Moje ime je SLOBODA

Kada se s obje strane Atlantika krajem osamnaestog i početkom devetanestog stoljeća dešavalo «Doba revolucija» njih su uglavnom karakterisale želje naroda za slobodom, da se izmaknu ispod jarma apsolutističkih monarhija i okova svih vrsta, pa i religijskih umnogome, dakako, i da narodi vrate svoju čast, imetak i budućnost i pronađu sve to u ustavnim državama i republikama. Kao da je to doba revolucija ustvari odgođeno u arapskom svijetu. Izgleda da je ta zora morala sačekati čitavo devetnaesto i dvadeseto stoljeće i tek pući s krajem prve decenije novog 21. stoljeća. Period vrenja očito je dosegao onu tačku kada okovi svih vrsta pucaju..

Nema nijedne vjere koja toliko naglašava slobodu i daje joj takav specijalan status kao što je to islam. U islamu je sloboda apsolutna odlika, pečat i garancija koju samo Bog Svevišnji svom najodabranijem stvorenju, čovjeku, daje kao oznaku. (Leqad kerremna beni Adem…) I ova odlika je neupitna, po njoj čovjek jeste čovjek. Nijedan vjerski svjetonazor ne stavlja slobodu čovjeka na tako visoko mjesto. Sam islam u svom svetopovijesnom nadolasku pokazao se kao sveobuhvatna revolucija slobode. K tome, u svojoj orto-praktičnoj realizaciji islam je prosto nemoguć bez slobode. Uvjet ibadeta, da kažemo, uvjet za čovjeka da bude zadužen [mukellef] obavezama jeste da je [hurr] slobodan pojedinac. Za roba su propisi sasvim drugi, odnosno, može se slobodno kazati da islam i ne predviđa svoj svjetonazor za robove, jer ropstvo po sili unutarnje energije islamske poruke mora nestati. Za njegov nestanak islam je osigurao sve neophodne elemente! Nadalje, po učenju islama, bilo koji ugovor ili obećanje koje osoba učini nema nikakvog značaja ukoliko ona nije slobodna, niti je to slučaj sa njegovom samom ljudskošću. Sloboda je vrijednost kojom su ljudska bića počašćena i odlikovana od strane Svemogućeg do mjere da je melecima naređeno da se poklone pred našim praocem Ademom… K svemu ovome, nijedan svjetonazor nije s toliko prezira ustao protiv društvene nepravde da je u svom obredoslovlju propisao obavezno davanje jednog dijela imovine pojedinca za potrebe onih koji nemaju! S druge strane, islam je po svojoj prirodi izrazito suprostavljen svakom vidu ikonizma, kulta ličnosti ili pak bilo kakvog štovanja ljudskih bića i idola, do te mjere da je u svom svekolikom umjetničkom izrazu eksplicitno ikonoklastičan… I sve ovo su puke činjenice i odrednice po kojima se islam stoljećima odlikovao, po ideji i misiji, odvajao i razlikovao od drugih religijskih sistema i pokreta.

Ipak, nigdje na dunjaluku nije bilo više neslobode i ropstva, barem donedavno, kao što je to bio slučaj u muslimanskim zemljama, poglavito zemljama Bliskog Istoka i Sjeverne Afrike (MENA). Nigdje više torture i despotizma, višedecenijskih vladara i vođa čije slike su svugdje od novčanica do ogromnih statua i portreta na ulicama! Sve je u javnom životu bilo usklađeno i uređivano veličanjem njihovih persona i imena – tako fundamentalno nespojivo sa onim što se u gradovima ovih zemalja pet puta dnevno veliča u, uvjetno kazano, jedinim preostalim oazama slobode – džamijama, tamo gdje je čovjek mogao u tišini svoje unutarnje netaknute slobode slobodno pasti licem na tle pred Gospodarom Univerzuma. A i te oaze slobode su nastojali staviti pod kontrolu, pratiti šta ko i kako priča i, da su mogli, upratiti šta ko i kako misli. Sve su upratili, ali nisu upratili snove muslimana koje su sanjali i kojima ih je njihova vjera od malih nogu učila – da nema robovanja stvorenom, da se robuje samo Stvoritelju i u tom robovanju oslobađa svakog robovanja od Boga stvorenom – tj. stvorenjima.

