Imam Ahmed, preko Enes Ibn Malika, bilježi da je rekao Resulullah, a.s.:
„Za kojeg god se umrlog muslimana četverica bližnjih komšija iz njegova mjesta izjasne da je dobar bio, Allah, dž.š., rekne: ‘Prihvatam vaše mišljenje, opraštam mu koliko ne zamišljate.'“ [1]
Ako je tako pitajmo se koliki je značaj jedne halke koja, tokom tevhida, zikir čini Milosnoga i moli ga za oprost nekom od umrlih muslimana:
„Ja rabbi, mi smo se u ovom časnom hramu sastali s naljepšim nijetom, da Te spominjemo, da Te dozivamo i da Te za oprost zamolimo, nama i dušama svih naših merhuma koji su sa dinom preselili a posebno duši toga i toga…“
Ne gubimo nadu! Allah, dž.š., će se odazvati, inša'allah.
Iz istih razloga mi pred duše umrlih učimo Kur'an (hatmu, Ja-sin, Tebareke, El-Kalem, El-Fatihu…, podižemo hajrate, priređujemo tevhide (zikrove) upućujemo dove i sl.
Takvu našu praksu treba posmatrati kao dobrovoljnost (mubah) u ibadetu na koju imamo prāvo po šeriatu. Smatramo da će nam to, inša'allah, biti od koristi.
Kad to kažemo pozivamo se na hadis što ga Bejheki, preko Abdullah ibn Abbasa, bilježi od Poslanika, a.s.:
„ Umrli je kao davljenik koji doziva pomoć, pogleda dove upućene od oca, majke brata, prijatelja; Kada mu stignu budu mu draže od dun'ja'a i svega na njemu. Zaista Uzvišeni uvodi dove živih stanovnicima kabura u obliku brdâ, zaista su hedije živih umrlima istigfar – oprost. „ [2]
A potom:
Enes ibn Malik, preko Suhavija, bilježi od Poslanika, a.s.:
„ Ko uđe u mezarje pa prouči suru Ja-sin, olakšaće umrlima njegovom vrijednošću a i on će od toga imati mnogo hasenata.“ [3]
Bejheki bilježi da Muhamed ibn Nu'man pripisuje Poslaniku, a.s., da je rekao:
„ Ko svakog petka posjeti mezar(e) svojih roditelja ili jednog od njih biće mu oprošteni grijesi i upisano dobročinstvo.“ [4]
Hakim u Mustedreku, preko Ma'kil ibn Jesae, bilježi od Poslanika, a.s.:
„ Učite kod vaših umrlih suru Ja-sin. „ [5]
Et-Tirmizi preko Ibn Abbas saopćava:
„ Jedan od ashaba je postavio šator na kabur ne znajući da je tu kabur dok iz kabura neko zaučiTebarekellezi i prouči svu suru. Taj ashab je otišao Vjerovjesniku pa ga upita: ‘ O Allahov Poslaniče, postavio sam ovdje svoj šator ne znajući da je tu kabur ali iz kabura neko zauči suru Tebareke i svu je prouči.’ Poslanik prokomentarisa: ‘ Ona je štit, ona je spas, spašava od kaburskog azaba.’ „ [6]
En-Nesa'i bilježi od Abdullah ibn Mes'uda da su ashabi ovu suru zvali Spasiteljicom.
Ibn Madže, preko Ebu Hurejre, bilježi od Poslanika, a.s., da je rekao:
„ Zaista sura Kur'ana sa 30 ajeta čini šefa'at svome sahibiji dok mu se ne oprosti. Ona jeTebarekellezi …“ [7]
Ulema je iz velikog uvažavanja ovih navoda preporučila da se spomenuta sura uči na četiri ćoška kabura dok umrlog zagrću.
Oni koji osporavaju praksu Bošnjaka da mole za svoje umrle,da im uče odlomke Kur'ana i da raznim hajratima, pred njihove duše, pokušavaju popraviti njihovo stanje u kaburima, previđaju činjenicu da je Resulullah pred sāmū smrt obišao mezarje u Dženneti bekiji i molio Allaha za umrle.
Sedmina i četeresnica
Oni što osporavaju tradiciju Bošnjaka tvrde da su obredi sedmine i četeresnice praksa kršćana.
