Nemarnost prema Allahovom pozivu

Indolentnost i nemar prema vjerskim propisima šteti samom čovjeku. Naredbama i zabranama Uzvišeni Allah samo iskušava Svoje robove, da bi najljepšu nagradu darovao onima koji Mu se odazovu, a teškom patnjom kaznio nepokorne oholnike: “Onima koji se Gospodaru svome odazovu – nagrada najljepša, a onima koji Mu se ne odazovu – kad bi sve što je na Zemlji njihovo bilo, i još toliko, rado bi se time otkupili. Njih čeka mučno polaganje računa; prebivalište njihovo biće Džehennem, a grozna je on postelja!” (Er-Ra'd, 18)

Primjena vjerskih propisa je proporcijalna jačini vjere u srcu čovjeka, i u tome ustrajavaju samo iskreni vjernici, oni, kojima vjera daje snage da savladaju sve prepreke koje im se ispriječe na tom putu. Postoje unutrašnje i vanjske prepreke, koje mora savladati svako ko želi da se odazove svome Gospodaru:

Unutrašnje prepreke su oličene u samoj ljudskoj duši, koja teži lagodnosti i rahatluku i koja bi htjela da se tijelo povinuje njenim hirovima. Radije bi ostala u postelji nego klanjala sabah, radije bi jela i pila nego postila, radije bi sačuvala nego udijelila, radije bi u turizam nego na hadž, radije bi, umjesto islamske nošnje, pratila evropsku modu. Htjela bi da ima potpunu slobodu u izboru hrane i pića, htjela bi da je niko ne pita da li je imetak stekla halalom ili haramom, htjela bi i htjela.

Vanjske prepreke su društvo i zajednica, koje, umjesto da podstiču na primjenu vjerskih propisa, pokušavaju vjeru prikazati pamfletom i bezvezarijom, nečim što sputava moderno društvo i ljudski intelekt i ograničava slobodu čovjeka, koji želi da sam, bez ikakvih vanjskih faktora, tresira svoj put i svoj izbor. To bi imalo smisla da je čovjek sam sebe stvorio, ili da je nastao slučajno, ali razum kategorično odbija mogućnost da savršena kreacija nastane tek tako, bez Savršenog Kreatora, Čijom voljom, znanjem, snagom i moći se to ostvarilo.

Pravi vjernik prelazi sve te prepreke i ponosno se pokorava svom Gospodaru dajući prednost Njegovom zadovoljstvu nad svim drugim. Time, ustvari, potvrđuje svoju iskrenost, jer čovjek ne ostavlja nešto za čim žudi osim ako se nada nečem što mu je još draže. Onaj ko ne vjeruje ili sumnja u Allahovo obećanje i Njegovu nagradu ne može ostaviti trenutni užitak, kojeg dokučuje svojim osjetilima, zbog nečeg što je, po njemu, upitno i sumnjivo. Stoga, upravo djela i pokornost Allahu su znak prave vjere i čistog srca.

Kada djela ne bi bila bitna, kada bi se Džennet sticao pukim željama, Džehennem ne bi ni postojao i ne bi se Svemogući Allah zakleo da će ga napuniti, jer ga niko poželio ne bi. Ali puste želje su samo šejtanska smicalica kojom odvraća sinove Ademove od pravih uzroka koji vode Džennetu. Rekao je Uzvišeni Allah: “To neće biti ni po vašim željama ni po željama sljedbenika Knjige; onaj ko radi zlo biće kažnjen za to i neće naći, osim Allaha, ni zaštitnika ni pomagača; a onaj ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je – ući će u Džennet i neće mu se učiniti ni koliko trun jedan nepravda. (En-Nisa, 123-124)

Allah je njima zadovoljan:

U odazivu Allahu i Njegovom Poslaniku i doslovnosti u izvršavanju vjerskih propisa ashabi, pratioci Muhammeda, alejhissalatu vesselam, su dali veličanstvene primjere koji će služiti vjernicima kao uzor i motiv sve dok traje ovozemaljski život. Upravo time su ashabi i postigli najveći uspjeh. Postigli su Allahovo zadovoljstvo: “Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime; za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje rijeke teku, i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh.” (Et-Tevba, 100) Ovim ajetom Uzvišeni Allah otkriva Svoje zadovoljstvo ashabima, ali istovremeno daje mogućnost svima nakon njih da se ugledaju na ashabe i za njima u dobru povedu i tako veliki uspjeh postignu. Allah je njima zadovoljan zbog djela koja su sebi pripremili, pa pogledajmo kakva su njihova djela bila i kako su se odnosili prema pozivu Gospodara i Njegovog Poslanika da bi ih u tome slijedili i da bi Allah i nama zadovoljan bio, evo nekoliko primjera:

