Loše mišljenje

Islamski propisi odlikuju se skladom i harmonijom tako da jedni druge upotpunjavaju i olakšavaju. Kada nađemo da je u islamu nešto zabranjeno, uočit ćemo da je zabranjeno i sve što tome vodi. Ilustracije radi, zabranivši blud islam je zabranio i otkrivanje i razgolišavanje žena, koje tome vodi, a naredio je muškarcima i ženama da obaraju poglede zatvarajući tako vrata harama na samom početku.

Misao je polazna tačka iz koje se rađa uvjerenje i namjera a zatim nastaju djela. Hrđave misli, ako se ne sasijeku i suzbiju, rezultirat će ružnim riječima i djelima, zbog toga u izvorima islama nalazimo brojna upozorenja i zabrane da se prepusti lošem mišljenju.

Iako se mišljenje skriva u unutrašnjosti čovjeka ono nije skriveno Sveznanom Gospodaru: “On zna poglede koji kriomice u ono što je zabranjeno gledaju, a i ono što grudi kriju.” (El-Mu'min, 19). “Mi stvaramo čovjeka i znamo šta mu sve duša njegova haje, jer Mi smo njemu bliži od vratne žile kucavice.” (Kaf, 16)

S druge strane, koliko god pokušavali skriti svoje misli, naše riječi i djela će ih otkriti i pokazati, prema tome, spas nije u prikrivanju nego u čišćenju duše od zlih misli koje su još jedna prepreka na putu ka Džennetu i kamen spoticaja na kojem mnogi posrću a da toga nisu ni svjesni.

Loše mišljenje, kao negativna osobina koje se vjernik mora osloboditi, dijeli se na dvije vrste: loše mišljenje o Allahu i loše mišljenje o vjernicima.

Loše mišljenje o Allahu:

Allah me je ostavio! Allah me neće pomoći! Neće mi oprostiti! Ne uslišava moje dove! Sve je u rukama nevjernika! Muslimani gube!

Ovakve misli primjeri su lošeg mišljenja o našem Gospodaru i odraz su sumnje u obećanja koja je Svemogući dao vjernicima. Takva pesimistička mišljenja Svemogući Allah naziva paganskim:”A drugi su se brinuli samo o sebi, misleći o Allahu ono što nije istina, kao što pagani misle govoreći: “Gdje je pobjeda koja nam je obećana?” Reci: “O svemu odlučuje samo Allah!” (Ali ‘Imran, 154) Uzvišeni Allah nam otkriva da su negativna mišljenja o Allahu osobine licemjera i mušrika: “I da bi kaznio licemjere i licemjerke i mnogobošce i mnogoboškinje koji o Allahu zlo misle” (El-Feth, 6)

Musliman je dužan vjerovati da će Allah Svoja obećanja ispuniti i da će Svoju vjeru pomoći. Rekao je Uzvišeni: “Oni žele da ustima svojim utrnu Allahovo svjetlo, a Allah želi vidljivim učiniti svjetlo Svoje, makar ne bilo po volji nevjernicima.” (Et-Tevbe, 32) Rekao je: “Oni koji ne vjeruju troše imanja svoja da bi od Allahova puta odvraćali. Oni će ih, sigurno, utrošiti, zatim će, zbog toga, žaliti i na kraju će pobijeđeni biti.” (El-Enfal, 36) Uzvišeni Allah Sebi je stavio u obavezu da pomogne vjernike: “Eto tako, dužnost je Naša da spasimo vjernike.” (Junus, 103).

