Voda, molitva

A kad je riječ o ćeranciji, sasvim je izvjesno da se ostvaruju riječi onog srpskog akademika (ćeraćemo se još) i da naše građane, nakon svih zločina i agresije na Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu, vrebaju po bijelom svijetu na osnovu srbijansko-agresorskih potjernica, nastojeći dokazati krivicu žrtve, koja se, eto, nije dovoljno žrtvovala, nego je, svemu usprkos, ostala živa. Uz to, pojavili su se i spiskovi na kojima se jasno vidi da je haman svaka druga bošnjačka žrtva potencijalni zločinac, tako da će tek sada, ako se nešto ne preduzme, uslijediti ćerancija kakvu svijet nije vidio. No, i žrtva se, nakon toliko vremena, na opće iznenađenje (Savez logoraša), probudila i dosjetila da su njeni dželati i agresori još uvijek živi, da je i dalje ne ostavljaju na miru, pa i ona, ovih dana, očito potaknuta agresorskim spiskovima, najavljuje svoje spiskove i svoju ćeranciju, tako da nam ostaje da vidimo ko će koga spiskati. I dok nam ljudi sve teže žive a sve lakše umiru, dok se, iz dana u dan, broj nezaposlenih rapidno povećava, politika postaje narodna opsesija a motika ostaje i dalje obješena o klin.

I baš zbog toga (jer mu je pun kufer politike!) ovaj autor je izabrao mnogo lakšu temu, temu koju učiteljice zadaju đacima za pismeni zadatake, a koju mladi osobito preferiraju, jer ona podrazumijeva ne samo ponovno bujanje biljnog svijeta, već i mladalačku romantiku, bujanje osjećanja, posebno onih ljubavnih. No, utvrdit će da i ta “lahka tema” više nije ni malo lahka, ne zbog godina autora, već zbog razloga koji slijede.

Dakle, treba, kao što se vidi, odmah reći da je proljeće oćeralo snijeg ali i išćeralo mnogo toga što je sniježna bjelina pokrivala. Tako, naprimjer, ako pogledamo doline naših rijeka i svu onu plodnu zemlju koja ih okružuje, vidjet ćemo da kod nas, bar u ovom periodu dok trava nije nabujala, najbolje uspijevaju – najlon kese. Naprosto je nevjerovatno koliko tih plastičnih produkata, u svim bojama i nijansama, visi okačeno o različite grane drveća koje raste na obalama još uvijek bistrih (da li čistih, to je već drugo pitanje) potoka i rijeka. Visi i šušti ili šumi na vjetru, nastojeći da se otrgne i produži dalje mijenjajući mjesto boravka na nekoj sličnoj lokaciji. A ako se pogled spusti do nivoa rijeke, u njenim okukama ili virovima vidjet će se dodatno bratstvo, nešto čvršće, plastike: desetine i stotine različitih flaša i flašica plutaju, te nekih drugih sličnih posuda, u zavoju rijeke, a sa njima i tone različitog smeća i otpada: nema tu čega nema, od pokvarenih mašina za pranje, šporeta ili frižidera do starih automobila, a da se o sitnijim predmetima i ne govori. Ništa bolja (a može i: ništa gora!) situacija (ni)je na našim planinama: i tamo, posebno u određenim uvalama i procjepima, ili tamo gdje je bistra izvorska voda prokrčila sebi put, naši građani i seljaci, naši primitivci i naša inteligencija, naši bogataši i naši siromasi, jednom riječi uhljupi svih boja i kalibara (a takvih imamo na kilometre!) ostavljaju tragove i zapise o svome odnosu prema vodi, prema prirodi, svijetu ili sebi samom. (Ako se uvaženi čitalac sjeća, ovaj autor je prije izvjesnog vremena pisao čak i o kurbanskim kožicama koje su dovučene u jedno od najpoznatijih sarajevskih izletišta, Barice, i tu, u koritu skromnog planinskog potoka, bačene da propadaju i, naravno, zagađuju okolinu, one rijetke predjele u kojima se još može čestito predahnuti!) A, da slika bude kompletnija, na Svjetski dan voda, 22 aprila, nevladine organizacije Tuzlanskog kantona organizirale su obilazak oko jezera Modrac (Nekadašnje turističke atrakcije i mjesta za rekreaciju i odmor, popularno nazvanog “Bosansko more”, posebno u onim godinama kada je Bošnjacima bio uskraćen odlazak na Jadran!) i ostale užasnute količinom otpada i nereda na njegovim obalama i stepenom zagađenja vode, što će u bliskoj budućnosti (ako ne i sadašnjosti) rezultirati direktnim ugrožavanjem života ljudi. Ostali organizmi već izumiru ili su sasvim nestali. Ono što je njih zaprepastilo jeste ne samo količina raznovrsnog otpada, već i količina i razmjer ambijentalne destrukcije na prostoru oko jezera, urbanistički i komunalni haos, tako da se stiče utisak da su Bošnjaci u miru sposobni (sebi) uraditi ono što im je agresor činio u ratu!

