IZ između političke i medijske hipokrizije

IZ između političke i medijske hipokrizije

Nesumnjivo, dobro je što je konačno šira javnost imala priliku, barem djelimično, saznati čime raspolažu i na koji način nadležne državne strukture percipiraju terorizam i sigurnost i kako se u sve to umrežava IZ. Sa stanovišta Islamske zajednice i ljudi koji se odgovorno bave islamom i žive ga, predočena informacija predstavlja krajnje ozbiljno pitanje. Nije mala stvar smjestiti jednu vjersku zajednicu, bilo koju, u kontekst terorizma, prebaciti joj odgovornost i dodijeliti zadatke. Isto tako iz onoga što je prezentirano vidljivo je više vrlo ozbiljnih neodstataka i konceptualnih slabosti u sagledavanju ovih vrsta prijetnji, svjesne ili nesvjesne površnosti u razumijevanju načina rada i funkcioniranja Islamske zajednice, ali i prostora za pomoć državi, ukoliko kod države postoji iskrena želja i dobra namjera. No, to nije predmet ovog osvrta.

Nekonzistentnost i hipokrizija
Međutim, predočena informacija je jasno ukazala na nekonzistentnost i očitu hipokriziju u odnosu prema IZ, što i nije neka novost jer je na to mnogo puta upozoravano. Informacija, između ostalog, govori o korisnosti prisustva IZ u džematima u dijaspori, a, s druge strane, našoj javnosti dobro poznate političke opcije i medijske grupe već godinama naprosto se „ubiše” kako bi diskreditirali IZ, kroz širenje netrpeljivosti i mržnje. U tom pravcu korištena su sva raspoloživa sredstva, pa čak i pozicija vlasti i države. Primjera radi, Federalna televizija krši Zakon o slobodi vjere i Kodeks RAK-a da o trošku muslimana, javnim sredstvima, sprovodi prljavu kompromitaciju IZ i ruši njen integritet.

Isto tako, kompromitacija IZ je više nego očit cilj ekstremnih pojedinaca i njihovih sljedbenika, ne samo onih iz Beča, što sprovode kroz godinama kontinuirano klevetanje, laži i dezinformacije. Također, prisjetimo se u BiH koliko je medijske i političke energije i sredstava potrošeno na destrukciju Islamske zajednice, da ne govorimo o besprizornom verbalnom blaćenju i ponižavanju. Ko kome u ovome projektu ide naruku i ko koga podržava? Posljedice, cilj i meta su isti. I ti mediji i ekstremisti sve rade da onemoguće normalan rad IZ. Razlika ipak postoji, jer medijski dušebrižnici, pored toga, bez imalo stida obrušavaju se na IZ navodno zabrinuti za islamsku tradiciju Bošnjaka. Međutim i jedni i drugi, mediji i ekstremi, sve čine da potkopaju i razore ključni faktor te tradicije, tj. institucionalno tumačenje i življenje islama koje garantira red, odgovornost i nastavak vjekovne prakse vjerskog suživota i tolerancije. Odsustvo legalnog hijerarhijskog ustroja, odgovornosti i legitimita u vođenju vjerskih poslova kroz organe i ustanove, normativna akta i zakon bitna je odlika samozvanih anarhičnih pokreta i sekti u muslimanskim zemljama. Prepreku takvim idejama haosa u BiH predstavlja organizirana Islamska zajednica sa svim njenim organima, ustanovama, normativnim aktima, obrazovnim sistemom i legitimitetom. S druge strane, Zakon o slobodi vjere je Islamsku zajednicu označio kao tradicionalnu vjersku zajednicu što u pravnom prometu i faktičkom smislu proizvodi stanovite implikacije. Oni koji potkopavaju organizaciju i institucionalnost Islamske zajednice, bilo da se radi o ekstremima, medijima ili političkim opcijama, iskazuju hipokriziju i zlu volju prema Islamskoj zajednici i islamskoj tradiciji Bošnjaka na koju se, ovi posljednji, gromoglasno i licemjerno pozivaju. Stoga takvi mediji i političke opcije u svemu ovome imaju svoju odgovornost i moraju se suočiti s činjenicom da je njihov pristup bio i jeste štetan za muslimane.

Identična meta i posljedice
Drugi primjer predstavlja islamsko obrazovanje. Javnosti poznate političke opcije i njihovi medijski egzekutori godinama plaše sve oko sebe islamskom vjeronaukom i koriste sva sredstva da je protjeraju iz javnog prostora. Vjeronauka, treba li to podsjećati, podliježe općim zakonskim normama i predviđenim obrazovnim standardima koje propisuju nadležni državni organi, koristi savremene pedagoške metode i naslanja se na odgovornost institucionalnog učenja vjere. Imajući to na umu, kako onda vjerovati krokodilskim suzama inicijatora i implementatora progona vjeronauke i njihovom lamentiranju nad ugroženom islamskom tradicijom Bošnjaka? Ako se Islamskoj zajednici onemogućava zakonsko pravo odgoja i obrazovanja muslimana, a ta edukacija je na potpunoj dobrovoljnosti, bez sumnje ostavlja se mnogo širi prostor za plasiranje neželjenih ideja i uvjerenja. Ovakav odnos, također, direktno ide naruku protagonistima radikalnih ideja i ostvarenju njihovih ciljeva. Njima, ekstremima i radikalima, smeta islamska tradicija Bošnjaka, jer lakše im je manipulirati ljudima koji traže duhovno zadovoljstvo a nemaju nikakvog iskustva, znanja ili orijentira. U tom slučaju sve što se ponudi može im se predočiti kao „prava vjera”. Dakako, ovo govori o nekorektnosti i nedobronamjernosti govora tih segmenata društva o Islamskoj zajednici. Međutim, ne može se poreći identičnost mete i posljedica medijske i političke hipokrizije u kontekstu Islamske zajednice. Ipak, treba vjerovati da se radi samo o čistoj koincidenciji, mada ne bi iznenadilo i da nije.

I na kraju, šta znače pozivi Islamskoj zajednici da se uključi i pomogne državi, a da prethodno država kroz svoje organe i agencije ne oslobodi Islamsku zajednicu brutalnih ataka na njen integritet i ne natjera kršitelje zakona na njegovo poštivanje i odgovoran odnos prema Islamskoj zajednici u cilju stvaranja ambijenta povjerenja, međusobnog uvažavanja i rada za opće dobro. Država je dužna zaštititi Islamsku zajednicu i muslimane od svake vrste negativne kampanje kako bi s punim pravom tražila njenu podršku. Institucionalna Islamska zajednica je uvijek bila i jeste spremna za odgovornost, rad za opće dobro i partnerski odnos uz puno poštivanje zakona.

Ekrem Tucaković