Nije ni hrišćanska niti kršćanska, već je vakufska

Reisu-l-ulema je u tom smislu napisao pismo koje je proteklih dana već poslano na spomenute adrese. To je odličan i efektan potez. Drito po sred čela. Pa nek’ Milorad Dodik i dalje pjeva svoje borbene. Ali, otpjevat će on svoje, prije ili kasnije. Narod će njegov, kad-tad, postati svjestan ublehaške politike koju vodi i kojom se rukovodi oligarhija iz manjeg bh. entiteta.

Milorad Dodik nastupa i djeluje sa poprilično “očišćenih pozicija”, u izvjesnom smislu; očistio je Banja Luku, kao svoje sjedište, sredio je kao izrazito srpski grad, „napucao” kao elitistički centar srpskog naroda, u njemu se ne može naći ništa što nije srpsko. Zapravo, sve ono što nije srpsko egzistira u tišini i strogoj diskreciji. U Banjoj Luci nema ni jedne zastave Bosne i Hercegovine, u njoj, zapravo, nema ništa što ukazuje na Bosnu. Oni mogu bez nas, tako kažu, mi smo im samo smetnja i čekaju pravi trenutak da kažu zbogom. No, počekat će. Itekako! Naravno, ta agonija može potrajati na uštrb svih, ali kad tonemo – onda tonemo svi zajedno.

Ali, zaboravlja Milorad Dodik neke stvari! Prije svega, zaboravlja da mu „muslimansko Sarajevo”, zapravo, „Teheran”, kako ga od “milja” zove, hrani značajan dio Republike mu Srpske. Treba pogledati magistralni put prema Sarajevu koji vodi s Pala, svakim radnim danom ujutro prije 8 sati, to je red automobila i na hiljade ljudi koji idu trbuhom za kruhom. Pa nije moguće da svi rade u zajedničkim institucijama!? Naravno, da nije, jer znamo mi u Sarajevu gdje rade i šta rade. Ali, i da rade samo u zajedničkim institucijama, opet, to su institucije mrske mu i odvratne države.

Rajko Vasić, Dodikov ideološki “lajavac”, išao je još dalje u svom prošlosedmičnom bulažnjenju i “lajanju”, pa je odsjekao, onako po svome, da je BiH neosporno hrišćanska/kršćanska zemlja, da je islam ovdje došao posredstvom otomanske agresije i opstao zahvaljujući sili i hrišćanskoj toleranciji. Prvo, Vasić samog sebe derogira, ako je sila u pitanju, kao način egzistencije i vladavine, kako je onda moguće postojanje tolerancije onih koji su pod silom i jarmom. Dakle, sila i tolerancija su pojmovi koji se međusobno isključuju. Zato ćemo ovako kazati: tolerancija – da, sila – ne. Jer, silu niko ne tolerira, osobito ne toliko dugo, pet stotina godina. Riječ je o nekoj drugoj kompleksnijoj superiornosti, a ne o goloj i brutalnoj sili!

Što se tiče Vasića i njegove izjave, ne želim ulaziti u daljnju analizu ideoloških gluposti, nego ću je tretirati generalno kao podvalu, kao laž, kao recept, kao opasnost i, što je najbitnije, kao prijetnju. Zašto prijetnju, jer ako neko kaže da zemlja na kojoj mi živimo nije naša, već je hrišćanska, dakle, njihova, onda je samo pitanje povijesnog trenutka kada će taj neko ponovo krenuti u krvave i genocidne pohode povrata „svoje zemlje”! Jasna se poruka projektira takvim iskazom, otvorena spremnost i poziv na ponovni progon i pogrom, gdje treba otjerati „uljeze” sa „svoje zemlje”.