Allah, dž. š., je dao da ova naša Bosna i Hercegovina još uvijek ima izvore, potoke i rijeke sa čistom i pitkom vodom, da ima česme, šadrvane i sebilje u kojima se može abdeset uzeti ali i svakojako osvježiti, da u njenim najvećim gradovima i domaćinstvima se voda ne mora prekuhavati, što je gotovo rijetkost u svijetu, pa umjesto da to blago, uz zahvalnost Stvoritelju, čuvamo i njegujemo kao svoje oči (jer izvori su oči Zemlje, neko je to davno rekao!) mi se prema vodi (i prema zemlji, dakako) odnosimo kao da se radi o najvećem dušmaninu: iz dana u dan, iz godine u godinu, sve je više prljamo, zagađujemo i činimo da njen sjaj utrne, da njena svrhovitost i ljekovitost izblijedi i nastane.

A samo prije dvadesetak godina, kada samo, i danju i noću, u kolonama i s kanisterima, a pod stalnim granatiranjem, stajali u redovima kako bismo se domogli makar gutljaj te blagoslovljene tečnosti, o vodi smo snatrili kao o najvećem blagu i kao, uostalom, osnovnoj sastavnici našeg organizma, našeg bića, bez koje ne možemo ni trenutka. I kada je opasnost agresije prošla, kada je taj trenutni uzročnik otklonjen, mi smo se prema vodi počeli ponovo ponašati baš kako se agresor ponašao prema nama: granatirajući je plastikom, limenkama i različitim otpadom, prljajući i ubijajući, ćerajući sve njene vrijednosti, ne želeći da shvatimo (ili da razmislimo) kako time, dugoročnije ili kratkoročnije, sasvim svejedno, ćeramo ili bacamo, kako to Kur'an kaže, sami sebe u propast.

I sad, u situaciji kad imamo toliki broj nezaposlenih, osobito mladih koji uglavnom prodaju zjala, niko da se od društvenih čimbenika sjeti i organizira, ako niša drugo, bar neko skromno proljetno čišćenje naših potoka i rijeka, naših brda i dolina, jezera i svih onih mjesta koja život znače a koja smo mi našim agresorskim odnosom upropastili ili smo na putu da to uradimo, pa čak ni povodom toga spomenutog datuma Svjetskog dana voda. Svi se dali na politiku, i to onu visoku, svi raspravljaju o uspostavljanju vlasti (a vlasti ni na vidiku), svi se kobajagi brinu o narodu a narodu nikad gore. Pa hajde što je narodu gore, gore je i vodi i gori, tako da nam je, pored duše, zagađena i sredina odnosno okolina. Naravno, ovoj zemlji je potrebna totalna dezinfekcija u svim sferama od politike do ekonomije preko obrazovanja i kulture, ali kad već toga nema (jer se konstitutivni narodi nisu dogovorili, a ka'će ne zna se) bar za početak neke vrste ekološkog osvješćenja u svemu tome morale bi uzeti učešća i naše obrazovne institucije, a Boga mi i naši medžlisi, mektebi odnosno muallimi i muallime, ne samo određenim poukama o ekologiji i zaštiti prirodne sredine već i praktičnim akcijama čišćenja i čuvanja onoga što nam je Svevišnji Gospodar podario, kao izvanrednim lekcijama u prirodi (ne historiji) kao najboljoj učiteljici života.

Naravno, počevši sa čistom vodom abdestkom koja čisti ne samo naše ruke i naše lice, naše noge i našu kosu, već prvenstveno našu dušu, koja nam, Allah,dž. š., zna, vapi za čistotom (i čistoćom) dobrotom i ljepotom, kao neizmjernim blagom, kao našim početkom i krajem, kao što kaže pjesma:

Vodo

u tebi kupaju moje tijelo

rođenje je

smrt je

Čista vodo

Molitvo.