Sportski izvještaj sa Sabora

Muslimani, Bošnjaci i svi ostali gledaoci mogli su, ne daj Bože, biti dovedeni u zabludu da je umjesto zasjedanja, na Saboru Islamske zajednice igrana utakmica, bilo neko sportsko natjecanje. Da je bio 1. april, moglo se pomisliti da je to televizijska prvoaprilska šala. Ali jok, bio je 2. april. Doduše, muslimani, pa skoro da su se navikli, da se sa njihovim važnim stvarima Federalna televizija može (na)šaliti i bez povoda.

Možda su odgovorni na televiziji procijenili da muslimani vole sport pa su, kao vid pažnje i obzirnosti, odlučili da ih izvijeste u sportskom duhu sa konstituiranja važnog organa Islamske zajednice. Možda su odgovorni u Dnevniku FTV pokušali malo da budu netipični, razbiju svakovečernju dnevničku jednoličnost, te jednu ozbiljnu i za muslimane važnu stvar prezentiraju u malo sportskijem ozračju i tako osjete reakciju i puls javnosti za jednu takvu kreativnu inovaciju. A kud ćeš bolju priliku za testiranje od Islamske zajednice i muslimana!? Jer pitanja muslimana i Islamske zajednice na ovoj televiziji su tretirana posljednjih godina na raznovrsne načine, isprobavane raznolike forme. Koliko nas sjećanje služi nisu sportske, pa eto to bi bila baš inovacija i baš originalni, moguće čak i svjetski, doprinos televizijskom novinarstvu javnih servisa.

O čemu se, zapravo, radi? U najavi Dnevnika prvo su gledaoci obaviješteni da je u Mostaru izvršeno biskupsko ređenje monsinjora Tome Vukšića, prvog vojnog ordinarija u Bosni i Hercegovini. Potom je uslijedila najava drugog priloga: „Završena izborna utakmica za predsjednika Sabora Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini”, s potpisanim tekstom „Safet Softić pobjedio Edhema Bičakčića”.

Za radoznale i nestrpljive gledaoce trebalo je čekati skoro 30 minuta da saznaju više detalja o utakmici na Saboru Islamske zajednice. U tih blizu pola sata u glavama gledalaca mogla su se vrtjeti brojna pitanja i mogućnosti. Recimo, ako je završena utakmica, kada je počela, da li je imala (pred)kvalifikacije, koliko je bilo učesnika, ko su bili treneri, igrači, kapiteni, golmani, sudije, jesu li prisustvovali navijači, gdje su se mogle nabaviti ulaznice i sl.? U toj utakmici i pobjedi kako se dobio razultat, zbirom golova, koševa, ili glasova?

Konačno, iščekivanje je prekinuto, došli su na red i prilozi o vijestima iz vjerskih zajednica, čiji sadržaji, nesumnjivo, imaju značajnu društvenu važnost i implikacije. U prilogu zaređenja biskupa Vukšića korektno i profesionalno, valjda bi to trebala biti odlika svakog priloga bez potrebe da se to naglašava, prezentiran je taj svečani čin za Katoličku crkvu i njene vjernike. Autorica priloga je uzela i nekoliko izjava prisutnih. Jedan od vojnika je kazao za biskupa da će biti „naš duhovni, takoreći, vođa i pastir”. Nadalje, autorica priloga, što je i razumljivo, ističe „najponosnija je bila obitelj biskupa Vukšića, te brojni mještani njegova rodnog sela Studenci pokraj Ljubuškog”, a zatim jedna intervjuirana starija žena reče da nema riječi da opiše ovaj događaj i da joj je ovo nešto posebno, druga istaknu „ovo za mene sve znači, što more biti najbolje”, također čovjek starije dobi potvrdi, „puno nam znači, sve nam znači, bez svećenika nam ovdje ne bi bilo ništa.”

Nakon ovog, da ponovimo, korektnog priloga, valjda da ne bi bilo monotono i ponavljanje opet profesionalnog i korektnog, Dnevnik FTV-a prelazi na sportski teren. „Izborna utakmica za predsjednika Sabora Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini u naredne četiri godine je završena. Safet Softić, raniji predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, pobijedio je Edhema Bičakčića, voljom većine članova Sabora. Očekivanja su da će u narednom četvorogodišnjem mandatu doći do promjena u radu i načinu vođenja najvišeg zakonodavnog organa Islamske zajednice u našoj zemlji”, najavila je voditeljica Dnevnika 2 prilog o konstituirajućoj sjednici Sabora Islamske zajednice.

Dakle, utakmica je završena, može se odahnuti. U svakoj utakmici imaju pobijeđeni i poraženi. Voditeljica upravo to implicira. Nakon saopćavanja ovog rezultata, radi upotpunjenja natjecateljskog ambijenta u Islamskoj zajednici, samo je nedostajao frenetični aplauz i oduševljenje publike pobjedničke i slika razočarenja publike poražene strane.

U nastavku priloga novinarka obavještava gledaoce, tj. pobjedničku i poraženu publiku, da finalna utakmica nije kraj, nego početak nečeg vrlo važnog. „Prioritet je izmjena i dopuna ustava kako bi se što efikasnije kontrolisao rad Islamske zajednice u BiH”, kaže novinarka, otkrivajući cilj utakmice i tako dajući završni gol u vansudijskom vremenu. Neupućeni gledalac je mogao sada zaključiti da se utakmica vodila oko kontrole nad Islamskom zajednicom. (Pa ti muslimani se bore jedino za vlast i kontrolu, možda zato i Dodik plaši cijeli svijet hegemonijom Sarajeva?!) Dakle, Islamska zajednica se otela nečijoj kontroli, ili, u najmanju ruku, njen rad se efikasno nije kontrolirao, što od sada neće biti slučaj.

Očito, za mnoge je kontrola Islamske zajednice rak-rana, maligni karcinom. Ako se ostavi i ne tretira se, on se širi. Zato rak-rani treba adekvatna kemoterapija i prevencija, vještačko održavanje u životu. Dakako, bio bi isuviše rizičan korak potpuno uništenje Islamske zajednice. Zato valja efikasno kontrolirati Islamsku zajednicu. Ili poput nogometne lopte, prebacivati je s noge na nogu, driblati je i što bolje njome manipulirati.

Međutim, ipak je, treba priznati, Sabor Islamske zajednice ovaj put dobro prošao na Federalnoj televiziji. Unijeti sportskog duha u rad Islamske zajednice, u situaciji kada se raspada Nogometni savez, i nije tako skandalozno, kakvo je znalo biti ranije tretiranje Sabora na ovoj televiziji. Bolje da je Federalna televizija u novom sazivu Sabora otkrila sportske predispozicije, nego, ovoj televiziji svojstvenim rječnikom i jezikom, objavila karakterizaciju Sabora na temelju „tajnih” saznanja iz „dobro obaviještenih izvora”. Sjećate li se one šokantne konstatacije: „Sabor Islamske zajednice BiH prije 10 dana brutalno je zloupotrijebio svoju funkciju i direktno stao u zaštitu ovdašnje bošnjačke mafije.” (Bakir Hadžiomerović, FTV, emisija „60 minuta”, 09. 11. 2009.)