Hutba: Darežljivost u ramazanu

Darežljivost je jedna od najljepših duhovnih osobina čovjeka. Mnogobrojni su oblici i načini međusobnog darivanja ljudi. Samo oni koji s radošću darivaju, osjećaju slast takvih plodova još na ovome svijetu. Oni koji tako čine u srcima, uzgajaju plemenito bilje koje će ih liječiti kada se tamni oblaci nadviju nad njihovim životima. A ako dođu teški dani, dobročinitelji će osjetiti kako ih sreća ispunjava, kako se na njihovu dušu spušta spokoj i olakšanje. Činjenje dobra je poput mirisa; koristi i onome ko ga nosi, onome ko ga prodaje i ko ga kupuje. Sve što ljudi čine, čine za sebe jer, svako dobročinstvo bit će mu višestruko uzvraćeno.

Allahov Poslanik kaže: “Dobra djela čuvaju čovjeka od nesreće i zlih posljedica. Milostinja koja se daje tajno, ublažava Allahovu srdžbu. Pažnja koja se iskazuje prema rodbini produljuje život. Svako dobro djelo smatra se sadakom.” (Taberani)

Ramazan je prava prilika za darežljive, jer je to mjesec sveopćeg dobra. Allah ljude najviše dariva u ovom mubarek mjesecu. U prvoj trećini ramazana Allah dariva Svoju milost, u drugoj trećini oprost od grijeha, a u trećem dijelu ramazana Svoju zaštitu od džehennemske vatre. Uzvišeni Allah je upravo u ramazanu, u noći Lejletul-kadr, podario čovjeku Svoju Uputu. Bio je to početak objave Kur'ana. Milostivi Allah, učinio je ramazansko vrijeme izuzetnim i posebnim. To je vrijeme kada se ljudska srca oslobađaju škrtosti i postaju otvorena. Post suzbija želju za gomilanjem imetka, odnosno čini ljude velikodušnim i potiče ih na suosjećanje sa slabim i nemoćnim. U ovom mjesecu čovjek najviše čini sedždu. A kada čini sedždu, onda je najbliže Allahu. Kada je čovjek blizu Allahu, blizu je i ljudima, a tada  su ljudska srca najdarežljivija. Kaže Resulullah, s.a.v.s.: “Darežljiv čovjek blizak je Allahu i ljudima; blizu je Dženneta, a daleko od vatre. Škrt čovjek je daleko od Allaha i daleko od Dženneta, a prikučen vatri džehennemskoj. Darežljivi neznalica bliži je Allahu od pobožnog tvrdice.” (Tirmizi) Zbog svega navedenog, i naša darežljivost treba da dođe do izražaja posebno u ovim ramazanskim danima.

Brojni su kur'anski ajeti koji nas podstiču da trošimo svoje imetke  za misiju vjere kao i ispomoć onima koji su siromašni i nezbrinuti. Imetak koji se nađe kod vjernika Allahov dar i blagodat. Allah obasipa ljude ni'metima iz Svoga obilja i dobrote. Zbog toga Allah zahtijeva od vjernika da na dar uzvrate uzdarjem, tako što će dijeliti od onoga što imaju. Na taj način se vjernici oslobađaju škrtosti i izgrađuju svoju dobrotu, solidarnosti i plemenitosti. To je najljepši način iskazivanja zahvalnosti za darovana dobra.