Istom bismo logikom mogli (pogrešno) zaključiti da je glasno izgovaranje riječi „āmīn“ nakon što imam završi Fatihu u namazu oponašanje kršćana koji imaju istu praksu u svojoj bogomolji.
Radi se o nastojanju da, kao prva generacija nasljednika naših umrlih, (u)činimo za njih ono što smatramo da je pohvalno, opravdano, korisno i dobro. Ne tvrdimo da je to obavezno činiti ali ne prihvatamo da je to uzaludno i suvišno.
Mi, razumijevamo da su kur'ansko-hadiski izrazi „četrdeset“ i „sedam,“ višeznačni i višefunkcionalni po svom značenju; da u sebi nose značenje relacije, asocijacije, količine i kakvoće i da izražavaju prostornu, vremensku i kvalitativnu vrijednost.
Buhari, preko Ebu Hurejre, bilježi da je Poslanik, a.s., rekao:
„ Između dva puhanja (u trubu) će proći četrdeset.“ ‘ Četrdeset dana, Ebu Hurejre?’ ‘ Suzdržavam se od prognoze.’ ‘ Četrdeset godina?’ ‘ Suzdržavam se od prognoze.’ ‘ Četrdeset mjeseci?’ ‘ Suzdržavam se od prognoze a sve će od insana propasti sem trtične kosti. Ona je nosilac gena.’ „ [8]
„ Između dva puhanja će proći četrdeset.“ Da li to nije priček da se potpuno završi preseljenje i proces raspada u kaburima onih koji poslednji budu usmrćeni prije nego se dignu iz kaburâ !?
Buhari, preko Abdullah ibn Mes'uda, bilježi od Poslanika, a.s., a drži ga najistinitijim sljedbenikom istine:
„ Svaki se od vas u maternici majke svoje formira 40 dana[9] poslije čega 40 dana traje formiranje zakvačka (enbrion), nakon toga 40 dana se formira kao gruda mesa. Iza toga Allah, dž.š., šelje meleka sa četiri sudbonosna pečata: Naredi mu: ‘ Upiši mu djela, nafaku, rok, sreću ili nesreću!’ Melek poslije toga udahne ruh u insana. Tako svaki od vas postupa dobro dok ne bude lakat od dženneta pa ga pretekne ono što je propisano; ili čini djela koja ga odvedu lakat do džehennema pa ga pretekne ono što je propisano i on pristupi djelima džennetlija.“ [10]
Dodamo li ovome da se majke iza porođaja oporavljaju četrdeset dana[11] ili,
da Allah, dž. š., odgađa sud o robu poslije (nekih) njegovih nedjela (poput alkoholisanja i izjedanja haram jela) po četrdeset dana[12] ili,
da je minimum za kabul dženazu četrdeset ljudi,[13] ili,
da se, u Islamu, četrdeset komšija okolo smatra susjedstvom,[14] ili,
da se ribatska nagrada (nagrada za punu ratnu angažiranost) uvjetuje sa četrdeset dana neprekidnog ratovanja,[15] ili,
da je proteklo četrdeset godina između podizanja dva prva Allahova hrama na zemlji,[16] …
onda, prvih četrdeset dana u kaburu smatramo veoma važnim i želimo da, u svakom od njih, sve dok traje razgradnja dunjalučkih ostataka umrlog, učeći nešto iz Kur'ana zamolimo Allaha Uzvišenog za umrlog.
Ako svaka faza u prenatalnom razvoju ljudskog bića traje četrdeset dana, kako se kaže u hadisu, čudi li, onda, da proces u kaburu traje toliko.!?
Ako Uzvišeni sačekuje roba četrdeset dana da učini teobu hoće li čuditi da sačeka da se sve slegne oko roba i u samom kaburu!?.
Upravo taj vremenski prostor mi koristimo da, dovama, učenjem i dobročinstvom pomognemo stanje umrlog.
Isto tako držimo važnim period „sedam“.
