Devet avdesta

Sahanija H. je samo nakratko okusio slast s rukohvatne strane vlastodržačke toljage. Tih nekoliko poratnih godina koje je proveo kao povjerenik zvorničkog sreza za narodno zdravstvo i higijenu prohujale su mu u neznanju mladosti. Iako je, naspram kratkog bljeska vlasti, njegov društveni sunovrat trajao koliko i socijalizam, u našem kraju je sve do duboke starosti i smrti u vrijeme majskih poplava 2014., bio neprikosnoveni autoritet s ordenom žive legende.

U nekoj mjeri je Sahanijin počasni status bio uzrokovan i time što je bio vjerovatno jedini insan koji je ikad imao ikakvu vlast izvan granica našeg sela. Ali trajnost toj slavi obezbjedila je legenda o devet avdesta i mit o noćnom probnom bijegu sa Golog Otoka i jutarnjem plivanju natrag sa obale ka ostrvu u slavu čistog inata.

I danas se prepričava kako se međuratni muhtar Saltaga Buko do smrti nije prestao čuditi onome što je doživio u zvorničkoj bolnici u kojoj je operisao kilu u zimu 1946. godine. Jedne nedjelje rano jutro bilo, pripovijedao je Saltaga, sva se doktorska kolakotra digla na noge, sve se usprema, doteže, ama, lome vratove leteći. Od jedne sestrice iz Drinjače načuh, veli, da dolazi neki golem budžovan u kontrolu bolnice. Takvu su ujdurmu digli, sve školani, učeni, a vidim prpa im, ja se zavučem pod deku, velim: Bog Dragi samo znade kakva to sila i bugija dolazi kad su se oni ovako prepali. Doktori i one sestrice hude u špalir stali. Pod mirno, dočekuju. Kad eto ti – Sahanije! Allahu Milosni! Ono! Znam ga kad je malehno bilo, u mejtef cjepke nosilo, do juče u prašinu puhalo. Sad vlast!

Sahanija je bio tek napunio sedamnaest u ljeto 1943. kada ga je, na Veljoj Glavi, politički komesar 1. proleterske, legendarni Filip Kljajić Fićo, na osam dana prije pogibije, nepovratno osvojio svojim šarmom i pustio niz dvogodišnje brzake partizanskog ratovanja od Romanije do Korduna.

Po povratku iz partizana, s nepunih dvadeset godina, zahvaljujući pomalo i nedostatku muslimanskog kadra u socijalističkoj nacionalnoj uravnilovci, postavljen je na mjesto sreskog sekretara za zdravstvo. U selima našeg kraja u prvim godinama poslije rata presipane su stare ceste sitnim tucanikom s novog majdana, kopani bunarevi i krčeni zarasli zirati. Bez mehanizacije i točkova, udarnički. Pod čvrstom rukom i po pravednom kantaru mladog Sahanije kojemu ni najstariji nisu smjeli odmahnuti rukom. Za bolje sutra, za napredak i stvaranje ugodnijih uslova života na našem selu neophodan je uvijek po jedan Sahanija koji će organizovati dobrovoljne akcije sa kojih niko ne smije izostati i gdje dobre volje radiš ono što ti se odredi.

Na dan ustanka naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine protiv stranog okupatora i domaćih izdajnika 27. jula 1948. godine, na borogovskoj visoravni organizirana je narodna proslava i treća tradicionalna partizanska veteranska parada. Glavna zvijezda proslave, kao i glavna zvijezda tih godina uopće, bio je partizanski general Miloš Zekić, koji će tri godine kasnije, biti odlikovan i ordenom narodnog heroja.

U bosanskom Podrinju tradicionalno heroji svih ratova, od Fidahića iz vakta Banjalučkog boja do dana današnjeg, neobično i strastveno vole konje. Uklapajući se u tu naslijeđenu tradiciju zavičaja, ni pravoslavno momče iz Tepana koje se proslavilo kao komandant Birčanskog partizanskog odreda, nije odoljelo toj izvornoj ljubavi između hrabrog čovjeka i plemenite životinje. Mladi general je još 1946. uveo tradiciju konjskih utrka na kojima je već dva puta bio pobjednik sa svojim punokrvnim šarcem. Sa silnim Milošem na leđima vatreni Radaš i toga ljeta bio je favorit u koga narodne mase nisu sumnjale, a sreski partijski funkcioneri i činovnici narodnih odbora skladali su hvalospjeve i aferime ravnomjerno podjeljene između konja i jahača.