Pred bitku na Hajberu, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Doista ću dati ovu zastavu čovjeku koji voli Allaha i Njegovog Poslanika, na njegovim rukama će Allah podariti pobjedu!” Zatim je Poslanik pozvao Aliju, radijallahu anhu, te mu dade zastavu i reče: “Idi i ne okreći se sve dok ti Allah ne podari pobjedu!” Nastavlja prenosilac ovog hadisa i kaže: „Zatim je Alija krenuo, da bi potom zastao i neokrećući se povikao: ‘Allahov Poslaniče, s kojim ciljem ću voditi borbu?…'” (Muslim, br. 6375) Iako je Poslanik, alejhissalatu vesselam, riječima “Idi i ne okreći se!” htio, a Allah najbolje zna, reći Aliji da bez oklijevanja požuri i da, kada se sretne sa neprijateljem, ne odustaje u borbi sve do pobjede, Alija, radijallahu anhu, prihvata ne samo to, nego i bukvalno značenje Poslanikove naredbe, te nakon što je zastao, iako je imao potrebu da se okrene, obzirom da želi postaviti pitanje Allahovom Poslaniku, on to ne čini, jer hoće da što doslovnije sprovede naredbu Allahovog Poslanika.

U predislamskom periodu konzumiranje alkohola je bila raširena pojava među stanovnicima arapskog poluotoka. Dolaskom islama, u njegovom početku, alkohol nije bio zabranjen, tako da je upotreba alkohola bila prisutna i među muslimanima. Kada su objavljeni ajeti u kojima je došla konačna zabrana alkohola, odaziv ashaba je bio zadivljujući. Enes, radijallahu anhu, kaže: «Dok sam, jedne prilike točio vino Ebi Talhi i još dvojici drugih, uđe čovjek i reče: ‹Da li je do vas došla vijest?› ‹Kakva vijest?› upitaše oni, a pridošli reče: ‹Da je alkohol zabranjen!› Na to oni samo rekoše: ‹Enese, prospi ove posude!› Kaže Enes: ‹Nakon toga nisu više o alkoholu pitali niti su se kada vratili ponovnom pijenju, nakon što ih je taj čovjek obavijestio!›» (Buharija, br. 4617 i Muslim, br. 5247) Bez kolebanja i odgađanja, neposredno nakon što su saznali Allahov propis pristupaju djelu i praktičnoj primjeni. U istom trenutku sprovode naredbu, prosuli su ostatak alkohola koji je bio u njihovim rukama. Nisu ispili preostalo piće u čaši, niti je onaj ko je bio stavio čašu na usnu popio gutljaj. Ne, nego su se trenutno odazvali i pokorili Allahovoj naredbi.

Aiša, majka vjernika, Allah njome zadovoljan bio, opisuje postupak žena iz te prve generacije muslimana kada su objavljeni ajeti u kojima je došla naredba o pokrivanju, kaže: «Allah se smilovao prvim ženama muhadžirkama, kada su objavljeni ajeti: ‘I neka vela svoja spuste na grudi svoje.’ (En-Nur, 31) skrojile su od svojih ogrtača pokrivače i njima se pokrile.” (Buharija, br. 4758) Isto veče, kada su objavljeni ti ajeti, skrojile su hidžabe od druge odjeće i izvršile Allahovu zapovijed, bez dvoumljenja i oklijevanja. Nije ih brinulo šta će o njima reći i kako će takve pred svijet izaći, jer to je naredba Onog koga one istinski obožavaju. Hidžab, islamska nošnja, nije stvar običaja koji se mijenja shodno mjestu i vremenu, kao što se, naprimjer, nekad kao prevozno sredstvo koristila zaprega a sad za to služe automobili, hidžab nije takve prirode kako bi bilo moguće da dođe vrijeme da muslimanka više nije dužna pokrivati se. Hidžab je Allahova naredba, a kada vjernik čuje Allahovu naredbu nema druge opcije osim da se pokori i sprovede ono što se od njega traži, jer Uzvišeni Allah tako opisuje vjernike, rekao je: “Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo po svom nahođenju postupiti. A ko Allaha i Njegova Poslanika ne posluša, taj je sigurno skrenuo s Pravoga puta.” (El-Ahzab, 36)

