Manipuliranje mrtvima i živima
Pa, dobro, ima takvih, podosta, koji bi zapravo dali svoj sud o tome koliko mrtvih ima. Jednog takvog manipulatora (Dobrica Ćosić) su iznijeli s recentne manipulirajuće sjedaljke, čovjek je k'o biva znao tačan broj ubijenih Srebreničana, odnijeli su ga na VMA u Beogradu. Pozlilo mu. Takvima, prije ili kasnije, pozlije.
Ali, čovječe Božiji, šta hoćeš da kažeš? Pa, brojao sam mrtve, zapravo, žive u Ferhadiji ulici. Ne razumijem te. Dobro, može li ovako: Jesi li primijetio invaziju plavih (ateističkih) smrtovnica u gradu? Kako to misliš? Pa, pogledaj malo u Ferhadiji! Vidjet ćeš koje su plave smrtovnice! Čak na jednom mjestu odnos plavih i zelenih je tri prema jedan, u korist plavih. Šutio sam. A budući je ovih dana bila rasprava na „zadatu” temu, mislim da bi to bila dobra tema za jednu od kolumni! Mani me se, čovječe Božiji, u trenutku pomislim.
Helem. Meni ne smetaju, gotovo da ih i ne primjećujem, plave smrtovnice! Da budem iskren: smetale bi mi one koje su zelene, s polumjesecom i zvijezdom, a ne bi išle preko Islamske zajednice, jer to bi vodilo u anarhiju organizacije vjerskog života, mada je i takvih pokušaja bilo, zašto ne reći?! Ljudi žive po svom izboru, na temelju svoje svijesti i savjesti organiziraju svoj život, u slobodi implementiraju svoj izbor; naravno, ljudi na to imaju pravo pod uvjetom da ne prave opću pometnju, ne remete red i poredak, da druge ne uznemiravaju i da drugima prava ne uskraćuju. A kako je ko živio neka se tako i kopa, to bi bilo u redu.
No, ovdje se pometnja javlja zbog nekonzistentnosti principa ili neprincipijelnosti životnih opcija, a to se najbolje vidi u situacijama smrti, kako ko umire, kako se kopa i kako odlazi s ovoga svijeta. Preciznije ću pojasniti; danas, sasvim je izvjesno i vidljivo, postoje deklarativni ateisti koji su u javnom diskursu preglasni sa svojim deklarisanjem (i deklaracijama), ali se da primijetiti da nisu konzistentni u svom principu za kojeg se deklarišu. Drugim riječima kazano ili pitanjem konkretizirano: vjeruju li deklarativni ateisti konačno u ono u što javno iznose? Stoje li „do kraja” iza onoga što u javnosti tvrde, za što se zalažu i na temelju čega formiraju svoj život? Mislim da se po ovim pitanjima možemo suočiti s izvjesnom dozom licemjerstva. Sasvim izvjesnom.
Ima jedna zgoda, na koju nas ovih dana podsjeća libanonsko-francuski mislilac Amin Maluf u svojoj knjizi „Poremećenost svijeta”, u kojoj se kaže kako je Jevrej ateista poslao sina u jezuitsku školu kako bi mu priskrbio dobro obrazovanje. U jezuitskoj školi sina su mu učili (o) katoličkoj dogmi i trojstvu. Sin jednoga dana dolazi kući i pita oca je li istina da postoje tri boga! Otac mu odgovara: „Slušaj, sine, postoji jedan Bog, ni u njega ne vjerujemo, a kamoli u sve to!”
Dakle, možebitno je riječ o licemjerstvu i svim tim licemjernim deklarisanjima iza kojeg se skrivaju prava lica. U vremenu komunističkog totalitarizma to je bilo upečatljivo. I najdeklarisanijim komunistima klanjala se dženaza, po njihovoj privatnoj i latentnoj volji. I danas je slična situacija, najdeklarisanijim ateistima sasvim naprasno, kao grom iz vedra neba, klanja(la) se dženaza. Ljudi su to ostavili u (privatnoj ili usmenoj) oporuci. (Naravno, sada je sasvim drugo pitanje da li se nekome, zbog svih tih deklarisanja i uopće životnog djelovanja, može klanjati dženaza gledajući sa šerijatsko-pravnog aspekta ili, pak, akaidskog, ali to je već druga tema, koju smo nedavno u oštrijoj varijanti načeli pa su se uzburkali duhovi, mediji i sl.) No, odmaknimo se malo od smrti, ukopa i dženaza, evo nekih primjera i pitanja iz svakodnevnog života: Je li licemjerstvo kada rediteljka Jasmila Žbanić afirmiše svoj profesionalni život na isključivo vjerničkim/vjerskim temama, a u javnom diskursu, u medijima i drugdje deklariše se kao rigidni ateist, koji povrh svega daje ružne komentare i traži podjelu poreza na principu – ateistima ono što su uplatili od poreza i ono što je ateističko, a teistima/vjernicima ono što je vjerničko. Isto tako, suočavamo (li) se sa nekonzistentnosti principa i kada javni djelatnik u javnom diskursu napiše da je „Bog umro”, a potom se vidi u safu. Ja mogu, konačno i hoću vjerovati da u hipo/kriz/ij/u pada ona ruka koja napiše da je „Bog umro”, a ne ona koja je u dovi dignuta.
