Muslimansko i bošnjačko jedinstvo
Nejedinstvo je zasigurno jedan od najvećih razloga. Stara izreka kaže Podijeli pa vladaj (Divide et impera). Ko nas je kao muslimane podijelio? Sigurno je bilo uplitanja prstiju sa strane, ali ključni dio odgovornosti je na nama samima. Niko nas sa strane ne bi mogao podijeliti da mi kao muslimani imamo zajedničke ciljeve, uprkos našim međusobnim razlikama. A koji su to ciljevi oko kojih bi se trebali okupljati? Najvažniji cilj je ubjeđenje da je Bog samo Jedan – Allah Uzvišeni. Ovo je najvažniji stav koji bi trebao da sve muslimane okupi i održi ih jedinstvenim. Međutim, šta nam stvarnost pokazuje? Pokazuje da su muslimani podijeljeni na desetine pravaca i skupina (sunniti, šiiti, “vehabije”, selefije, sufije, “sekularni islamisti” i dr.), i svako hoće da je upravu, a drugačiji od njega u krivu. Treba jasno reći da je Pravi put samo Jedan, ali to ne znači da muslimani treba da preziru i odbacuju jedni druge zato što ne misle isto. Veoma lahko je doći do Istine o Pravom putu. Potrebna je samo iskrenost u vjerovanju u Allaha, Dž.š. No, iskrenost nije lahko postići. Jer, ponekad ne želimo prihvatiti da je neko drugi u pravu jer se smatramo boljim od njega. Dakle, zbog oholosti ne prihvatamo Istinu jedni od drugih. Mislimo da neki nisu vrijedni da se Istina od njih preuzme, da oni ne mogu biti nosioci Istine, te im ne pridajemo značaj i guramo neki svoj pravac u životu. Prosto, ponavljamo, iskrenost nam nedostaje! Iskren u vjeri je čovjek koji kada bi mu došao čistač ulica, ili ćosav mladić, ili neuka žena (ili muškarac), ili prosijak, itd., on bi prihvatio Istinu izrećenu iz njegovih/njenih usta. Dakle, takav čovjek ne pridaje sebi neki poseban značaj nego smatra da je potreban Upute i zato traga za Istinom, vreba gdje se ona krije, pa makar ona bila kod ljudi kojima malo ko pridaje neki značaj. To je pravi tragalac i istraživač Istine. Kod Boga se ljudi ne dijele po bogatstvu, ili ugledu, ili ljepoti, i sl., nego po samo jednom kriteriju, a to je bogobojaznost. Zato nosilac Istine može biti i bogat i siromah, i ugledan i beznačajan, i lijep i neatraktivan, itd.
Ako bi se muslimani okupili oko cilja – da je Allah Jedini Bog, a istovremeno ostavili po strani međusobna neslaganja, i željeli svome bratu isto ono što žele sebi (dakle, da ne budu dvolični ili prefrigani jedni prema drugima)onda pitam se gdje bi muslimanima kraj bio? No, umjesto toga muslimani se međusobno mrze, verbalno napadaju, pa čak i ubijaju. Na šta to podsjeća? Pa na Kabila i Habila (djecu Adema, alejhi selam). Dok je Habil bio za mir i suživot sa svojim bratom Kabilom, ovaj drugi je htio svađu i sukobe jer je mislio da je on u pravu. Dakle, svoje sebične interese je stavio na prvo mjesto, a nije bio vođen nekim višim ciljem. Pa je zbog toga vrijeđao brata, prijetio mu, mrzio ga, i na kraju sagorio u toj mržni ubivši Habila! To se isto nama manje-više dešava. U nekim slučajevima se ubijamo, a u nekim se ne ubijamo, ali se zato jedni drugima podsmjehujemo, iza leđa pričamo, omalovažamo, podcjenjujemo, prepucavamo, itd. Jednostavno, nemamo iskren međusobni odnos u kojem bi postojao neki viši cilj koji nas okuplja