Pravo na nošenje mahrame

Pitanje zabrane nošenja marame u javnim ustanovama aktualno je u Bosni i Hercegovini već duže vremena, a u povodu slučajeva zabrane koji su se desili u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine, pravosudnim institucijama i jednom sportskom takmičenju, o čemu je javnost upoznata, ali  i u drugim slučajevima koji nisu imali javni epilog. Najaktualniji je slučaj zabrane nošenja vjerskih obilježja svim uposlenim u pravosudnim institucijama u Bosni i Hercegovini koju je svojim zaključkom izreklo Visoko sudsko i tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine.

U zavisnosti od toga da li se zabrana nošenja marame želi osporiti ili opravdati,  nošenje marame se tretira kao vjerski simbol i stvar vjerskog imidža ili kao sastavni dio vjerskog identiteta i ljudsko pravo.

Bez obzira na ishode konkretnih slučajeva u Bosni i Hercegovini smatramo potrebnim podsjetiti na pozitivno-pravne obaveze Bosne i Hercegovine u pogledu promoviranja i zaštite ljudskih prava.

Držimo da se ovo pitanje primarno tiče ljudskih prava u okviru kojih ono direktno zadire u: slobodu religije (slobodu misli, savjesti i vjere), gender jednakost, pravo na privatni život, nediskriminaciju, nediskriminaciju prilikom zapošljavanja itd.

Sloboda misli savjesti i vjere

Sloboda misli, savjesti i vjere ili sloboda religije spada u kategoriju temeljnih ljudskih prava koja je kao takva zagarantovana svim međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima.

Tako Opća deklaracija o ljudskim pravima iz 1948. u članu 18., a slično i Međunarodna konvencija o civilnim i političkim pravima iz 1966. godine, propisuje da: „Svako ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere; to pravo uključuje slobodu da se mijenja vjera ili uvjerenje i slobodu da se, bilo pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoja vjera ili uvjerenje poučavanjem, praktičnim vršenjem, bogoslužjem i obredima“.

U ovom kontekstu trebamo spomenuti da je Komitet za ljudska prava Ujedinjenih nacija na svom 48. zasjedanju održanom 1993. godine donio Generalno tumačenje br. 22. u vezi navedenog člana 18. Deklaracije u kojem, između ostalog, navodi da: „Koncept bogoslužja obuhvata i … pokazivanje simbola ….. Upražnjavanje i praktikovanje religije ili uvjerenja može uključivati, ne samo ceremonijalne akte, nego i takve običaje (pravila) kao što su oblačenje drugačije odjeće ili nošenje pokrivala za glavu“.[1]

Na sličan način i Europska Konvencija za zaštitu ljudskih prava i sloboda u članu 9. propisuje: „Svako ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere; to pravo uključuje slobodu da se promijeni vjera ili uvjerenje i slobodu da se pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoju vjeru ili uvjerenje bogoslužjem, poučavanjem, praktičnim vršenjem i obredima.

Sloboda iskazivanja vjere ili uvjerenja podvrgnut će se samo takvim ograničenjima koja su propisana zakonom i koja su u demokratskom društvu nužna radi interesa javne sigurnosti, zaštite javnog poretka, zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih“.

Ustav Bosne i Hercegovine je propisao da će „Bosna i Hercegovina i oba entiteta osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda“(član 2., stav 1.), te da se „prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i da ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima“(član 3., stav 2. Ustava).

Nadalje, Ustav predviđa da sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju prava i slobode koje su predviđene u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i sloboda i njenim protokolima, a što uključuje, između ostalog, i „slobodu misli, savjesti i vjerovanja“. (Član 3., stav 4. Ustava).