Prva kibla muslimana bila je Daleki hram (Mesdžidul-aksa) u Jerusalemu. Prema njemu su se okretali u svojim namazima. Potom su objavljeni ajeti u kojima je naređeno da se za kiblu uzme K'aba. Jedna skupina muslimana je neznajući za novoobjavljene ajeta otpočela namaz okrenuta prema Dalekom hramu u Jerusalemu. Dok su oni tako okrenuti klanjali dolazi jedan ashab i govori: “Doista je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, sinoć došla objava i naređeno mu je da se okrene prema K'abi!” Nakon što su čuli te riječi njihov odaziv nije zakasnio niti jedan trenutak. Nisu sačekali da završe započeti namaz ili da vijest čuju izravno od Poslanika. Ne, u istom trenutku su se okrenuli prema novoj kibli potvrđujući svoju potpunu predanost i pokornost. (Pogledati: Buharija, br 403 i Muslim, br. 1206) To je bio ispit kojeg su ashabi najvišom ocjenom položili, rekao je Uzvišeni Allah: “I Mi smo promijenili kiblu prema kojoj si se prije okretao samo zato da bismo ukazali na one koji će slijediti Poslanika i na one koji će se stopama svojim vratiti – nekima je to bilo doista teško, ali ne i onima kojima je Allah ukazao na Pravi put.” (El-Bekara, 143)

Ibnu Abbas prenosi događaj sa Omerom, Allah njima zadovoljan bio, koji nam pokazuje koliko su kur'anski ajeti djelovali na Omera i kako je gotovo nevjerovatno uspijevao savladati svoje hirove kada osijeti da postoji opasnost da prekorači granice koje je Allah postavio. Rekao je Ibnu Abbas: “Ujejne ibnu Hisn je prispio u Medinu i odsjeo kod svog bratića El-Hurra ibnu Kajs, koji je bio blizak Omeru. Omer je za svoje društvo i savjetnike uzimao učene, bili oni stari ili mladi. Ujejne kaza svom bratiću: „Sinko moj, ti si ugledan kod halife, pa možeš li ga zamoliti da mi dozvoli da se s njim sretnem.” El-Hurr je zatražio dozvolu a Omer to prihvati, te kada je ušao kod Omera Ujejne reče: „Znaš li o čemu se radi sine Hattabov? Tako mi Allaha ne udjeljuješ nam ništa vrijedno i ne sudiš među nama pravedno!” Te riječi rasrdiše Omera tako da je gotovo ustao da ga kazni, ali tada El-Hurr reče: „Vođo vjernika, Uzvišeni Allah je rekao Svom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Ti sa svakim – lijepo! I traži da se čine dobra djela, a neznalica se kloni!’ (El-‘Araf, 199) a ovaj, je doista neznalica! Kaže dalje Ibnu Abbas: „Tako mi Allaha, Omer nije prekoračio taj ajet kada mu je citiran, i stalno se zaustavljao kod Allahove knjige!” (Buharija, br. 4642) Omer, radijallahu anhu, koji je bio simbol pravde i čestitosti, čuvši te drske laži, koje su potpuno neargumentovane i suprotne stvarnosti, rasrdio se. Međutim, tek što su ga podsjetili Allahovim riječima koje podstiču na praštanje neznalicama, njegova srdžba jednostavno nesta i isčeznu, kao da se ništa ni desilo nije. On je halifa, njegov podanik ga nepravedno napada i optužuje, niko Omera ne bi pitao kada bi mu dao lekciju, ali se Omer zaustavlja kod Allahove knjige i sprovodi ono što se od vjernika traži, bez kolebanja i oklijevanja.

U odazivu Allahu je život:

Pozivajući vjernike da se odazovu Allahu i Njegovom Poslaniku, Uzvišeni Allah naglašava da je u tom odazivu život. Rekao je: “O vjernici, odazovite se Allahu i Poslaniku kad vas pozovu onom što će vam život dati.” (El-Enfal, 24). Poziv je upućen upravo vjerniciama, jer su oni ti koji se odazivaju. U njihovim srcima je život, koji, poput generatora, napaja tijelo energijom, a zatim se ta energija pretvara u dobra djela.

Oni koji se ne odazovu svom Gospodaru u njima nema života makar biološki bili živi, dok vjernici, oni koji se odazovu svom Gospodaru, su živi čak i kada su im tijela u kaburima. Uzvišeni Allah kaže o šehidima: “Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovu putu izginuli! Ne, oni su živi i u obilju su kod Gospodara svoga.” (Al-Imran, 169) Oni su se najpotpunije odazvali Allahu pa zato žive najpotpunijim životom u okrilju Allahova zadovoljstva i Njegovoj blizini.

Kur'anski ajeti su, Allahovom milošću, sačuvani, potpuno autentično, jer se sam Gospodar obavezao da će ih čuvati: “Mi, uistinu, Kur'an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti!” (El-Hidžr, 9) Plemeniti Stvoritelj podario je ovom ummetu učenjake koji su razdvojili apokrifne predaje od vjerodostojnih i tako učinili sunnet dostupnim i poznatim. Na nama je samo da se odazovemo pozivu Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nadajući se da ćemo biti od onih kojima će se reći: “Eto, to je Džennet koji vam je darovan kao nagrada za ono što ste radili.” (Ez-Zuhruf, 72)