Trenutna slabost kroz koju muslimani prolaze je dio Allahove kušnje. Ovaj svijet je mjesto ispita i potvrde iskrenosti, tako da dominacija na njemu i bogatstvo nisu znakovi Allahove ljubavi ili mržnje. Time Allah samo iskušava svoje robove! Rekao je: “A da neće svi ljudi postati nevjernici, Mi bismo krovove kuća onih koji ne vjeruju u Milostivog od srebra učinili, a i stepenice uz koje se penju i vrata kuća njihovih i divane na kojima se odmaraju, i ukrase od zlata bismo im dali, jer sve je to samo uživanje u životu na ovome svijetu.” (Ez-Zuhruf, 33-35) I rekao je: “Ako vi dopadate rana, i drugi rana dopadaju. A u ovim danima Mi dajemo pobjedu sad jednima, a sad drugima, da bi Allah ukazao na one koji vjeruju i odabrao neke od vas kao šehide – a Allah ne voli nevjernike.” (Al-Imran, 140) Pored toga, primjećujemo da u ajetima u kojima Uzvišeni Allah obećava pobjedu, pomoć, blagostanje i izobilje, ta pomoć biva uvjetovana istinskom primjenom vjere, kao što je u Allahovim riječima: “A da su stanovnici sela i gradova vjerovali i grijeha se klonili, Mi bismo im blagoslove i s neba i iz zemlje slali, ali, oni su poricali, pa smo ih kažnjavali za ono što su zaradili.” (El-A'raf, 96) I riječima: “Vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici.” (Al-Imran, 139). Ako pobjeda izostane ne smijemo sumnjati u Allahovo obećanje, jer Allah je uzvišen i daleko od toga da ne ispuni Svoje obećanje, nego moramo sebe preispitati i provjeriti koliko smo ispunili uvjet pobjede: “ako budete pravi vjernici”.

Znakovi lošeg mišljenja o Allahu:

Loše mišljenje prema Allahu je bolest koja ima svoje simptome i prepoznatljive znakove od kojih su:

Ustrajnost u činjenju grijeha uz pravdanje da pokajanje ne koristi i da Allah grijehe neće oprostiti. Uzvišeni Allah poručio je Svojim robovima: “O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.” (Ez-Zumar, 53) Uvjet je jedino iskreno pokajanje uz čvrstu odluku da se više ne vraća grijehu i zamjena loših dijela dobrim, jer puko oslanjanje na Allahovu milost uz nepokornost nije lijepo mišljenje o Allahu nego obična obmana i neznanje. Rekao je Uzvišeni: “Allahove kazne se ne boji samo narod kome propast predstoji.” (El-A'raf, 99)

Očekivanje propasti vjernika i njihovog uništenja. Allah nas obavještava da su to misli licemjera i pokvarenjaka: “Vi ste mislili da se Poslanik i vjernici nikada neće vratiti porodicama svojim; vaša srca su bila zadovoljna zbog toga i vi ste na najgore pomišljali, vi ste narod u duši pokvaren.” (El-Feth, 12)

Pasivnost u radu na širenju Allahove vjere uz izgovor da je sve beskorisno i uzaludno. Naš Gospodar nam je stavio u obavezu da pozivamo u Njegovu vjeru ali nas je obavijestio da je uputa u Njegovoj ruci: ” Ti, doista, ne možeš uputiti na Pravi put onoga koga ti želiš – Allah ukazuje na Pravi put onome kome On hoće.” (El-Kasas, 56),

Ostavljanje vjerskih propisa iz straha pred neprijateljima islama, poput idolopoklonika o kojima je Uzvišeni Allah kazao: “Oni govore: “Ako s tobom budemo Pravi put slijedili, bićemo brzo iz rodnog kraja protjerani.” (El-Kasas, 57)

Nada u stvorenja i strah od njih kao da oni istinski daju, uskraćuju, koriste i štete, a ne Uzvišeni Allah, Koji je rekao: “Ako ti Allah dade kakvu nevolju, niko je osim Njega ne može otkloniti, a ako ti zaželi dobro – pa, niko ne može blagodat Njegovu spriječiti.” (Junus, 107).

Loše mišljenje o vjernicima:

Nakon objave ajeta u kojem Uzvišeni Allah podstiče na davanje sadake, ashabi su odlazili na pijacu kako bi noseći robu na svojim plećima štagod zaradili da bi tako mogli nešto udijeliti na Allahovom putu. Kada bi licemjeri vidjeli nekog od njih kako udjeljuje to malo što je zaradio rekli bi: Kakva je korist od ove sadake! A kad bi došao čovjek i udijelio veliku količinu imetka, rekli bi: Ovaj se samo pretvara i želi da bude viđen kako puno udjeljuje! Nakon toga objavljen je ajet: “One koji vjernike ogovaraju zato što zekat daju, a rugaju se i onima koji s mukom daju – Allah će kazniti za izrugivanje njihovo, i njih čeka patnja nesnosna.” (Et-Tevba, 79, pogledati: Buharija, br. 1415) Svejedno kako vjernik postupi, udijelio mnogo ili malo, ljudi bolesnih srca o njemu će ružno misliti.