Uzvišeni Allah nas upozorava: Ne drži ruku svoju stisnutu, a ni posve otvorenu, da ne bi prijekor zaslužio i bez ičega ostao. Gospodar tvoj pruža obilnu opskrbu onome kome hoće, a i ograničava je, jer zna i vidi robove Svoje. (El-Isra’, 29-30)

Darivanjem se čovjek najuspješnije liječi od sebičnih strasti, i straha od bijede i siromaštva. Allahov Poslanik je primjer darežljivosti i ljudskog dobročinstva. Nikada nije odbio nekoga ko bi od njega nešto tražio, niti se srdio na onoga ko bi od njega nešto molio. Pozivao je darežljivosti i časti, a korio škrtost i suzdržanost u udjeljivanju. Njegova hrana bila je pristupačna svima, negove ruke su bile blagodarne, njegova prsa prostrana, ćud blaga, a lice nasmijano. Njegovo dobročinstvo se prelivalo na ljude oko njega. Često je govorio svojim ashabima da je “darežljiv čovjek draži Allahu od pobožnog.” (Tirmizi) Jedne prilike rekao je okupljenim ashabima: “Svaki musliman dužan je da udjeljuje.” – A ako nema, Allahov Poslaniče?-, upitaše. “Pomoći će na bilo koji način onome kome je pomoć potrebna”, odgovorio je. – A ako ni to ne može, Allahov Poslaniče?-, upitaše ponovo ashabi. Odgovorio je: “Neka radi ono što je dobro i neka se suzdržava od zla, to je za njega sadaka.” (Buhari)

“Darežljivost je jedno od džennetskih stabala čije se grane spuštaju i na ovaj svijet, pa ko se uhvati za jednu od njegovih grana ona će ga uvesti u Džennet. Škrtost je jedno od džehennemskoh stabala, čije se grane spuštaju i na ovaj svijet, pa ko se uhvati za jednu njegovu granu ona će ga uvesti u Džehennem.” (Bejheki)

Pripovijeda se da je Allahov Poslanik jedanput našao nekog čovjeka da se drži za zastor Kabe i moli za oprost svojih grijeha. On ga upita kakav mu je grijeh, na što mu ovaj odgovori: – Moj grijeh je veći nego što ga mogu izreći.- Muhammed, a.s., ga je nekoliko puta pitao, da nije ovo ili ono, a on mu je svaki put odgovarao da je još i veći nego što Muhammed, a.s., misli. Na koncu je rekao da je on bogat čovjek, ali da mu je jako teško kad mu dođe siromah da zatraži pomoć i da ga to peče u grudima kao vatra. Muhammed, a.s., mu je na ove njegove riječi rekao: “Udalji se od mene, da i mene ne zhvati vatra. Tako mi Onoga ko me je odlikovao poslanstvom i poslao me da povedem svijet pravom stazom, kad bi hiljadu godina suznih očiju molio, a ostao takav kakav si, okusio bi džehennemsku vatru.”

Slijedeći primjer Poslanika, skoro da nema ni jednog ashaba koji nije za svoga života uvakufio nešto od svojih nekretnina na trajno korištenje zajednice muslimana. Uglavnom su to bila najljepša i njima najdraža zemljišna dobra. Na ovakve postupke navodile su ih Allahove riječi iz Kur'ana časnog: Nećete postići zadovoljstvo sve dok ne budete dijelili ono što vam je najdraže… (Alu ‘Imran, 92) Međutim, i druge vidove darivanja u životnu praksu muslimana uveo je Allahov Poslanik, Muhammed, a.s.

Neka darivanja islam je učinio obaveznim onima koji za to ispunjavaju uslove, kao što su:  zekat i sadekatul-fitr. Allahov Poslanik kaže: “Davanje zekata neće nikada umanjiti imetak.” (Taberani) Naprotiv, izvršenje obaveze zekata uzrokuje rast imovine. Dajući imovinu siromašnim i onima koji su je potrebni, ona se stavlja u promet, i tako ispunjava svoju osnovnu svrhu. Allah, dž.š., kaže: Što god vi udijelite, On će to nadoknaditi, On najbolje opskrbljuje. (Sebe’, 39) Sadekatul-fitr je obaveza (vadžib) svakom slobodnom muslimanu koji posjeduje nisab, to jest, toliko imovine koja pretiče preko njegovih svakodnevnih potreba. To je ramazanska manifestacija lične brige za misiju islama na našim prostorima davanjem svojih vitara i zekata u Fond “Bejtul mal”. Time učvršćujemo našu Zajednicu.