Međutim, taj nutarnji sukob je sve više rastao i širio se i jačao jačanjem svijesti i obrazovanosti širokih masa. Jer, sistemi kontrole svih vrsta izražavanja i javnog prostora koje su opresivni režimi stvarali za dvadeseto stoljeće, evidentno je, poraženi su od strane sistema dvadeset i prvog stoljeća. Dakle, sistema koji je omogućio da ljudi slobodno izraze ono što misle i to podijele sa svojim sugrađanima, a da ih pri tome niko ne spriječi, premostivši tako barijeru i oslobađajući se od najprisutnijeg agensa u muslimanskom svijetu arapskog podneblja – straha. Najupečatljivije, ponoviću, riječi «Više nas nije strah» – najčešća je parola koja se u posljednjih šest mjeseci mogla čuti od Tunisa, preko Kaira, Sanae, Bengazija, Misurate, Bahrejna, Der'ae i drugih gradova.

Sjetit ćete se dragi čitaoci Preporoda da smo mi jednog, po svoj prilici, najoriginalnijeg savremenog mislioaca slobode u islamu šejha Rašida Gannušija aktuelizirali u našem listu kroz niz intervjua još u aprilu, 2006. godine, kada smo ga posjetili tokom njegovog egzila u Lonodnu. On je tada bio tek jedan prognani islamski mislilac i misionar u egzilu u kod «kršćanske kraljice», kako je to sam volio kazati, a sav njegov misaoni i aktivistički opus vezan je upravo za slobodu. Tada, još prije pet godina ovaj naš sugovornik nam je govorio kako “Vjetrovi demokratije pušu prema Bliskom Istoku!” (vidi naslov intervjua od 1. aprila, 2006. godine, Preporod, br. 7/825). Ovog vrijednog islamskog aktivistu sam sreo u januaru, 2011. godine, netom nakon uspjeha tunižanske revoulucije i to u Kataru gdje sam mu čestitao, a on mi je sa suzama u očima kazao kako je već predao zahtjev za dobijanje pasoša i da se čim prije vraća u svoju domovinu. Tako je i bilo i nekoliko dana kasnije gledao sam ga kako ga dočekuju u Tunisu, u njegovoj zemlji iz koje je protjeran zbog svog mišljenja prije 22 godine. Aktivno se sa svojom strankom En-Nahda (ar. preporod ili renesansa) uključio u postrevolucionarno kreiranje savremenog demokratskog i slobodnog Tunisa.

Ovaj istaknuti mislilac nam je, podsjetićemo vas, opisujući na početku ovog teksta pomenute revolucije na Zapadu objašnjavao kako su naučne i političke revolucije u ovom dijelu svijeta bile u sprezi sa pobunom protiv religija. I tu se pojavio konflikt između slobode i vjere, između nauke i religije, između vladavine Boga i vladavine čovjeka. Činjenica je, a to arapska ulica evidentno pokazuje da konflikta ovakve vrste, dakle konflikta sa religijom, apsolutno nema ni u islamu, a posebno ga nema u posljednjim dešavanjima u arapskom svijetu. U ovom slučaju religija je na istoj strani revolucionara. Nema ni anti-amerikanizma, anti-izraelizma ni anti-zapadnih parola što je još jedna od odlika sadašnjeg arapskog buđenja, a toga je ranije itekako bilo! Nisu se mogle desiti demonstracije bez paljenja američkih i izraelskih zastava, a nerijetko je upravo to bilo sredstvo kojim se kontrolirala arapska ulica i svijetu slala slika da Arapima i trebaju diktatori koji će ih umiriti i upristojiti. Danas pak, konflikt postoji ali u onim domenima u kojima se načelo slobode i pravde suočava sa načelom tiranije i ličnog interesa vladajućih elita u spomenutim područjima «koja su satanski ujedinjena u odbrani vladajućih tiranina» Svaki iskorak, ma koliko bolan bio, a po onome što već šesti mjesec gledamo na ulicama arapskih gradova od Maroka, preko Libije i Jemena, sada i u Siriji, on će uistinu biti gorak, u arapskom svijetu će se morati učvrstiti i produbiti temelj za slobodu koja je glavno načelo i počelo duhovnog pologa kojeg baštini ovaj region, inače u suprotnom mu samo prijeti ponor i povrat u još gore stanje.