Uzvišeni Allah, dž.š., je rekao: „Mi smo ti objavili sedam ajeta, koji se ponavljaju, (El-Fatiha – op. F.F.) i Kur’an veličanstveni ti objavljujemo.“[17] U Kur'anu susrećemo još mnogo sintagmi o „sedam“:
Sedam nebesa, sedam zemaljskih sfera,[18] sedam klasova,[19] sedam mršavih i sedam debelih krava, sedam gladnih godina[20], sedam kapija džehennemskih[21]… a poznato nam je, također, da je sedam dana u hefti, sedam obilazaka oko kabe u tavafu, sedam djelova tijela na sedždi u namazu, sedam bračnih zapreka iz krvnog a sedam iz tazbinskog srodstva[22] …,
Ishak ibn Rahevejh preko Ebu Hurejre bilježi da je rekao Resulullah, a.s.:
„ Koji god rob sedam puta zatraži zaštitu od džehennema džehennem se obrati Gospodaru: ‘O Gospodaru, taj i taj Tvoj rob zaštitu od mene traži kod Tebe pa spasi ga. Koji god rob sedam puta zatraži džennet džennet se obrati Gospodaru: ‘O Gospodaru, taj i taj Tvoj rob me traži pa uvedi ga u mene.“
Istu predaju bilježi El-Munziri i ocjenjuje je da zadovoljava uslove Buharije i Muslima:
„Es-Sujuti preko Halila ibn Murre bilježi kako Poslanik, a.s., nije lijegao a da ne bi proučio Tebareke i Ha-mim (Fussilet) pa kaže:
Hā-mīm sūrā je sadam, džehennemskih je kapija sedam Džehennem, Hutameh, Leza, Se'ir, Sekar, Havijeh, Džehim. Ha-mim će na Sudnjem danu doći (prenosilac misli da je rekao:) stat će pred svaku od ovih kapija i govoriti: ‘Allahu neka ne uđe na ovu kapiju onaj ko je u mene vjerovao i ko me je učio.'“ [23]
Iz tih razloga i prvih sedam dana u kaburu smatramo veoma važnim i želimo da, u svakom od njih, učeći nešto iz Kur'ana, zamolimo Allaha Uzvišenog za umrlog.
Želimo sedam puta zamoliti Allaha da mu podari Svoj džennet i da ga spasi od džehennema – a Allah, dž.š. će, kakvu On presudu hoće, donijeti.
Sve su to naša dobrovoljna djela. Mi smo motivirani Kur'anom i hadisom da ih činimo i ako znamo da nismo obavezni.
Oni koji ovo osporavaju treba da imaju na umu da se mubah djela ne mogu proglašavati mekruhom niti haramom. Nama je, također jasno da se takva djela ne smiju proglašavati obaveznim i ne smiju se nametati.
[1] Hadis ocjenjen kao Sahih ili hasen ili njima blizak.
[2] Smatra se da je ovaj hadis garib – prenosilac nije bio u Horosanu i nije ga tamo mogao pribilježiti osim od spomenutog šejha. Imam Ahmed prenosi da ga na sličan način bilježi Muhamed ibn Huzejme od spomenutih prenosilaca na način suglasan njemu.
[3] Smatra se da nije na stepenu sahiha.
[4] Predaja je, po ocjeni Ibn Hadžer El-Eskalanija mursel – to znači da njen lanac prenosilaca završava kod tabije (između njega i Poslanika fali ashab prenosilac).
[5] Obavjestio ga je o ovom hadisu Jahja ibn Se'id i drugi preko Sulejmana Et-Tejmija. Sud o njemu je iznio Ibn Mubarek čime je povećano povjerenje za njegovu prihvatljivost.
[6] U ovoj verziji je hadis hasen, garib!
[7] Sened hadisa je sahih ili hasen ili blizak njima!
[8] Sahih.
[9] Vidi: Kur'an, 22:5.
[10] Sahih.
[11] Parafraziran pouzdan hadis.
[12] Parafraziran sahih hadis.
[13] Parafraziran sahih hadis.
[14] Parafraziran slab hadis.
[15] Parafraziran slab hadis.
[16] Parafraziran sahih hadis.
[17] Kur'an, 15:87.
[18] Kur'an, 65:12.
[19] Kur'an, 2:262.
[20] Kur'an, 12:48.
[21] Kur'an, 15:44.
[22] Parafraziran ajet sue En-Nisa’ 23. i prafrazirana sahih predaja od Ibn Abbasa, r.a.
[23] Es-Sujuti ocjenjuje ovu predaju kao mursel.