Društvena dimenzija namaza

Safet Pozder, preporod.com

Društvena dimenzija namaza

Obavljajući namaz u džematu, vjernici i vjernice su poredani u saffove. Saff je arapska riječ koja doslovno znači red. Kazano najjednostavnijim jezikom, onaj ko je u saffu, on je uredu. Biti daleko od saffa znači udaljiti se od reda.

Međutim, namaski saff nije obični i puki red stihijski uredanih ljudi. Naprotiv, saff je istinsko oličenje urednosti i pravilnosti. Saff ne može biti svakakav. U saff se ne može stati bilo kako i bilo gdje. Šta više, saff je jedan od najbitnijih segmenata namaza u džematu na koga ni Muhammed, a.s., nije propustio ukazati u više navrata. Tako Enes, r.a., prenosi da je Poslanik, a.s., kazao: “Izravnajte vaše saffove jer je poravnatost saffova dio ispravnosti namaza!”

Ibn Hibban u Sahihu navodi hadis: “Zbijte redove, približite se jedan drugome i usporedite međusobno svoja ramena i vratove. Tako mi Allaha, ja vidim šejtana kao crno janje kako se kroz praznine saffova uvlači među vas!”

Posebnu vrijednost, jasno, zauzima prvi saff kao slika i ogledalo cjelokupnog džemata. “Kada bi ljudi znali vrijednost ezana i prvog saffa i kada se ne bi mogli dogovoriti kome će pripasti ta čast osim bacanjem kocke, bacali bi kocku!“, stoji u hadisu koga bilježe Buhari i Muslim.

Uprkos svemu navedenom, primijetno je da su nam saffovi nerijetko neuredni i nepotpuni. Imami često bezuspješno apeluju da se popune mjesta u saffovima, čak i u prvom, te da se saffovi izravnaju i upotpune.

Saff je, bez imalo sumnje, istinsko ogledalo cijelog džemata. Dvije kur'anske sure nose nazive “Saff” i “Saffovi”, a upravo namaz nas na najljepši način uči kako da budemo u ispravnom saffu.

Namaz uči tačnosti

 

Vrijeme je veoma važna odrednica u životu vjernika. Termini poput jutra, noći, zore, svitanja, pa i samog vremena nazivi su kur'anskim sura, a u nekima od njih se naš Gospodar direktno zaklinje vremenom, čime ukazuje na njegovu bitnost.

Svaki namaz ima tačno preciziran vremenski rok koga se obaveza držati. Istina, dnevni vaktovi se, ukoliko ih iz nekog razloga propustimo, mogu naklanjati, ali je u samoj suštini čuvanja i redovnog obavljanja namaza sadržana i naredba njegovog obavljanja u tačno propisano vrijeme. U 78. ajetu sure Isra stoji: “Obavljaj propisane molitve kada sunce s polovine neba krene, pa do noćne tmine, i molitvu u zoru jer molitvi u zoru mnogi prisustvuju!“. Ashabi su često pitali Muhammeda, a.s., o tome koje je djelo najbolje, a on bi nerijetko odgovarao: “Namaz u njegovo vrijeme!“.

Tačnost kroz koju se redovnim džematskim obavljenjem namaza učimo, prijeko je potreban društveni momenat, posebno u vremenu u kome živimo. Poštivanje vremena, pedancija i vremenska preciznost sve više postaju odlika nemuslimanskih društava, dok su haljkavost, kašnjenje i uveliko bahat odnos spram vremena sve izraženija karakteristika muslimana.

Redovno i pravovremeno obavljanje namaza je jedan od posljednjih i rijetkih primjera naše tačnosti.

Namaz uči disciplini

 

Koliko god imamo obavezu poštovati vrijeme, kao muslimani smo primarno označeni i besprijekornom disciplinom koja je, možda, ponajljepše iskazana u hadisu koga bilježi Bejheki, a u kome stoji da je Poslanik, a.s., rekao: “Zaista Allah voli da onaj ko nešto radi, to uradi na najljepši mogući način!”

“Najljepši mogući način“, zapravo nije ništa drugo do li perfekcija. Jasno, musliman, kao čovjek, nije i ne može biti perfektan – u protivnom bi bio melek. Međutim, musliman treba težiti ka perfekciji, odnosno u svemu što radi, davati svoj maksimum.

To se ogleda i na primjeru namaza. Namaz ima svoju suštinu koja je donekle spomenuta na početku ovog teksta. Uz to, namaz ima i svoju formu, odnosno tačno preciziran slijed radnji i pokreta koje je neophodno izvesti kako bi namaz bio potpun. Nepotpun pristup obavljanju namaza Muhammed, a.s., opisao je dosta ozbiljnim riječima. Tako Ebu Katade, r.a., bilježi hadis: “Najgori kradljivac je onaj koji krade od svog namaza!” Kada su prisutni, s čuđenjem, zapitali zar je moguće krasti od namaza, dobili su pojašnjenje: “Ne upotpunjuje ruku’ i sedždu u namazu”.

Disciplina u slučaju zajedničkog namaza posebno se ogleda u slijeđenju onoga ko predvodi namaz – imama. Neispravno je odstupati od imama, bilo kako ga ometati ili bilo koji dio zajedničkog namaza obaviti prije imama. Zapravo, za one koji eventualno postupaju tako, najbolje upozorenje je hadis koga bilježi Ebu Hurejre: “Ne može biti siguran onaj koji u namazu podiže svoju glavu prije imama, da mu Allah njegov izgled neće preobličiti u lik magarca.”