Agan Bektić imao je ata kakvog, vele, nije bilo od Glodi do Majevice. Nikome i nizašta ga nije davao ni da pojaše, a za pazara nije bilo hazne.

Tako je bilo sve do večeri 26. jula 1948. kada mu je na prag došao mali Ibro hodže Redžepa i rekao: ”Selam alejk i merhaba, Agane! Poručuje Sahanija da osedlaš ata sa sabaha i da ga čeka uz trešnju kod Hilmina ahara! Hoće na teferić u Borogovo”

Sutradan, na borogovskoj ravni, kad je sunce nagnulo ikindiji, a proslava dostizala svoj zenit, mladi partizan sa dvadest dva ljeta, Sahanija sin Fatimin, uporedio se sa petnaest godina starijim generalom i njegovim šarcem dok je desetak ostalih trkača već zaostajalo za najmanje jedno koplje. I sam je u starim danima govorio: ”Ja mlad i rahat od pameti, a konj azgin i aždahast!”, i govorio je: ”Nije da nisam znao. Eh! Al’ mlada krv!” Sahanija je podbo vjetropirog crnog ata i za konjsku glavu prestigao generalova konja. A onda, milina je bilo slušati sve moguće, kićene i dosoljene verzije očevidaca na ovu uspomenu iz njihove mladosti: Ama, krila dobio, k'o konj Đerzelez Alije kad je Drinu preskočio. Na vratnice utrke koje su bile postavljenje između dva velika stabla cera Sahanija je sa atom stigao ostavivši generala na skoro desetak metara iza sebe. Kad se sve završilo, drug Miloš je gospodski sišao sa svoga konja, potapšao Sahaniju po ramenu i samo rekao: ”Alal ti vjera, mladiću!”

Od toga dana kola bez kočnica mladog Sahanije krenula su niz socijalističko brdo. Polovinom augusta na mjesto sreskog sekretara za zdravstvo došao je neki Bijeljinac, a Sahanija je prebačen za nadzornika probijanja tunela na Jošanici. U proljeće sljedeće godine je optužen da je odgovoran za nestanak desetak krampi i pijuka iz drvene barake koja je kod tunela podno Mlađevca služila kao skladište.

Prao se cijele te godine za nešto sa čim nije imao nikakve veze i jedva ostao u partiji. Ali, nije zadugo. Već u zimu 1950. u avliju su mu ušla dva oficira Uprava državne bezbjednosti. Prebačen je za Tuzlu. Optužen je za jednu jedinu sjedeljku u proljeće 1949. sa Vlaseničaninom Todorom B., koji je jesenas prokazan kao informbiroac. Sahanija je na Golom Otoku proveo punih pet godina, od proljeća 1950. do proljeća 1955., na pomnom prevaspitavanju.

Po dolasku kući posvetio se zemlji, u firmu nije htio. Tek krajem sedamdesetih je uspio otići u Austiju gdje je do 1991. zaradio ono svoje penzije. I u starosti kao i dok je bio mlad za naš kraj bio je neko čija se riječ poštuje. I više od toga. Ispredale su se legende. Majka Fatima ga, kao i sve majke tih godina svoju djecu, sjetovala: ”Svuda, sine, sa bismilom. A kad na kakav musibet naiđeš ti devet avdesta uzmi!” Kazivalo se da je onog dana kad je izlazio na trkači megdan Milošu Zekiću, potajno, na izvoru Paprače uzeo ”devet avdesta”, da je sa ”devet avdesta” preplivao skoro šest kilometara od Golog Otoka do obale i još toliko nazad.

Čuo je i Sahanija za te priče, a nije, vala, dok je bio živ, rekao ni jesam niti nisam. Narodu trebaju legende.

A ovo malo podsjećanje je samo uspomena na jednog Bošnjaka. Nesvakidašnjeg. I posvećeno je svim mladićima i djevojkama, današnjice i sutrašnjice, koji će, kada se nađu uporedo sa starijim, jačim i moćnijim, u sebi pronaći dovoljno hrabrosti i inata da podbodu svog konja.

Pa šta bude neka bude.

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH – Media centra d.o.o.