Potreban nam je zakon o psihoterapijskoj djelatnosti

Moramo se, naime, pitati, kako je moguće da se mnoge osobe bave najrazličitijim sumnjivim psihoterapijskim i iscjeljiteljskim metodama i tehnikama liječenja u svojim privatnim, a često i javnim ordinacijama, a da za to nemaju, i što je najgore kako je ta oblast sada (ne)regulirana, i ne trebaju nikakva ovlaštenja, odobrenja i nadzor.

Da li se još uvijek sjećamo marokanskog ‘iscjeljitelja’ Turabija koji je 2011. godine na svojim iscjeljiteljskim seansama u sarajevskoj Zetri danima okupljao na desetine hiljada ljudi? Kako se moglo dogoditi da tako veliki broj ljudi povjeruje jednom bjelosvjetskom prevarantu? Zašto je među desetinama hiljada Turabijevih pacijenata bilo mnogo i onih koji i nisu bili bolesni nego su dolazili po svoj kanister sreće? Konačno, kako se moglo desiti da nadležne vlasti tada ne zabrane ovu, koliko skaradnu toliko i kriminalnu javno izvođenu iscjeljiteljsku prevaru naših građana? Možda i zato što su neki predstavnici vlasti pa i neki ljudi iz Islamske zajednice tada i sami odlazili kod Turabija. Ali, za pravi odgovor na ovo pitanje morali bismo poći od dvije važne činjenice.
Prva, ova oblast nije zakonski regulirana u našem društvu i kao takva ona predstavlja sivu zonu u kojoj ljudske patnje, različite bolesti, psihičke probleme i socijalne nevolje iskorištavaju mnogi nadriljekari, ‘duhovni iscjelljitelji’, egzorcisti.
Kao i za fizičko, tako briga i za psihičko zdravlje ljudi mora biti opći, odnosno javni interes društva. Taj važan resurs ne smije biti prepušten nekoj vrsti crnog tržišta: nestručnim, neodgovornim i nekompetentnim osobama.
Moramo se, naime, pitati, kako je moguće da se mnoge osobe bave najrazličitijim sumnjivim psihoterapijskim i iscjeliteljskim metodama i tehnikama liječenja u svojim privatnim, a često i javnim ordinacijama, a da za to nemaju, i što je najgore kako je ta oblast sada (ne)regulirana, i ne trebaju nikakva ovlaštenja, odobrenja i nadzor. Zbog toga ovdje skrećemo pažnju kako je potrebno pokrenuti snažniju inicijativu da se ova oblast regulira zakonom kojim bi se u financijskom, stručnom, tehničkom i svakom drugom pogledu poslovi psihoterapije kao samostalne djelatnosti doveli u red.
Zakonskim reguliranjem ove oblasti utvrdili bi se uvjeti pod kojima zdravstveni ali i nezdravstveni radnici mogu obavljati ovu vrstu poslova, smanjile bi se različite zloupotrebe, rizici i opasnosti i, što je najvažnije, osigurao bi se minimum standarda koji bi građanima koji takve usluge koriste omogućavali kvalitetniji i pošteniji tretman.
Drugo, ova oblast različitih psihoterapijskih praksi, ‘duhovne medicine’, pravljenja zapisa i hamajlija, kao i drugih iscjeljiteljskih metoda i tehnika predstavlja na neki način i sivu zonu u radu i djelovanju Islamske zajednice, budući da jedan relativno značajan broj takvih iscjeljitelja ‘zapisuje’ i pravi hamajlije pozivajući se na islamsko učenje, različite knjige i ‘autoritete’.
U historiji Islamske zajednice zabilježen je čitav niz imama i uleme, među kojima je i Husein ef. Đozo, koji su se borili protiv ovakvih praksi. I pored toga, da je ovo pitanje i za nas u Islamskoj zajednici i dalje važno, pokazuje između ostalog, i odluka Vijeća muftija iz januara 2017. godine kojom je Vijeće muftija, nakon što je razmatralo ovo pitanje, zadužilo dr. hafiza Senaida Zajimovića da pripremi prijedlog šerijatskog stava u vezi s učenjem rukje i pisanjem zapisa. Preporod se, takođe, ovim pitanjima bavio u prethodnim brojevima u više nastavka, te objavio i tematski intervju sa hafizom Zajimovićem, čiji je veoma opsežan rad o učenju rukje i pisanju zapisa objavljen i u Glasniku Rijaseta IZ u BiH.
Iako spomenuti tekstovi značajno osvjetljavaju ovo pitanje i pružaju dobar uvid u neka tradicionalna tumačenja i shvaćanja, daju pregled različitih stavova nekih klasičnih stavova muslimanskih učenjaka (alima), oni ne mogu predstavljati odgovor, odnosno stav Islamske zajednice prema ovom pitanju. Stav Islamske zajednice morao bi biti mnogo određeniji. Morali bismo odvažnije i izravnije kazati – kako se u razumijevanju i tumačenju islama u Islamskoj zajednici gleda na različita pitanja iz ove oblasti? Morali bismo odgovoriti i na pitanje – zašto ove teme, prema našem uvidu, gotovo nisu zastupljene u kurikulumima naših medresa i fakulteta? Morali bismo precizno i jasno kazati da li uopće i ako da, kojim metodama, tehnikama i sadržajima psihoterapijskog religijskog djelovanja se imami mogu baviti.