Uzvišeni Allah upozorava na loše mišljenje o vjernicima kao i na sve što tome vodi, poput uhođenja i ogovaranja: “O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su, zaista, grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge!” (El-Hudžurat, 12) Resulullah, alejhissalatu vesselamu, također upozorava na neargumentovano mišljenja i sve što tome vodi: “Čuvajte se mišljenja, jer doista je mišljenje najlažniji govor! Nemojte jedni druge špijunirati, ne uhodite se, nemojte se međusobno mrziti, nego budite braća!” (Buharija, br. 5143 i Muslim, br. 6701)

Ako se desi da osoba poznata po vjeri, lijepoj etici i čistoj prošlosti, učini određeni propust, o njoj se i dalje lijepo misli uz upućivanje savjeta, bez da se u srcu prema njoj nešto promijeni. Međutim, o osobi koja je poznata po griješenju, nepokornosti i odvraćanju od Allahovog puta, se misli loše iz opreza, kako bi se sačuvalo njenog zla i spriječile njene spletke.

Uzroci lošeg mišljenja o vjernicima:

Loše mišljenje o vjernicima nastaje kao posljedica drugih propusta i grijeha od kojih su:

Loša namjera i zla ćud, koja čini da nosilac takve namjere pretpostavlja da su i drugi poput njega, te o njima loše misli.

Mržnja i zavist koji vode ne samo lošem mišljenju nego i priželjkivanju i traženju posrtaja i pogreški.

Nesvijest o opasnosti lošeg mišljenja i njegovim posljedicama. Pored grijeha i Allahove srdžbe kojoj se izlažu oni koji o vjernicima loše misle, ljudi takve mrze, preziru ih i od njih se udaljavaju, a zajednica kojom hara ova negativan osobina postaje razjedinjena, neproduktivna i nazadna.

Osvrtanje na prošlost i neprihvatanje stvarnosti. Ponekad čovjek u ranijem periodu života zapadne u grijehe, da bi se kasnije iskreno pokajao i popravio, međutim, oni koji loše misle o vjernicima to ne prihvataju, te ga stalno tretiraju griješnikom kao da se nije pokajao i teobe došao. Allah nas je poučio u Svojoj knjizi da prašta robu ako se iskreno pokaje. Čak šta više, njegova loša djela u dobra pretvara! Pa zar mi, koji isto tako griješimo, nismo preči da to od njega prihvatimo i da ga u tome pomognemo i podržimo? Ibnu Abbas, radijallahu anhuma, spominje predaju o mušricima koji su ubijali i u tome granice prelazili, blud činili i u tome granice prelazili, te su nakon toga došli Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekli: To što ti govoriš i u što pozivaš je lijepo, ako bi nam još rekao da za ono što smo mi činili ima iskupa! Nakon toga su objavljeni ajeti: “I oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju, i koji, one koje je Allah zabranio, ne ubijaju, osim kada pravda zahtijeva, i koji ne bludniče; – a ko to radi, iskusiće kaznu, patnja će mu na onome svijetu udvostručena biti i vječno će u njoj ponižen ostati; Ali onima koji se pokaju i uzvjeruju i dobra djela čine, Allah će njihova hrđava djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je;” (El-Furkan, 68-70, pogledati Muslim, br. 337)

Kako spriječiti loše mišljenje?

