Ekonomija konj koji trči nazad
Na pitanje profesoru dr Nikoli Grabovcu, rektoru Univerziteta „ Vitez” u Travniku, gdje smo sada, u kojoj smo godini , profesor Grabovac je odgovorio: Ja mislim da smo negdje bliže 1960-oj nego da smo u nekakvim pozitivnim pomacima naprijed. Ljudi se zadovoljavaju sa siromaštvom, sa bijedom, sa neizlaskom. Naši građani su jako strpljivi, i to daje političarima veliku podršku da imaju vremena da predlože mjere – ali ima narod granice dokad može trpjeti.
U prijevodu to znači da bh privreda je „ konj koji trči nazad” a uzengije drži nekompetentna vlast. Interpretaciju izrečenog stava profesora ekonomskih nauka nije potrebno apostofirati osim što bi mogli isto mišljenje prevesti na stanje koje se u bošnjačkoj jezičkoj varijanti naziva sabur.
Suštinsko pitanje koje se pojavljuje kod građana je kako postojećim dohotkom: platama, penzijama, doznakama i prodatim akumuliranim bogatstvom iz ranijeg perioda zadovoljiti potrebe: hrana, odjeća, grijanje, režija, lijekovi, knjige za đake i slično.
Očito da pitanje dohotka postaje i suštinsko pitanje države kako podmiriti potrebe opće i zajedničke potrošnje. Dohodak je i krajnji cilj u sektoru privrede jer je on izvedena kategorija svih prihoda i podmirenih rashoda iz poslovanja. Znači svi se bore za dohodak.
A šta je sa cijenama?
I one „trče” , često znaju da pređu iz galopa u brzu ekspanziju kao požar koji nazivamo eskalcija. Znači, svi trče, ali u takvim uslovima, često, kola idu nazad i zaglibe se u „blatu problema”
Ima li kraj takvom stanju.
Svakako da ima ali to zahtjeva drugačiji pristup. Potreban nam je potpuno novi koncept ekonomije. Ova je ekonomija luda i otrovna. Ja sam ekonomist, ali se borim protiv ekonomije kakva se poučava i prakticira. Borim se već gotovo četrdeset godina, jer je to apsurdna ekonomija koja nema nikakve veze sa stvarnim životom. Sve je izmišljotina. Uvjeravaju nas da ako model ne radi, to nije zato što je model pogrešan već zato što nas stvarnost vara. Poučava se neoklasična ekonomija, čiji je potomak neoliberalna ekonomija. A neoklasična ekonomija potječe iz 19. stoljeća. Trebamo li riješiti probleme 21. stoljeća koji nemaju presedana s modelima iz 19. stoljeća? Nemamo više fiziku iz 19. stoljeća, ni biologiju, ni inženjerstvo, ni ništa drugo. Jedino područje u kojem smo zaostali u 19. stoljeću je ekonomija, što je elementarni apsurd, a mainstream mediji nas uvjeravaju da tako i treba biti” Ovo su riječi čileanskog ekonomiste Manfred Max-Neefa koji je međunarodno priznanje zaslužio pisanjem o razvojnim alternativama. Osvojio je Right Livelihood Award koja se naziva i alternativnim Nobelom, Prema riječima Max-Neefa „Ekonomija treba služiti ljudima, a ne ljudi ekonomiji” .
Pretpostavka da bi se ostvarila izrečena misao Manfred Max-Neefa je da i nosioci vlasti služe narodu, a ne akumuliranju vlastitog bogatstva. Iskustva koja posmatramo u događanjima u arapskom svijetu su poučna. Siromaštvo ogromnog broja naroda i enormno bogatstvo pojedinaca, uz uništenje srednjeg sloja stanovništva, stvara pretpostavke „ socijalne bombe” koja može eksplodirati.
Stoga pouke koje šalju profesori Grabovac, Hodžić i Tihi su izraz intelektualnog poštenja. Riječi uvaženog akademika Murisa Osmanagića je tračak nade i „ pobune” svijesti da se mora nešto mijenjati.
Mijenjati se može odmah, već sutra u praktičnim rješenjima. Uvijek je ponedjeljak poslije nedjelje. Isto tako na kraju zime dolazi proljeće. Ostalo nam je još jedan mjesec sasvim dovoljno da vlast digne sve građane da izvrše „ invaziju na selo” i obrade i posljednji pedalj zemlje.
To je upravo ono što je Max-Neef dao kao odgovor na pitanje koje mu je upućeno: Što je “ekonomija bosih nogu”? Odgovorio je:
“To je metafora, ali metafora koja je proizašla iz konkretnog iskustva. Deset godina sam radio u područjima ekstremnog siromaštva u različitim dijelovima Južne Amerike. Jednoga dana u indijanskom selu u peruanskom gorju je jako kišilo. Stajao sam u slami, a preko puta mene u blatu je stajao drugi čovjek. Pogledali smo se. On, nizak tip, mršav, gladan, bez posla, uzdržava petero djece, ženu i baku. I ja, fini ekonomist koji je predavao na Berkeleyu. Gledali smo jedan drugoga i ja sam iznenada shvatio da nemam ništa koherentno reći tom čovjeku, da je sav moj jezik kao ekonomiste potpuno beskoristan. Zar da mu kažem da bude sretan zato što je BDP porastao za pet posto ili nešto takvo? Otkrio sam da nemam jezika i da ga moram ponovo otkriti. To je podrijetlo metafore bosonoge ekonomije, a konkretno znači što ekonomist mora vježbati, mora se usuditi stati u blato. Ekonomisti studiraju i analiziraju siromaštvo iz svojih lijepih ureda. Imaju sve statistike i rade modele, znaju sve što se može znati o siromaštvu, ali ga ne razumiju. I to je osnovni problem koji je potpuno promijenio moj život kao ekonomiste i potaknuo me da tražim drugačiji jezik.”
Ovu teoriju smo iskusili i u teškim ratnim vremenima i danas smo je možemo prepoznati u riječima tadašnjeg potpredsjednika Vlade Okruga Tuzla i ministra u Vladi Bosne i Hercegovine dr Mirsada Kikanovića: „Strategija hašov”, koja je podrazumijevala da niti jedan kvadrat zemlje nije bio neobrađen. Ta strategija u ratnom Sarajevu se masovno primjenjivala preko saksija i vrtova u parkovima.
Danas kada imamo toliko tržnih centara, desetine hiljada automobila i hiljade tona energenata u poziciji smo da dignemo uzbunu i mobiliziramo narod da zasadi svaki pedalj zemlje a da država obezbijedi sjeme, gnojivo uz obavezan otkup i zamjenu za sadni materijal. Možda, korist neće biti velika ali će se promijeniti slika koju vidimo u narodnim kuhinjama i redovima pred šalterima vlasti da se dobije novac za pomoć umjesto da se radi i zbrinu oni koji su gladni. Upravo to bi bio podsticaj da se „pređe sa riječi na djelo” ili drugačije rečeno „ iz borbe za fotelje, paušale i udobna nekorisna radna mjesta” u borbu za svaki obrađeni pedalj zemlje sa koje možemo očekivati najvažniju stvar bez koje se ne može a to je hrana. Novca ima u ogromnim količinama samo te tokove treba preusmjeriti sa pogrešnog toka u ruke onih koji nešto korisno rade za sebe ili druge. Naravno, dolaze i druge stvari u pojedinim sektorskim politikama: energetika i industrija, ali za to nam trebaju kompetentni ljudi u vlasti, koji su specijalisti a ne stručnjaci „opće prakse”. To je priča za nove izbore. Daj Bože da oni budu redovni a ne buntom i pobunom izazvani.