Ramazan je vrijeme kada se trebamo obazrijeti oko sebe i vidjeti ima li naša zajednica kakvu korist od nas i da li mi svoje imovinske dužnosti izvršavamo na pravilan način. “Muslimani moraju uraditi svoj dio zadaće kako bi od života jednih pored drugih došlo do života jednih sa drugima, pa do života jednih za druge”. (M. W. Hofman) Allah nagrađuje prema nijetu i uloženom trudu. Daje se onoliko koliko se dužno i koliko se može. Kakva je korist od naših ibadeta, kao što su namaz i post, ako su u nama usahnuli, ili potpuno zamrli osjećaji za islam, za solidarnosti, ako se razmećemo u izobilju i obilnim iftarima, dok nam je vjera i misija ugrožena i dok drugi pate i gladuju. Muhammed, a.s., kaže da je Uzvišeni Allah rekao u hadis-i kudsijji: “Moj robe dijeli, a Ja ću tebi dati.” (Buhari, Muslim) Duhovno bogatstvo nije nešto što se ne da provjeriti. Naprotiv! Njegovi plodovi su očiti u materijalnom svijetu.

Sa duhovnom stagnacijom muslimana, blijedila je potreba da se nešto uvakufi, ili daruje. Prevelika naklonost ovosvjetskim materijalnim dobrima navodi ljude na pretjeranu škrtost. Allah u Kur'anu upozorava: Šejtan vas plaši neimaštinom i navraća vas da budete škrti, a Allah vam obećava oprost i nagradu Svoju; Allah je neizmjerno dobar i sve zna! (El-Bekare, 268) Allahov Poslanik je jednom prilikom upitao ashabe: “Kome od vas je draži imetak njegovih nasljednika nego njegov lični imetak?” – Božiji Poslaniče, nema niko među nama da više voli tuđi imetak nego svoj, – odgovoriše ashabi. Poslanik dodade: “Čovjekovo je od imetka ono što potroši u dobročinstvo, a sav preostali imetak nije njegov, nego njegovih nasljednika.” (Buhari i Muslim) Zato nam je dužnost da za života daruje koliko može. Svjedoci smo sudskih sporova oko  naslijeđa. Tada, umrlog skoro da niko i ne pominje, pogotovo ne po lijepom. Zbog toga je razumno da se o sebi na vrijeme pobrinemo.

Mi živimo u vremenu ekonomske krize i sve izraženije podjele ljudi na bogate i siromašne, što povećava i našu međusobnu otuđenost i udaljavanje jednih od drugih. Ovo je vrijeme kada bogati i moćni imaju priliku da pokažu svoju ljudskost, plemenitost i islamsku zrelost. Trebamo znati da smo svi mi, u odnosu na Allaha siromasi i da ovisimo o Njegovoj dobroti i pomoći. Allahovo je sve što ne na nebesima i što je na Zemlji! (El-Bekare, 284) Kada dajemo, dajemo samo ono što je nama dato, dakle, ne dajemo svoje, nego tuđe. Ipak, za sve što darujemo, mi dobivamo višestruku Božiju nagradu. Ne zaboravimo da je prava darežljivost samo onda kada dajemo bez primisli o zahvali ili vlastitoj koristi. Kad dajemo i pri tome očekujemo zahvalnost, mi ne darivamo nego pozajmljujemo. Sreća je u darivanju i primanju, a ne u zadržavanju i otimanju. Neka se svako od nas, u ovim mubarek danima, provjeri na vagi darežljivosti, vidjet će koliko je otvorio svoje srce i koliko je sretan.

Gospodaru naš, podari nam još više iz Svoga obilja, duhovnog i materijalnog; učini nas tako darežljivim, da sa radošću darivamo i zahvalnošću dar prihvaćamo; podari nam bereket u imetcima našim, porodicama našim i budi zadovoljan sa postupcima našim. Amin!

Šefko ef. Sulejmanović