stanicu u Bugojnu naručen sa strane ili je idejno djelo ovdašnjih terorista, ono predstavlja otvoren napad na paradigmu umjerenih i tolerantnih muslimana koji žive u Bosni i Hercegovini, te zbog toga Islamska zajednica, kao baštinik vjerske tradicije Bošnjaka, ne smije stajati po strani, već se treba angažirati na suzbijanju i uklanjanju takvih pojava. Da bi se u tome uspjelo potrebno je, naravno prvenstveno uz radnje koje provode državni organi, poduzeti niz aktivnosti. Islamska zajednica i njene obrazovne institucije trebale bi više prostora u nastavnom planu i programu posvetiti savremenim islamističkim pokretima općenito, a posebno onim koji djeluju u Bosni i Hercegovini. Budući imami i vjeroučitelji trebaju biti upoznati s osnovnim podacima o njima kako bi im se, u ideološkom smislu, znali na adekvatan način suprostaviti, i svoje džematlije upoznati s njihovim pogubnim učenjm i djelovanjem. Također je potrebno detaljnije izučavati predislamsku povjest, kulturu i tradiciju Bošnjaka, njihovo mjesto u životu današnjih muslimana i vjersku utemeljenost, jer se još uvijek na islamskim obrazovnim institucijama i u literaturi više raspravlja o arapskoj, nego o bošnjačkoj predislamskoj tradiciji. Na taj način imami i vjeroučitelji bi stekli neophodnu sigurnost prlikom raspravljana s predstavnicima različitih islamističkih skupina. S druge strane, Institut za proučavanje tradicije Bošnjaka (osnovan 2008. godine) koji djeluje pri Rijasetu IZ u Bosni i Hercegovini, i čije je osnivanje hvale vrijedan čin, trebao bi intenzivnije djelovati na organizaciji naučnih skupova na kojima bi se raspravljalo o različitim temama koje se dotiču bošnjačke tradicije. Do danas su, koliko je meni poznato, održana dva naučna skupa. Prvi skup organizovan je u Sarajevu 14, 15 i 16. novembra 2007. godine na temu Islamska tradicija bošnjaka, izvori, razvoj, institucije i perspektive, dok je drugi naučni skup u organizaciji Instituta za proučavanje tradicije Bošnjaka, Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu i Centra za napredne studije održan 20. januara, 2010. godine na temu „Islamski diskurs u/za BiH: stanje, perspektive i prioriteti“. S obzirom na mogućnosti Instituta (postojanje velikog broja islamskih učenjaka koji mogu adekvatno raspravljati o svim značajnim pitanjima u vezi s proučavanjem i očuvanjem tradicije Bošnjaka i budžetom Instituta, koji nije realizovan u 2009. godini), dosadašnji rad polučio je skromane rezultate u proučavanju tradicije Bošnjaka. Pored organiziranja naučnih skupova na najvišem niovu, Institut bi trebao u saradnji sa institucijama Islamske zajednice koje djeluju na terenu organizirati okrugle stolove i tribine na kojima bi se predstavljali rezultati istraživanja i proučavanja bošnjačke tradicije.
To su samo neke od aktivnosti koje bi pomogle Bošnjacima na očuvanju paradigme umjerenih i tolerantnih muslimana i sprječavanju djelovanja militantnih terorističkih grupa čijem smo pogubnom činu svjedočili u napadu na policijsku stanicu u Bugojnu.
