Eho referenduma u Hrvatskoj

Prvog decembra ove godine građani Hrvatske su na referendumu demokratskom većinom odlučili da Ustav države sadrži eksplicitnu definicija braka kao zajednice između muškarca i žene. Rezultati glasanja nisu neočekivani i iznenađujući, s obzirom na općepoznatu činjenicu da su u hrvatskom društvu zastupljene mnoge kršćanske vrijednosti. Brak je samo jedna od tih univerzalnih vrijednosti, koji u kršćanstvu ima status praiskonskog sakramenta. Ipak, pažljiviji osvrt na kampanju koja je prethodila referendumu i onih 35% glasača koji su bili PROTIV ustavne definicije braka daju povoda za ozbiljnu zapitanost i zabrinutost.

Prisjetimo se na trenutak u kakvom se medijskom i općenito javnom ambijentu pripremao i realizirao spomenuti referendum. Protivnici ustavne definicije braka (zajednice između muškarca i žene) u svojim brojnim agresivnim medijskim istupima, sloganima, audio i videoporukama umjesto obrazloženja svog stava i argumenta iznosili su paušalne optužbe i etikete. Više od 65% građana Hrvatske, koji su svojim glasom ZA iskazali privrženost braku kao tradicionalnoj instituciji, označeno je homofobima, nacionalistima, konzervativcima, pa čak i fašistima. Sve navedene optužbe su nelogične i kontradiktorne.

 

 Homofobija nije empirijski dokazana i utvđena pojava niti se navodni strah

od homoseksualaca može ekskluzivno podvesti pod ovaj termin koji doslovno znači strah od čovjeka. 

 

Pođimo od prve i najčešće isticane optužbe za homofobiju koju protagonisti homoseksualnih prava i istospolnih brakova obilato i neselektivno koriste. Homofobija nije empirijski dokazana i utvđena pojava niti se navodni strah od homoseksualaca može ekskluzivno podvesti pod ovaj termin koji doslovno znači strah od čovjeka. Riječ je o politički skovanom konstruktu smišljenom s očitom namjerom da diskreditira neistomišljenike i njegova upotreba u bilo koju drugu svrhu je prokazana kao tendenciozna i neprimjerena. Kao ilustraciju dovoljno je navesti podatak da je vodeća svjetska novinska agencija Associated Press prošle godine prestala koristiti termin homofobija u svojim tekstovima, uz objašnjenje da je riječ o političkoj etiketi namijenjenoj diskreditaciji političkih neistomišljenika. Na sti način lahko je opovrgnuti i druge etikete i optužbe propagatora istospolnih brakova, ali to je tema koja zaslužuje poseban osvrt.
Korištenjem teških i neosnovanih optužbi, po svemu sudeći, nastoje se zastrašiti svi oni koji braneći instituciju braka i porodične vrijednosti nastupaju i djeluju s tradicionalnih religijskih i etičkih pozicija. Niko ne želi u medijskom ambijentu obilježenom stereotipima i propagandom biti javno linčovan, ozloglašen i, na koncu, proglašen čovjekomrscem i nazadnjakom. Međutim, ono što daje povoda za dodatnu zabrinutost jeste činjenica da su u susjednoj Hrvatskoj razni lobistički centri, koji promoviraju i populariziraju homoseksualnost, pridobili značajan dio javnosti i građanstva. Bilo bi višestruko zanimljivo saznati koliko je mladih ljudi u dobi između 18 i 30 godina na ovom referendumu bilo ZA, a koliko PROTIV i pratiti trend ovih pokazatelja u budućnosti. Primjera radi, poznatu odluku iz takozvanog Odjeljka 28 kojim je britanska vlada 1988. godine zabranila promociju homoseksualnosti u školama i dalje najsnažnije podržavaju građani Velike Britanije iznad 65 godina starosti.
S druge strane, Nacionalno istraživanje televizijskog kanala Channel 4 o stajalištima javnosti objavljenom 1999. godine pokazalo je da dvije trećine britanskog stanovništva starosne dobi između 15 i 24 godine podržava ideju o ukidanju Odjeljka 28. U posljednjih nekoliko decenija lobistički centri za afirmaciju homoseksualnosti postepeno šire svoj utjecaj, od sve većeg prisustva u medijima do sve moćnijeg upliva u donošenju odluka u državnim vladama i parlamentima. Godine 2000. škotski parlament ukida spomenuti odjeljak 28 kojim je ranije zabranjena promocija homoseksualnosti u školama, a već sljedeće godine Holandija legalizira istospolne brakove. Primjer Holandije tokom naredne decenije slijedi još osam evropskih država.
Bh. društvo neće moći unedogled odlagati otvaranje šire javne rasprave o ovim pitanjima. U našoj zemlji žive pripadnici tri monoteističke religije koje imaju beskompromisan stav o homoseksualizmu. Da li će iko te vjerske institucije i autoritete konsultirati prije donošenja odluke da se u nastavnim planovima i školskim udžbenicima homoseksualizam predstavi kao lični izbor i orijentacija? Da li će se ovakve ili slične inicijative odvijati uz ciljano prešućivanje šta o tome zbore Tora, Kur’an i Biblija? U priručniku za nastavnike predmeta Zdravi životni stilovi, koji se u Kantonu Sarajevo izučava kao alternativni predmet u osnovnim školama od petog do devetog razreda, doslovno piše: “Svako ima pravo na izbor vlastitog rodnog i seksualnog identiteta i orijentacije.“ Šta drugo može značiti ova konstatacija o pravu na izbor seksualne orijentacije osim neskrivene namjere o indoktrinaciji djece da kroz školovanje usvoje moralno neprihvatljiv svjetonazor o homoseksualnosti. Roditelji koji biraju Zdrave životne stilove kao alternativni predmet morali bi blagovremeno biti upoznati s ovakvim nastavnim sadržajima. Ima li ijedna obrazovna institucija bezuvjetno pravo seksualno odgajati i usmjeravati maloljetnu djecu mimo znanja i saglasnosti roditelja? Krše li se time temeljna prava roditelja i djece? Zašto se o svemu ovome šuti u vjerskim zajednicama i međureligijskim institucijama? Referendum u Hrvatskoj pokazao je efekte demokratije, hvaljene i osporavane, nepravedno potcijenjene političke prakse. Demokratski instrumenti, kao što je sloboda govora i pravo glasa svakodnevna su i moćna oružja kojima se borimo za vlastita građanska prava. Uprkos svemu, pravo na naš glas i stav, pravo na naše ZA I PROTIV, niko nam nemože oduzeti. Osim mi, sami sebi.

Meho Šljivo, preporod.com