U cilju podrobnije regulacije i zaštite prava na slobodu vjere Parlament Bosne i Hercegovine je donio Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednice kojim je propisao: „Ovim zakonom garantira se svakom čovjeku pravo na slobodu savjesti i vjere u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, najvišim međunarodnim standardima ljudskih prava sadržanih u međunarodnim deklaracijama i konvencijama o slobodi savjesti i vjere, koji su sastavni dio Ustava i pravnog sistema Bosne i Hercegovine“.[2]

Također, Zakon propisuje: „Svako ima pravo na slobodu vjere i uvjerenja, uključujući slobodu javnog ispovijedanja, odnosno neispovijedanja vjere. Jednako tako, svako ima pravo prihvatiti ili promijeniti vjeru, kao i slobodu – bilo sam ili u zajednici s drugima, javno ili privatno – da na bilo koji način očituje svoja vjerska osjećanja i uvjerenja obavljanjem obreda, izvršavanjem i pridržavanjem vjerskih propisa, držanjem do običaja i drugih vjerskih aktivnosti“.

Dakle, Bosna i Hercegovina najvišim pravnim aktima države preuzima obavezu promoviranja i zaštite temeljnih ljudskih prava među kojima i pravo na slobodu misli, savjesti i vjere.

Ovo pravo nema apsolutni karakter nego je podložno ograničenjima od strane vlasti. Međutim, međunarodnim aktima o ljudskim pravima je propisan i način i okviri ograničavanja ovog ljudskog prava. Tako je, gore citiranim članom Europske konvencije za zaštitu temeljnih ljudskih prava i sloboda propisano da se ovo pravo može ograničiti isključivo zakonom. Dakle, nikakvim podzakonskim aktima, od strane bilo kojeg organa državne vlasti na bilo kojem nivou, nije moguće legitimno ograničiti ovo ljudsko pravo. Svako podzakonsko reguliranje ovoga pitanja koje bi značilo njegovu zabranu ili ograničavanje bilo bi nelegitimno i značilo bi kršenje ustavom zagarantiranog ljudskog prava zbog čega bi osoba kojoj je na takav način pravo ugroženo imala pravo zatražiti odgovarajuću sudsku zaštitu svojih prava.

Ukoliko bi se ovo pravo i željelo ograničiti ta ograničenja moraju imati svoje rezonsko opravdanje i moraju biti u  „demokratskom društvu nužna radi interesa javne sigurnosti, zaštite javnog poretka, zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih“.

Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina ne postoji niti jedna zakonska norma koja zabranjuje nošenje marame, te stoga, svi slučajevi u Bosni i Hercegovini predstavljaju kršenje jednog od temeljnih ljudskih prava propisima koji nisu podoban pravni osnov za njegovo limitiranje (pravilnici, odluke itd.) i od strane organa koji nemaju takvu nadležnost.

Pravo na nediskriminaciju

Pravo na nediskriminaciju je, također, jedno od temeljnih ljudskih prava koje je zagarantirano svim međunarodnim deklaracijama o ljudskim pravima. Europska konvenciju o ljudskim pravima koja u članu 14. propisuje: „   Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost“.

U kontekstu zaštite predviđenih prava i sloboda Ustav Bosne i Hercegovine propisuje da „Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu (članu 3.) ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status“.

Parlament Bosne i Hercegovine je u julu 2009. godine donio je Zakon o zabrani diskriminacije kojim se na jedinstven način osiguravaju mehanizmi za zaštitu od diskriminacije. U članu 2. Zakon je propisao: „Diskriminacijom će se, u smislu ovog zakona, smatrati svako različito postupanje uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja i spola, spolnog izražavanja ili orijentacije, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u svim oblastima javnog života.

