Šta bi Poslanik, a.s. kazao “vehabijama“ i “dervišima“

Elvedin Subašić, preporod.com

Šta bi Poslanik, a.s. kazao “vehabijama“ i “dervišima“

S obzirom da se nalazimo u rebiu-l-evvelu, mjesecu ljubavi prema Poslaniku, a.s., dobra je prilika da se zapitamo kako bi danas Poslanik, a.s. percipirao ljubav među nama, a prije svega pitajmo se kako bi razumio naše imenovanje muslimana oko sebe. Poslanik, a.s. bi se na različitim krajevima svijeta upoznao s terminom vehabije i derviši, ili selefije i sufije, kao najrasprostranjenije ili najpoznatije etikete koje muslimani daju jedni drugima.

Neki bi kazali da je termin selefija ili sufija opravdan, jer se neki sami tako prozivaju ili nazivaju. Da, istina, ali opravdano samo u slučaju, što se čini i u ovom tekstu, kako bi se napravila već poznata, iako pogrešna, distinkcija koja vlada u društvu u nedostatku relevantne terminologije, jer ono što oni podrazumijevaju pod tim pojmovima i ono što mi, u ovom tekstu ‘mi’ kao osobe koje druge prozivaju, smatramo može biti potpuno različito. Stoga, Poslanik bi ubrzo shvatio da je samo naše imenovanje, prije svega, vrijeđanje. Zašto? Osoba koja sebe naziva selefijom podrazumijeva pod tim pojmom da nastoji slijediti onaj način života koji je najbliži životu Poslanika, a.s. ashaba i ranijih dobrih generacija muslimana. Ono što mi nazivamo selefijom jeste blisko onome što smo pisali u tekstu Antivehabizam postaje antiterorizam ili predrasude kao oružje, te u većini slučajeva mislimo na osobu koja nas nervira samom fizičkom pojavom i tom pojmu su imanentni i epiteti: bradonja, kratke pantalone, bukvalista i neki drugi zamišljeni oko slike ‘brat-brada-žena-nikab’. Ako bismo ostavili postrani sve nedorečenosti koje proistječu iz znanstvenog osvrta na ovu terminologiju, trebamo imati na umu dvije stvari. Prva jeste da taj neko, ko se naziva selefijom, to čini iz ljubavi prema islamu i želje da bude bolji. I to treba biti u fokusu kada se selamimo s nekim selefijom, dok teze da postoje osobe koje su ‘selefije’ iz političkih i ideoloških razloga, kao produžena ruka nečijeg tuđeg mišljenja i aspiracija, trebaju biti samo teze dok se ne dokaže suprotno. Međutim, u većini slučajeva ova teza dominira našim imenovanjem drugih i samim odnosom prema drukčijem. Naravno, posebna je priča što nas postojanje ljudi drukčije vjerske prakse čini nezadovoljnim. Štaviše, ako je to problem to je onda naš lični problem, a ne tema od koje se pravi senzacija i nacionalni problem. Drugo, zamislimo scenarij Sudnjeg dana kada nas Allah, dž.š. bude prozivao i predstavljao naše namjere ili djela proistekla iz njih te dođu sve te ‘bradonje’ i tuže nas, jer smo ih predstavljali onakvim kakvim oni nikada nisu htjeli biti, među kojima se nalaze ljudi koji od prvog dana samoidentifikacije kao selefije nisu spavali zadnju trećinu noći, već je proveli u ibadetu. 

Riječi su sjena Istine i njezin ogranak. Kad je već sjena privukla Istinu prvotnim putem, riječi su tek isprika, a govor tek izgovor. Jednoga čovjeka drugome čovjeku privlači ona posebna spona, a ne riječi. Rumi

Ova dva principa prilikom imenovanja odnose se i na naš pogled na derviše i sufije. Čak i mi koji toleriramo sufizam, pod tim pojmom nerijetko mislimo da ne postoje sufije kakvi su nekad bili, poput Ebu Zerra, Hasana el-Basrija ili Ibn Dževzija, da su današnje sufije samo blijeda kopija ili puka želja za takvim stilom života te da se u sufijskim krugovima, uz spomen Božijeg imena, promoviraju stvari u koje mogu vjerovati samo osobe koje mogu povjerovati i u leteće tanjire. To je blaža verzija percepcije sufija ili derviša od one u kojoj su to bezlične osobe, izgubljene u kultu ličnosti, koje pod krinkom islama i zabavljačkog zikra nastoje mistificirati svoju realnost i doživjeti egzaltaciju u muškom društvu.

Na kraju, ne znamo šta bi Poslanik, a.s. kazao ni jednima ni drugima, kao ni ‘bosanskim’, ‘evropskim’ ili ‘arapskim’ muslimanima, ali vjerujem da bi nas sve pitao ili nastojao uočiti samo jednu stvar: “Ko vam je Bog, Poslanik, koja vam je Knjiga i koja vjera?”

Danas u ovom mjesecu možemo samo zaplakati od radosti što nam je Uzvišeni omogućio da budemo muslimani i to djelimično različiti, što je prednost ove vjere nad ostalima jer nismo balvani da se u svemu slažemo, te kada sretnemo brata muslimana kazati: “Molim Allaha da nas spoji u Džennetu i učvrsti u ljubavi na Ovom svijetu da ustrajemo na OVOM HADISU.

P.S. Ne zaboravimo da i musliman (o) kojem govorimo također voli Poslanika, a.s. kao i mi ili više.