Nije zbog toga ni iznenađenje što ovo središte Ummeta, arapski svijet, predstavlja tako izazovno područje i što je upravo ono bilo crna rupa u sferi sloboda, oko kojeg su se isprepleli svi mogući globalni politički i ekonomski interesi, a čije refleksije sada vidimo i u geostrateškom pozicioniranju naspram promijena čije kretanje više niko ne može predvidjeti. Jer, mnogo je uloga na stolu kako globalnih tako i lokalnih! Na arapskom svijetu i odnosu spram legitimnih zahtjeva za slobodom i čašću njegovih naroda slomiće se ili potvrditi mnoge teorije, a bogme i prakse! Otkriće se sve hipokrizije međunarodnog poretka ili bolje kazano međunarodnog podjarmljivanja koje za cilj ima paralizu, koji bez ikakvih emocija drži situaciju u statusu quo i nastoji iz tog stanja za sebe osigurati najpovoljniji ishod. I pored svega toga, ta ogromna volja naroda za boljim, časnijim i dostojanstvenijim životom u slobodi i blagostanju ima realne šanse, a povrh svega ima legitimno i historijsko pravo na sve to.

Jer, isuviše je vremena arapski čovjek živio u unutarjem sukobu – njegova mu vjera govorila da nema ropstva, a čim iz džamije izađe vidi ropstvo na svakom koraku; njegova mu vjera kaže da nema kulta ličnosti, pa čak ni Poslanikove, a čim kroči ulicom bilbordi raznoraznih vođa, kraljeva i prinčeva okačeni po zgradama i kulama bodu ga u oči; njegova mu vjera govori da nema izrabljivanja, a on čim izađe iz svog siromašnog prašnjavog kvarta ugleda najnovije skupocjene automobile, vile i jahte svojih vladara i njihovih poslušnika kako nedodirljivi uživaju u onome što je od njega oduzeto! Njegova ga vjera uči da dostojanstvo nije u tome što je muško ili žensko, crnac ili bijelac, pa čak ni po tome da li je musliman ili nemusliman, a on čim na ulicu izađe vidi da žena u njegovom svijetu nije ni približno u položaju kakav je zauzimala njegova časna majka hazreti Aiša, supruga Poslanika, a.s. Na koncu, njegova ga je vjera naučila da, po tome što je čovjek, on nosi to dostojanstvo i to mu daje prava koja mu ne može oduzeti ni vlast ni bilo ko drugi. Njegov islamski svjetonazor, njegova islamska filozofija ga uče da priznaje svetost i neprikosnovenost čovjekovom dostojanstvu. Poštuje ga i poslije njegove smrti. Poštuje njegove kosti, kabur… Međutim, oni koji su se umislili da je u njihovim rukama sve – sve to su mu uzeli i narušili i zato je on izašao na ulicu da im poruči da ga više nije strah!

Zato je iskustvo kroz koje prolazi u ovom trenutku arapski svijet jedno i jedinstveno. Dakako, Zapad ima svoje, a ovo arapsko je upravo pokazatelj da iskustvo demokratije na Zapadu jesto jedno, ali nije jedino i da islam ima sasvim dovoljno potencijala da ponudi svoje vlastito iskustvo u kojem neće biti sukoba i protjerivanja vjere jer se sukob sa njom nije ni desio.

I na kraju završit ću sa porukom koju je na svom Facebook profilu ostavio jedan mladi Libijac sa adresom u Velikoj Britaniji, a kojeg sam sreo prije par godina u Kuala Lumpuru, a koji me je natjerao da napišem nekoliko redaka u ovom teškom trenutku dok intenzivno i s mukom pratimo zločinačko napredovanje režimskih snaga protiv građana koji se bore za svoju čast i slobodu u Misurati u Libiji i Der'ai u Siriji…

Moje ime je Sloboda, rođena sam u Tunisu, odrasla u Egiptu, studirala u Jemenu, borila se u Libiji, uzdignuću se i odrasti u cijelom arapskom svijetu…