Zabrana diskriminacije primjenjuje se na sve javne organe kao i na sva fizička ili pravna lica, i u javnom i u privatnom sektoru, u svim oblastima, a naročito: zaposlenja, članstva u profesionalnim organizacijama, obrazovanja, obuke, stanovanja, zdravstva, socijalne zaštite, dobara i usluga namijenjenih javnosti i javnim mjestima, te obavljanja privrednih aktivnosti i javnih usluga.“[3]

Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica također tretira pitanje diskriminacije koja je zasnovana na vjeri pa propisuje: „Diskriminacija, utemeljena na vjeri ili uvjerenju, označava svako isključivanje, ograničavanje, davanje prednosti, izostavljanje ili svako drugo razlikovanje koje je utemeljeno na religiji ili uvjerenju, a koje ima za svrhu ili se njime može postići – izravno ili neizravno, namjerno ili nenamjerno – ukidanje ili umanjivanje priznanja, jednakog uživanja i ostvarenja ljudskih prava i temeljnih sloboda u građanskim, političkim, ekonomskim, socijalnim i kulturnim stvarima.“

Dakle, pravo na nediskriminaciju je jedno od temeljnih ljudskih prava, a međunarodne deklaracije kao i domaće zakonodavstvo tretiraju vjersku pripadnost kao jedan od  zaštićenih ciljeva na osnovu kojih ne smije biti diskriminacije. Zabranom nošenja marame vrši se očigledna i direktna diskriminacija muslimanki na osnovu vjere što je, kao što smo naveli, protivno međunarodnim i domaćim pozitivnim propisima.

Spolna ili gender diskriminacija

Kao što je navedeno jedan od zaštićenih ciljeva kada je u pitanju diskriminacija jeste i spolna pripadnost, a posebno diskriminacija žena. Aneksom I Ustava Bosne i Hercegovine nabrojani su međunarodni dokumenti o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Jedan od tih dokumenata je i UN Konvenciju o zabrani svih oblika diskriminacije žena koja je usvojena 1979. godine. Konvencija obavezuje države  „da svim odgovarajućim sredstvima i bez odgađanja provode politiku uklanjanja diskriminacije žena“ te da u tom smislu uskalde zakonodavstvo, donesu određenu legislativu, uvedu instrumente pravne zaštite žena od diskriminacije. Države su nadalje dužne „uzdržati se od svakog postupka ili prakse diskriminacije žena i osigurati da javne vlasti i institucije postupaju u skladu s ovom obavezom“, „poduzeti sve odgovarajuće mjere, uključujući i zakonodavne, radi izmjene ili ukidanja postojećih zakona, propisa, običaja i prakse, koji predstavljaju diskriminaciju žena“.

Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima iz 1966.  godine u članu 3. propisuje: „Države članice ovog Pakta obavezuju se da osiguraju jednako pravo ljudi i žena na uživanje  svih političkih i građanskih prava utvrdenih u ovom Paktu.“

UN Komitet za ljudska prava je u svom Generalnom tumačenju br. 28. Jednakost prava između žena i muškaraca (tumačenje člana 3. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima) utvrdio da su države potpisnice dužne dostaviti informacije o svim specifičnim propisima koji se tiču odijevanje žene u javnosti.  Komitet ističe da ti propisi mogu uključivati kršenje niza prava zajamčenih paktom, kao što su: član 26, pravo na nediskriminaciju, član 7, ako se tjelesno kažnjavanje nameće u cilju provedbe takvog propisa, član 9., kada se za nepoštivanje takvog propisa propisuje kazna zatvora; član 12, ako je sloboda kretanja predmet takvog ograničenja, član 17, koji jamči svim osobama pravo na privatnost, bez proizvoljnog ili nezakonitog miješanja, članova 18 i 19, (pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere) kada su žene podvrgnute takvim zahtjevima u pogledu odijevanja koji nisu u skladu sa njihovom religijom i njihovim pravom na samo-izražavanje, te, konačno, član 27, kada su propisi o odijevanju u sukobu sa kulturom na čemu žena može postaviti svoj zahtjev“.[4]

Treba reći i da je i u Bosni i Hercegovini usvojen Zakon o ravnospravnosti  spolova[5] kojom su preuzeti standardi o zaštiti ravnopravnosti spolova i zaštiti od diskriminacije po osnovu spolne pripadnosti uspostavljeni UN Konvencijom o zabrani svih oblika diskriminacije žena i drugim međunarodnim aktima o ljudskim pravima. Ovim zakonom je potvrđena opredjeljenost Bosne i Hercegovine da obezbijedi ravnopravnost po osnovu spolne pripadnosti te da spriječi svaki oblik diskriminacije žena posebno navodeći oblasti obrazovanja, zapošljavanja, socijalna i zdravstvene zaštite itd.