Primjera u tom pogledu ima na pretek; ali, u kontekstu nekonzistentnosti principa postoji i druga strana medalje. Dakako, postoje i oni koje u životu računamo kao vjernike, a oni s ovoga svijeta, čaršijski kazano, odu u cipelama. Naravno, i takvih odlazaka ima, možebitno manje zbog njihovog osjećaja i unutrašnjeg ubjeđenja, a više zbog okruženja u kojem je neko živio i u njemu umro ili, pak, privatne okolnosti koja je bila jača i dominantnija. To se najviše događa u slučajevima mješovitih brakova. Kada bračni partner „odluči” za svog umrlog partnera kakav će mu ispraćaj biti. Bio sam svjedok i izravni sudionik jednog „blažeg slučaja” kada sam na dženazi na Barama bio zamoljen od strane porodice, supruge i djece umrlog čovjeka, da cjelokupan vjerski obred klanjanja dženaze i učenja na kaburu obavim u zatvorenom prostoru predviđenom za klanjanje, a oni će na grobu nastaviti s trubom i govorancijama u izrazito ateističkom ambijentu i ozračju. To je više bio zahtjev nego molba. Pomislio sam: bolje išta nego ništa. Obratio sam se džematlijama u klanjačkom prostoru, koji su bili poredani u safove, i rekao da ćemo tako i tako postupiti zbog želje porodice. Nisam kako treba ni završio, kad iz središta safova oštar glas protesta. „Ja sam doktor Abdulah Nakaš, radio sam čitav život s ovim čovjekom, dobro znam šta je vjerovao i kako se osjećao! To, efendija, ne bi bilo po njegovoj volji! Čovjek je bio musliman i htio bi dženazu u potpunosti, s dovom na kaburu!” Bez obzira na protest i reakciju rahmetli dr. Nakaša, želja porodice i zahtjev „privatne okolnosti” bio je jači.
Konačno, može se zaključiti da se u javnom diskursu suočavamo s vrlo značajnom dozom licemjerstva i nekonzistentnosti principa, a to najbolje dokazuju smrtne situacije. Pa i svekoliko reagiranje izvjesnih islamofobičnih medija i istih takvih javnih aktera na recentno hipotetičko i „privatno” razmišljanje o „stogodišnjoj fetvi” je ništa drugo do jasan pokazatelj te tvrdnje. Dakle, suočavamo se s višestrukom manipulacijom. Prije svega, živi manipuliraju sa živima, privatno sobom, ali i drugima, živi itekako manipuliraju s mrtvima, a mrtvi… mrtvi su svakako mrtvi.
P.S. U kontekstu priče o manipulaciji sa živima, ima i jedan svjež primjer gdje se tome doista stalo u kraj! Mekki Torabi je zasigurno bio paradigma jedne od najvećih manipulacija s ovdašnjim živim ljudima. Raznorazni lobiji (i politički, i poslovno-tajkunski, i religijsko-ideološki itd.) su se sa svojim interesima prelamali u Torabijevoj pojavi. Islamska zajednica se napokon (što je za svaku pohvalu svima koji su tome doprinijeli) institucionalno i sveznačajno odredila spram te manipulacije. Fetvom, dakako. Ljudima je u zajedničkoj hutbi pročitana fetva o haram odlasku kod nadriljekara i manipulatora Torabija. Ali, u svemu tome je krucijalno i to da je i vlast u Kantonu Sarajevu promptno reagirala, pa su manipulatoru Torabiju otežali, zapravo, onemogućili dolazak uvodeći mu sijaset dozvola koje Torabi nije htio tražiti, a, na koncu, teško bi ih i dobio. Napokon je i vlast skontala da nije dobro kontrirati vjerskim zajednicama.
Ovo je primjer kako vlast, a dovoljno joj je samo malo sluha, s vjerskim zajednicama može „koordinirano” i dobro djelovati.
Dakako, u korist građana.
Muhamed Velić