Naravno, nesuvislo je ulaziti u raspravu, u koju nas se, zapravo, želi ugurati, šta je starije i šta je bilo prije koke, bilo je jaje, a šta je prije jajeta, bila je koka i tako u krug, ali pravna praksa priznaje tek pisane dokumente, a ne babine nabrajalice i sanjarenja, u smislu – gdje smo nekad bili i šta smo nekad jeli. Turski vakat je prepun pisanih tragova, sudskih sidžila (registara) i dokumenata te vrste. Ali, ostavimo to po strani i fokusirajmo se na zemlju o kojoj Vasić tako izdašno govori. Jer, zapravo, i on potencira zemlju, a ne državu i sve ono što bi ona podrazumijevala u svom širem kontekstu. Zemlja, dakle, po Vasiću. Pa evo i pitanja: otkud tolika srpska, hrišćanska zemlja u Bosni i Hercegovini? Gdje su bili ti toliki Srbi i hrišćani prije Balkanskih ratova? U Bosni ih nije bilo, kažu povijesni izvori, ali najednom tih hrišćana ima, a nema više vakufske i beglučke zemlje – privatnog vlasništva muslimanskih posjednika.
(Prije mjesec dana, na sarajevskom izletištu Bukovik, najveći vrh sarajevskog Ozrena, preko 1500 m/nm, jedan je moj prijatelj kupio nekoliko dunuma zemlje od jednog Srbina iz Gornjih Močioca. Zahatarili su mu, tom Srbinu, njegove komšije što je to uradio, što je prodao „vekovnu srpsku zemlju”, a njega valjda nužda natjerala pa je tako jednom sarajevskom muslimanu prodao nekoliko dunuma „srpske zemlje”. A taj plac kojeg je kupio moj prijatelj, i po usmenoj predaji, ali i po sudskim papirima, zove se „Agina njiva!” Toliko o vekovnim nastambinama.)

Prenebregava Vasić značajne činjenice koje ukazuju na otimačinu muslimanske zemlje. A da ga podsjetimo i na agrarne reforme koje su se vršile u vrijeme vladavine Kraljevine SHS. To su bile klasične otimačine muslimanske zemlje koje su se vršile u periodu od 1918. pa do 1939. Kraljevina SHS donijela je „Mjere o agrarnoj reformi” kojima je u tom periodu oduzeto oko četiri miliona dunuma vakufske zemlje i dvanaset i po miliona beglučke zemlje, što ukupno iznosi šesnaest i po miliona otete muslimanske zemlje, a što, opet, procentualno iznosi oko 28% ukupne teritorije Bosne i Hercegovine. U to vrijeme, mnogim vlasnicima velikih zemljišnih posjeda oteto je oko 95% onoga što je bilo u njihovom vlasništvu. Spomenute činjenice su utemeljene na „Memorandumu udruženja bivših posjednika kmetsko-beglučkih zemalja u Sarajevu”, koji je upućen kraljevskom namjesniku Pavlu 27.09.1938. godine. A jednom odlukom Banjalučkog kotara iz 1939. godine, oduzeto je od Gazijinog vakufa na prostoru Teslića i Tešnja 107 000 dunuma zemlje (1/3 obradivo zemljište, a 2/3 šuma za sječu!). (Informacije dobivene iz Vakufske direkcije)

Dakle, Vasiću, mala ispravka: zemlja nije hrišćanska niti je kršćanska, već je vakufska i mi to nećemo i ne možemo nikada zaboraviti niti halaliti, jer je vakuf neotuđivo i nehalal-ljivo vlasništvo i pravo (svih muslimana). O vakufu brigu vodi Islamska zajednica, njena Vakufska direkcija i sasvim jasno i precizno se o tome vodi računa.

Naravno, treba spomenuti i kasniju boljševičko-komunističku otimačinu muslimanske zemlje preko nacionalizacija u više navrata. Te su mjere boljševici i komunisti u Socijalističkoj Jugoslaviji ideološki opravdavali i osiguravali marksističkom tezom o „eksproprijaciji eksproprijatora”. Vakufska direkcija nas obavještava da je samo nakon Drugog svjetskog rata površina oduzetih vakufskih nekretnina iznosila 30.342.496 metara kvadratnih, a šteta koja je nastala usljed nacionalizacije vakufskih stanova i poslovnih prostora procjenjuje se na 744 miliona KM-ova. Gdje je tek posljednja agresija na BiH, a paralelno s njom i agresija koju su izvršili nad Islamskom zajednicom i vakufima?!

Helem, Vasiću, toliko o hrišćanskoj zemlji i imovini.

Na koncu, neko bi ozbiljan sa strane mogao kazati da je nepotrebno raspravljati s jednim političkim i ideološkim “lajavcem”, kakav je Vasić; Islamska zajednica je institucija sa svojom „težinom”, reisu-l-ulema bi trebao ignorisati takvu vrstu ideoloških eskapada itd.

Ali, naše nas iskustvo itekako još uvijek uči i podsjeća da ovdje ništa nije tako bezazleno i odveć bezveze. Jer, svaki lavež u tamnoj noći zlokobno odjekuje. I uzrokuje drugi lavež, pa treći i tako redom. Zlo neće stati samo od sebe. Zlo se koti i razmnožava. Zato je potrebno reagirati, zato je potrebno, na opasnu ludost, oštro reagirati, pustiti glas, pustiti krik, vrisnuti…

Muhamed Velić