Tri pravila pri kritikovanju drugog

 

Osvrni se malo oko sebe. Koliko znaš ljudi koje ne voliš sresti na ulici ili fakultetu jer nisi siguran od njegovog jezika ili ti njegovo hladno lice bez imalo osmijeha iznova kvari raspoloženje? Možda je to onaj kojeg ne voliš vidjeti jer ti svaki put, čak iako se ne vidite dugo, on kaže takve riječi da poželiš da ga nisi nikako sreo? Je li ti se desilo ikad da sretneš nekog poznanika, a on ti umjesto toplih riječi i pozdrava kaže: „Kad ti je to kosa opala? Imaš sijede već? Što si se to udebljao? Nisi ni ti više lijep kao prije…” Koliko znaš ljudi koje zbog njihove prve rečenice prestaješ slušati? Razgovor s takvim osobama se svodi na iščekivanje razlaza uz poluiskreni pozdrav. A sad postavi sebi pitanje jesi li ti takav?! Allah je dao pravilo da onaj ko previše kritikuje i prigovara drugom, uočavajući samo njegove negativne strane, neće naći nekoga kome će prigovarati, jer će ga svi ljudi izbjegavati. Da vidimo kako nas Poslanik, s.a.v.s., podučava u ovakvim situacijama. Naša majka Aiša, r.a., opisujući Poslanikov odnos prema porodici kaže: „Poslanik, s.a.v.s., nikad nije kudio hranu. Ako mu se dopadala, jeo bi, u suprotnom, ostavljao bi je.” Da, nije pravio problem od svake stvari. Enes, r.a., kaže da je deset godina služio Poslanika, i da mu on nikada nije govorio za ono što bi uradio: Zašto si uradio tako i tako? Nikada ga nije kudio, niti mu je ikada rekao ‘uh’! Naravno, ovim mi ne pozivamo na ostavljanje prakse upućivanja savjeta ili na prešućivanje grešaka, već da ne budemo sitničavi u svakoj stvari, posebno u dunjalučkim pitanjima. Trebamo se navići da prelazimo preko nekih irelevantnih stvari. Kada naučimo pravilo da kritikovati trebamo samo kad su bitne stvari u pitanju, a nipošto da kritikujemo same kritike radi, onda prelazimo na sljedeće pravilo ophođenja prilikom kritikovanja.

Drugo, kritikuj osobu s ciljem da je popraviš, a ne da je poniziš!

Čovjekov ego koji ga uvijek navraća da istakne svoje „ja” iznad „ja” drugog, to najlakše postiže kroz omalovažavanje drugog, a uzdizanje samog sebe. Jeste li ikad doživjeli ovakve i slične dijaloge: „Jesi li položila ispit?” „Nisam…” „Pa kako nisi? Ja sam položila! I to sam dobila 9. Baš je lagano bilo. Trebala si više učiti, sigurno nisi ni pogledala.” Ovaj kratki dijalog u sebi sadrži kritiku. Da, kritiku koja će jedino polučiti osjećaj odbojnosti prema osobi koja je istu izrekla. Kada nekoga kritikuješ, ako to ne činiš isključivo s ciljem da kao musliman popraviš stanje svoga brata za kojeg brineš, kojeg voliš i kojem želiš napredak, znaj da tvoja kritika neće preći dalje od ušiju onoga koga kritikuješ. Do srca dolazi samo ono što od srca pođe. Uči od Resulullaha! Kada je krenuo sa ashabima sa Hajbera, dugo su putovali i umorili su se. Noć bijaše pala i oni zastadoše na jednom mjestu da odspavaju. Alejhiselam upita ko će ostati budan i probuditi ih u zoru, da ostali mogu spavati. Javi se Bilal, a ostali legoše spavati. Od velikog umora, i Bilala san prevari, tako da svi prespavaše sabah, te ih probudi jutarnje sunce. Svi pogledaše Bilala. On reče: „Božiji Poslaniče, snašlo me što je i tebe snašlo.” Kao da kaže: i ja sam samo čovjek, griješim! A Resulullah, s.a.v.s., samo reče: „Istinu si rekao.” Ništa na ove riječi nije dodao, jer kakva je korist prijekora u ovoj situaciji? Kasnije ih poduči kako da naklanjaju namaz i to je bilo sve. Kako li je samo divan Poslanik, kako je samo oštrouman! Gdje smo mi od takvog rasuđivanja? Vrlo važno pravilo prilikom upućivanja kritike s kojom se želi postići efekt, a ne poniziti onaj ko se kritikuje jeste da se to ne čini pred ljudima, već nasamo. Desilo mi se u džematu, jednog ramazana, da me jedan fin dedo odvojio ustranu, i nasamo mi blagim i glasom punim osjećanja zatražio da što češće u mihrab ulazim sa džubetom i ahmedijom. Toliko je na mene to djelovalo, da nikada nisam ušao u mihrab nakon toga, a da mi te njegove riječi nisu naumpale. Druge prilike pak, jedan mi je pred masom ljudi uputio neku kritiku, no nikada nisam osjetio stid prema tome čovjeku koji bi me nagnao da tu kritiku i prihvatim, bez obzira koliko ona bila opravdana ili ne. Ulema bi govorila: „Ko svoga prijatelja savjetuje tajno, taj ga krasi i kako treba savjetuje, a ko ga savjetuje javno, taj ga sramoti i ocrnjuje.” Dakle, mjesto i vrijeme su izuzezno bitni za svaku kritiku. Kada to pravilo savladamo, prelazimo još na način kritikovanja drugog.

Treće, osobu koju kritikuješ prvo pohvali, pa onda uputi kritiku!

Kada upućuješ kritiku, nastoj da uvijek spomeneš lijepe strane onoga koji je pogriješio prije onih drugih. Stavi toj osobi do znanja da je tvoja kritika tu da se utopi u more njegovih pozitivnih osobina. Ljudi će od nas primiti savjet tek kada uvide da primjećujemo i njihove dobre strane, a ne samo loše. Poslanik, s.a.v.s., je htio savjetovati Abdullaha b. Omera da više pažnje posveti noćnom namazu. I šta je uradio? Prvo ga je pohvalio, rekavši: „Divan li je čovjek Abdullah!” Potom je uputio savjet: „Još samo kad bi noću klanjao…” Prenosi se da Abdullah nakon toga do kraja života nije propuštao noćni namaz. Često je način našeg ophođenja prema greškama gori od same greške! Uvijek ljudima ističi prvo njihove dobre strane. Kada bi vidio nekoga da prodaje alkohol u prodavnici i ako bi htio da mu skreneš pažnju na to, prvo pohvali prodavnicu, njenu čistoću, sposobnost prodavača, a onda toj osobi skreni pažnju na važnost stjecanja halal zarade, tako da ona osjeti da je ne gledaš kao negativnu osobu, već kao pozitivnu kojoj želiš još veće dobro. Upamti, čovjek je stvoren kao biće koje griješi, ti nisi bez grešaka, a prema drugima se ophodi onako kako bi volio da se ljudi ophode prema tebi.