zajedno. Ashabi su se međusobno razlikovali, i imali su ponekad različita mišljenja, ali su bili iskreni jedni prema drugima i svima je bio cilj postizanje Allahovog zadovoljstva i slijeđenje Poslanika, a.s. Samo u nekim pitanjma su drugačije stvari razumijevali. Baš kao što su prvaci četiri glavne fikhske škole u Islamu (hanefijska, šafijska, malikijska i hanbelijska) drugačije neka pitanja protumačili s obzirom na vrijeme u kojem su živjeli (tj. pravne izvore sa kojima su raspolagali – pojedini alimi-prvaci su odbacili neke hadise jer su ih smatrali lažnim, a poslije se ispostavilo da su ti hadisi ispravni). Prvaci mezheba žele od nas da slijedimo vjerodostojne hadise i Kur'an (bez obzira da li su ti dobri hadisi (sahih) navedni u njihovom fikhu ili u nekom kasnijem). Naravno, postoje stvari koje praktikuju neki muslimani koje su upotpunosti suprotne Islamu, i u tom slučaju to treba jasno reći, ali ne treba mrziti takvog muslimana, nego nastojati mu objasniti Istinu, a ako je on iskren prihvatiće je, ako Bog da, ako mu na lijep način pristupimo. Ima i inađija, ali izreka kaže da tiha voda duge klade valja, pa zato nam treba sabur i rad, a ne da nam nakon neupjelog pokušaja objašnjavanja Istine “pukne film” i da se obrušimo (što više možemo) na “neposlušnika”. Dakle, sabur i rad, tako ćemo privući u svoj saff i one koji su zalutali (osim tvrdokornih i oholih inađija koji ne žele Istinu i koje treba pustiti). Svi smo mi ovce u prenesenom smislu, i ako neka ovca zaluta, treba je privući ponovo u grupu, a to ćemo najbolje učiniti ako osjeti da je tu dobrodošla i da će biti zaštitećna i sretna, a ako misli da je neko na silu tjera u red, onda će se prepasti i pobjeći. Zamislimo da ovna kojeg trebamo žrtvovati kao kurbana vućemo po zemlji do mjesta klanja, kako bi se životinja osjećala – prestravljeno i užasnuto, a s druge strane zamislimo ovna kojeg njegujemo, dobro hranimo, po runovitoj glavi pomilujemo, kojem neku suru proučimo, kako će ta životinja biti smirna i horna za kurbana.
Mi muslimani ne možemo očekivati pomoć od Allaha Džellešanuhu dokle god se budemo međusobno mrzili i pakostili, dokle god se ne uhvatimo za Jedno Allahovo uže, i čvrsto držimo, uprkos našim međusobnim razlikama. Ako budemo nastavili gurati svako svoj pravac, držeći pravac drugog muslimana zabludjelim, bojim se da ćemo i dalje biti podređeni i potlačeni od strane neprijatelja, jer dušmanima Islama nije bitno koji pravac slijedimo, oni samo znaju da priznajemo Allaha i Muhammeda, alejhi selam, tj. da nismo nevjernici kao oni, i to im je dovoljno da budu nezadovoljni sa nama, a naše međusobne razlike iskorištavaju protiv nas samih, tako što potpaluju plamen međumuslimanske mržnje i sukoba. Sami smo krivi zbog toga.
Kada bi muslimani ustali i iskreno se okupili oko jednog cilja (da postignu Allahovo zadovoljstvo), nastao bi Ummet koji bi preporodio čovječanstvo, i uspostavio mir i pravdu za sve, i muslimane i nemuslimane, i od kojeg bi Iblis i njegove šejtanske vojske bježali, i to nije utopija, nije maštarija, nije idealiziranje, to je energija koja je učahurena u larvi i čeka da se oslobodi, da kao Istina poleti i cijeli dunjaluk obuhvati.