Zabranom nošenja marame u javnim organima očigledno se vrši i spolna diskriminacija budući da je marama u islamu isključivo žensko obilježje i izraz njenog prava i slobode. Time se, dakle, krše domaći i međunarodni propisi koji zabranjuju spolnu diskriminaciju.

Nediskriminacija u zapošljavanju

Nediskriminacija u zapošljavanju na osnovu spolne i religijske pripadnosti je predmet zabrane u međunarodnim aktima za zaštitu ljudskih prava. Posebno ističemo odredbe Konvencije o zabrani svih oblika diskriminacije žena koja izričito propisuje u članu 11. : „Države članice preduzimaju sve podesne mjere radi eliminiranja diskriminacije žena u oblasti zapošljavanja kako bi se na osnovu ravnopravnosti muškaraca i žena osigurala jednaka prava“. U ovom kontekstu Konvencija posebno ističe prava žena: pravno na rad kao neotuđivo pravo svih ljudi, pravo na jednake mogućnosti zapošljavanja, pravo na slobodan izbor profesije i zanimanja i sva prava koja proističu iz rada, pravo na jednaku nagradu i beneficije, pravo na socijalnu i zdravstvenu zaštitu i zaštitu na radu (član 11. Konvencije).

Kao što smo već naveli zabranu diskriminacije u zapošljavanju propisuje i državni Zakon o zabrani diskriminacije u članu 2. i  Zakon o radu FBiH u članu 5.. Također, treba istaći i da je Međunarodna organizacija rada (koja ima status specijalizirane agencije UN-a) 1958. godine donijela Konvenciju br. 111 o zabrani diskriminacije u zapošljavanju gdje se kao osnovi za zabranu diskriminacije navode i spolna i vjerska pripadnost. Slično propisuje i Direktiva Europske Unije br. 2000/78/EC (Employment Directive).

Jedini razlozi koji nekoga kvalificiraju ili diskvalificiraju kada je u pitanju zapošljavanje i rad jeste stručna osposobljenost i psihička i fizička sposobnost za obavljanje posla na određenom radnom mjestu (mogućnost ispunjavanja normi i propisanih zadataka), a nikako vjerska, spolna ili druga pripadnost ili status.

Zaključak

Smatramo da je nošenje marame, primarno, sastavni dio islamskog identiteta žene muslimanke te da se ne može, u cijelosti, identificirati sa obredima koji imaju svoja pravila obavljanja u pogledu uslova, načina, vremena i mjesta. Ona je preduslov ispravnosti većine obreda koje obavljaju žene. Nošenje marame je vjerska obaveza koja se izvršava javno i uvijek kada žena nije u krugu uže porodica, a i tada ukoliko se želi obaviti neki drugi vjerski obred ili obaveza. Svrha nošenja marame i jeste zaštita javnog morala i dostojanstva žene kada se pojavljuje u javnosti. Marama je izraz slobode žene muslimanke i jedan od načina njenog samoizražavanja. Čak je mnogo veći izraz slobode tamo gdje su žene koje nose maramu u znatnoj manjini i gdje se nošenje marame javno destimulira ili čak zabranjuje.

Čak i kada bi se smatralo da je marama samo obilježje ili modni izraz ponovo bi njena zabrana bila kršenje temeljnog prava žene na slobodu izbora i pravo na samoizražavanje. (Opravdano je smatrati kako se npr. redovno pravljenje frizure, šišanje i farbanje žena itd., i naravno pokazivanje toga javno, smatra pravom i izrazom slobode izbora žene, ali je teško razumjeti zašto se, stoga, pokrivanje smatra poniženjem ili samoponiženjem, a ne, također, neotuđivim pravom i slobodom).