Loše mišljenje, jedna od prepreka na putu ka Džennetu, prelazi se i spriječava na slijedeći način:

Prvo: primjenom ispravnog, šerijatom definisanog, načina donošenja suda o drugima, koji se bazira na tri principa:

a) Prihvatanje vanjskih i vidljivih djela i prepuštanje skrivenog Uzvišenom Allahu. Vjera nam nalaže da prihvatimo vidljivo a da skriveno ostavimo da se rješava između svakog od nas i njegovog Gospodara, čak i u situacijama kada postoje indicije da se skriveno razlikuje od javnog. Na to upućuje događaj sa Usamom bin Zejd, radijallahu anhuma, koji se zbio za vrijeme jednog vojnog pohoda. Kaže Usame: “Sustigao sam jednog od neprijatelja te on izgovori šehadet, međutim, ja sam ga probio mačem. Kasnije mi je to probudilo sumnju pa sam ispričao Poslaniku, salallahu alejhi ve sellem, šta se desilo, a on me upita: “Rekao je la ilahe illallah pa si ga ubio!?” Rekao sam: “Allahov poslaniče, to je rekao iz straha pred mačem!” Na to Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, reče: “A što nisi otvorio njegovo srce pa da znaš da li je rekao zbog toga ili ne!” Zatim je to toliko ponavljao da sam poželio da sam tek tog dana prihvatio islam. (Buharija, br. 4269 i Muslim, br. 287)

b) Oslanjanje na ispravan dokaz i provjeren argument. Čitajući Allahovu knjigu naći ćemo brojne ajete kroz koje se ističe važnost dokaza, od kojih su Allahove riječi:”Ti reci: “Dokaz svoj dajte ako je istina to što govorite!” (El-Bekara, 111) “Zašto nisu četvoricu svjedoka doveli? A pošto svjedoke nisu doveli, oni su onda kod Allaha lažljivci.” (En-Nur, 13) Također se ističe važnost provjere dokaza i vijesti. Rekao je Uzvišeni: “O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u nezananju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete.” (El-Hudžurat, 6)

c) Riječi i postupke drugih muslimana, ako je ikako moguće potrebno je protumačiti na najljepši način. Bilježi Bejheki da su ashabi, radijallahu anhum, govorili: “Nikako ne misli o riječi koju izgovori čovjek musliman loše ako se o njoj može lijepo misliti!” (Šuabul-iman, br. 7992)

Drugo: nezapadanje u sumnjiva djela i griješenje a naručito javno, jer onaj ko čini grijehe pronevjerio je emanet i nije Allahu zahvalan, pa je prirodno da ljudi prema njemu budu oprezni i da o njemu loše misle. Grijeh biva veći i teži ako se čini javno! Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu aljhi ve sellem: “Svim mojim sljedbenicima će biti oprošteno osim onima koji javno čine grijehe, a vid javnog činjenja grijeha je da čovjek noću uradi djelo te osvane, a Allah ga prikrio, međutim, on govori: hej ti, sinoć sam uradio to i to. Zanoćio je a Allah ga prikriva da bi osvanuo i otkrio Allahov zastor!” (Buharija, br. 6069 i Muslim, br. 7676)

Treće: pridržavanje islamskih adaba u društvu od kojih je izbjegavanje sašaptavanja na nedozvoljen način. Reko je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada vas budu trojica neka se dvojica ne sašaptavaju izbjegavajući trećeg, sve dok se ne pomiješate sa svijetom, jer će ga to rastužiti!” (Buharija, br. 6290 i Muslim, br. 5825)

Četvrto: osoba koja primijeti da bi drugi o njoj mogao loše pomisliti dužna je pojasniti o čemu se radi i spriječiti da se o njoj loše misli. Jedne prilike Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se vraćao iz mesdžida sa svojom suprugom Safijom, radijallahu anha, te kada primjeti dvojicu ensarija kako, nakon što su ga vidjeli, ubrzaše korak, povika: «Stanite! Ovo je Safija, kćerka Hujejja!» Njih dvojica rekoše: Subhanallah! A Poslanik im reče: “Doista šejtan kruži čovjekom kao što kruži krv, pa sam se pobojao da u vaše duše ne ubaci sumnju!” (Buharija, br. 2038 i Muslim, br. 5808)

Uzvišenog Allaha molimo da očisti naša prsa od loših misli prema Njemu i Njegovim iskrenim robovima. Molimo Ga da nas učini od onih o kojima je kazao da u svojim dovama govore: “I ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, ti si, zaista, dobar i milostiv!” (El-Hašr,10) Amin!

Nastavit će se