Dodamo li tome smirenost i skrušenost u namazu koje su u više navrata u Kur'anu navedene kao sastavni dio potpunog namaza, jasno je da je namaz, uz sve ostalo, i izuzetna škola discipline.

Namaz razvija “timski duh”

Sve frekventnija teza jeste ona koja kaže da je najbolja formula uspjeha u timskom radu, odnosno razvijanju timskog duha. Ako se za neki segment vjerskog života muslimana može ustvrditi da je na tom tragu, onda je to, bez ikakve sumnje, namaz u džematu. Džemat nas uči zajedništvu i navikava da dijelimo mišljenja, stavove, probleme. Kroz džemat se zbližavamo i upoznajemo. Kroz zajedničke namaze postajemo međusobno otvoreniji i prisniji. Svakodnevni susreti doprinose tome da lakše i brže saznajemo o eventualnim problemima i potrebama naše braće i sestara; informišemo se o konstruktivnim aktivnostima u džematu, te imamo priliku biti njihovim direktnim sudionicima. Svjesno ili nesvjesno, ljudi koji redovno zajednički obavljaju namaz postaju tim koji strijemi ka istom cilju i ima otprilike sličnu viziju života.

Namaz nas uči toleranciji

Koliko god slušamo o timskom duhu, ništa manje ne zaostaje ni priča o toleranciji. Musliman je itekako tolerantna osoba, a velike zasluge za to ima i zajednički namaz. Onaj koji obavlja namaz u džematu, svakodnevno se uči da nije dozvoljeno na bilo koji način ugrožavati drugoga, čak i kada je u pitanju namaz. Tako u džamiji ne bi smjelo biti “rezervisanih mjesta”. Onaj ko ulazi u džamiju treba da sjedne tamo gdje nađe slobodno mjesto, bez bilo kakvog uznemiravanja drugih klanjača. Isto tako, onaj koji obavlja namaz u džematu itekako treba povesti računa o tome – a o ovoj temi se nerijetko diskutuje među džematlijama – da svojim poluglasnim učenjem ne uznemirava i remeti koncentraciju ljudi oko njega.

Pored toga, na namazu u džematu će se do nas, vjerovatno, ponekad naći i neko s kim nismo u dobrim odnosima. Istinski klanjač nikada zbog toga neće izbjegavati da stane do takve osobe. Ljubazno će se ophoditi prema njoj i međusobno se poselamiti.

Namaz nas uči odgovornosti

“Svi ste vi pastiri i svi ste odgovorni za svoja stada”, stoji u dobro poznatom hadisu koga prenosi Abdullah ibn Omer. Tačnost, urednost, disciplina, tolerantnost i sklonost timskom radu i djelovanju nezamislivi su bez osjećaja odgovornosti. Kroz namaz u džematu, klanjač se uči da je odgovoran ne samo za svoj namaz, nego i za svoga brata uz koga klanja; za džamiju u koju dolazi; za džemat kome pripada; za zajednicu u sklopu koje egzistira i, konačno, za ummet čiji je ponosni pripadnik.

Da je mislio samo o sebi i bio bez osjećaja odgovornosti za druge, Muhammed, a.s., nikada ne bi izgovorio slijedeći hadis koga prenosi Ebu Hurejre: “Zaokuplja me misao da naredim da se prouči ezan a zatim i ikamet i da odredim čovjeka da predvodi namaz u džematu, a zatim da krenem sa ljudima, sa svežnjevima suhog drveća, prema kućama onih koji nisu bili u džematu, pa da im kuće njihove sagorim vatrom”.

Umjesto zaključka

Naš Gospodar je mogao propisati i staviti nam u obavezu da sve namaze, kako one dnevne, tako i džume, bajrame ili dženaze obavljamo pojedinačno, svako za sebe. Ipak, On je propisao da je zajednički namaz više od 25 puta vrjedniji od pojedinačnog. Razlozi se kriju u svemu što smo do sada naveli, ali i u mnogim drugim faktorima i detaljima koji nam pomažu da budemo društveniji i korisniji svojoj zajednici. Otuda je od Džabira, r.a., zabilježeno da je Muhammed, a.s., rekao: “Najbolji čovjek je onaj koji koristi ljudima, a najgori čovjek je onaj ko šteti ljudima”.

Zamislimo na trenutak na šta bi ličile naše džume da ih obavljamo svako za sebe! Pokušajmo sebi predočiti sliku dženaze koju bismo obavljali jedan po jedan! Bajramska slast bi kudikamo nestala da se na bajramskom jutru, umjesto u džamijama i zajedničkim musallama zatvorimo u svoja četiri zida i klanjamo dva rekata bajrama!

Složit ćemo se da sve ovo zvuči nezamislivo.

Međutim, složit ćemo se i sa tim da nerijetko krivo razumijevamo važnost namaza, bilo u džematu ili pojedinačno. Muhammed, a.s., je u namazu tražio pomoć i utjehu; u njemu je nalazio smiraj i potporu i za njega je kazao: “Radost moja je u namazu”. Primjetno je da vrlo često u svom namazu ne nalazimo radost i slast. Zašto je to tako?

Valja nam shvatiti da je namaz naša privilegija i počast. U namazu izgovaramo Božije riječi i na namazu smo Mu najbliži. Uprkos tome, namaz često doživljavamo kao neku vrstu tereta koju valja, kako znamo reći, „skinuti s vrata“.

Sve dok nam je namaz teret i sve dok ga budemo „skidali s vrata“, u njemu nema slasti, sreće ni istinskog užitka.

I, naravno, sve dok se budemo držali namaza u džematu, bićemo kudikamo društveno odgovorniji ljudi i korisniji članovi svoje zajednice.