Slučajevi u Bosni i Hercegovini predstavljaju grubo kršenje, prije svega, prava na slobodu vjere budući da zabrana nošenja marame nije propisana niti jednim zakonom u Bosni i Hercegovini.  Pored toga, ni eventualno propisivanje takve zabrane zakonom ne bi bilo moguće imajući u vidu međunarodne standarde u pogledu ljudskih prava i obaveze Bosne i Hercegovine u pogledu poštivanja istih, o čemu je prethodno bilo riječi.

Postupanjem kao u slučajevima koji su se desili u Bosni i Hercegovini žene koje nose maramu dolaze u poziciju osumnjičenih koji moraju da odgovaraju zašto nose maramu, umjesto da oni koji to zabranjuju, koji su inače nadležni da provode zakon, objasne koji je to dopušteni razlog kojim opravdavaju svoju zabranu. Kao što je navedeno, dopušteni osnovi za eventualnu zabranu su javna sigurnost, javni poredak, zdravlje ili moral i prava i slobode drugih i svi su, kao jedini mogući, propisani Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava. Nošenje marame se nikako ne može dovesti u vezu sa remećenjem javne sigurnosti, javnog poretka, a pogotovo zdravlja ili morala, a također, niti sa kršenjem prava drugih. Ni u jednom od slučajeva koji su se desili u Bosni i Hercegovini niko to nije ni pokušao opravdati navedenim razlozima.

Zabranom nošenja marame krše se individualna prava pa je potrebno poduzeti mjere za zaštitu zagarantiranih prava. Zakono o zabrani diskriminacije propisuje koje su to mjere koje lice koje smatra da je diskriminirano može poduzeti:

Podnošenje apelacije Ombudsmenima za ljudska prava Bosne i Hercegovine koji su, u okviru Zakonom propisanih ovlasti, dužni poduzeti mjere u cilju otklanjanja diskriminacije.

Podnošenje tužbe redovnom sudu za utvrđivanje diskriminacije, kojom se traži utvrđivanje da je tuženi povrijedio tužiočevo pravo na jednako postupanje.

Podnošenje tužbe za zabranu diskriminacije ili njeno otklanjanje kojom se traži zabrana preduzimanja radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiočevo pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njene posljedice.

Podnošenje tužbe za naknadu štete, materijalne i nematerijalne, koja je uzrokovana kršenjem prava zagarantovanih zakonom.

Pored svega, postoji i nadležnost Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice koje je dužno da prati provođenje Zakona o zabrani diskriminacije i da Vijeću ministara najmanje jednom godišnje podnosi izvještaj o pojavama diskriminacije sa prijedlogom mjera za njeno suzbijanje i eliminiranje.

Nakon iscrpljivanja svih mogućnosti pred domaćim pravosuđem ostaje, kao krajnja instanca, Europski sud za ljudska prava u Strazburu.

Ma koliko je put do pune zaštite zagarantiranih prava težak i trnovit ne treba odustajati od njihove zaštite, a pogotovo, ne treba odustajati od upražnjavanja samih prava i od vlastite slobode.

Mensur Karadža

(Preporod, 01. februar 2016. godine)

_____________

[1] Komitet za ljudska prava UN-a – Generalno tumačenje br. 22 (tumačenje člana 18. Međunarodne konvencije o građanskim i političkim pravima) doneseno na 48. zasjedanju Komiteta 1993. godine.

[2] Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica – Sl. Glasnik BiH br. 5/04

[3] Zakon o zabrani diskriminacije – Sl. Glasnik BiH br. 59/09

[4] http://www.unhchr.ch/tbs/doc.nsf/0/13b02776122d4838802568b900360e80

[5] Zakon o ravnopravnosti spolova u Bosni i Hercegovini – Sl. Glasnik BiH br. 16/03