U Novoj po starom

Po ustaljenom klišeu, krajem godine se svode računi i prave opsežne analize o (ne)učinjenom u godini iza nas te se daju prognoze za narednih 12 mjeseci: hoće li biti rata, vlasti, para, posla?

Gledano iz perspektive običnog bosanskohercegovačkog čovjeka, upitnik iza svakog ovog, i niza drugih pitanja, znatno je podebljan? Bošnjaci, posebno, sa zebnjom i nevjericom prate i doživljavaju sve ono što se oko njih dešava, što je, s obzirom na još svježe rane genocida na vlastitoj koži, i prirodno i logično, ma koliko se to nekome sviđalo ili ne. Bošnjaci, kao i ostali građani ove zemlje, koji već godinama kubure sa raznoraznim recesijama, sa strahom se suočavaju sa sve glasnijim najavama kako će 2012., biti godina teške krize u kojoj nam, moguće, prijete brojni kolapsi i krahovi. Bošnjaci s nevjericom posmatraju verbalni genocid koji nad Bosnom i Hercegovinom permanentno i rafalno vrši predsjednik manjeg entiteta, serbezno odašiljući svoje otrovne strelice i prema Federaciji, i prema Bosni i Hercegovini, i prema Međunarodnoj zajednici, i prema Incku, i prema Islamskoj zajednici, i prema Americi… Nevjerice kod Bošnjaka možda ne bi ni bilo da sve pobrojane Dodikove mete, izuzev Islamske zajednice, ne šute k'o zalivene. Dodik do besvijesti može Međunarodnu zajednicu poistovjećivati sa infuzijom koja Bosnu drži u životu. I nikom ništa. A, da se, slučajno, koji Bošnjački politički lider drzne pa, a la dodik, ustvrdi i ostane pri tom kako treba ukinuti manji entitet (pa tako, automatski, i veći), Međunarodna zajednica bi ga, vjerovatno, ekspresno pomela do te mjere da bi mu trebala infuzija da preživi.

Bošnjaci, dalje, s još većom nevjericom gledaju kako u očima drugih postaju kolektivnim krivcem za sve. Jer, Bošnjaci su, ispada, krivi čak i za to što neka budaletina dođe iz Srbije i rafala po ambasadama po Sarajevu. Bošnjake treba do nemila satanizirati samo zato što ta ista budaletina, barem imenom, pripada istoj religijskoj orijentaciji ( u svojoj džamiji sam, svojim džematlijama jasno kazao da, ako je ono u petak nakon džume, na prvi dan svetog mjeseca uradila osoba koja za sebe tvrdi da je musliman, ja prvi ne želim biti dio onakvog islama).

Cijela ta priča došla je kao kec na desetku mnogima, počev od već dobropoznatih islamofobičnih medija u Federaciji do deklarisanog majstora destrukcije raznih vrsta, Dodika, koji se, ovaj put, zakamuflirao i sakrio iza lika svog poletnog ministra Stanislava Čađe. E, taj Čađo je prečešljao cijeli manji entitet, uzduž i poprijeko, otkrivši frapantne podatke o pravoj najezdi terorizma koji viri iza svake džamije, mesdžida, bošnjačke kuće, košnice pčela, lovačke puške (ili dozvole, svejedno). Čađo je prelistavao samo njemu dostupne prijeteće letke, pratio iftare, možda i slušao predavanja, jurcao lovačkim stazama i činio svašta nešta da bi javnost ostavio bez daha svojim ”otkrićima” kojima se, nerijetko, i njegovi istomišljenici iz manjeg entiteta javno ismijavaju. Elem, Čađi je, bezbeli, promaklo da uhvati i adekvatno sankcioniše barem jednog vandala koji lupa džamijska stakla, urinira po džamijskim dvorištima ili verbalno i fizički maltretira imame po Čađinom manjem entitetu.

U konačnici, i Dodik, i Čađo, i Mevlid i ostali njima slični , zapravo, samo zakuhavaju, potom svoje splačine bacaju u dvorište Islamske zajednice, njima odani mediji to dodatno začine a Islamskoj zajednici se nakani uloga serviranja, tumačenja ili spiranja vlastitog obraza pred svojim džematlijama. Tu valja istaći nekoliko bitnih činjenica.

Islamska zajednica postoji radi svojih džematlija i napad na Islamsku zajednicu je napad na sve njih. Islamska zajednica, hvala Bogu, nije i, nadam se, neće nasjedati na ovakve i slične jeftine podvale. Islamska zajednica slijedi jasno definisana načela islama te joj se ne mogu pripisivati i prišivati kojekakvi otpaci kako se kome prohtije. Islamska zajednica niti smije, niti želi šutke gledati, kako to uvaženi reis opisuje, ”mentalnu agresiju” na svoj narod. Isključivo u tom smislu treba posmatrati i doživljavati istupe zvaničnika Islamske zajednice, poglavito reisu-l-uleme.

Naravno, Islamskoj zajednici je jasno da se pojedini politički krugovi teško mogu složiti sa činjenicom da i IZ napokon umije progovoriti i ima šta argumentovano reći. To je za mnoge, evidentno, neugodna novina s kojom se teško mire. Vjerujem, nadalje, da takvima nije lahko živjeti sa saznanjem da u vremenu kada se mnogo toga ruši i propada, Islamska zajednica iza sebe ima relativno uspješnu i plodnu godinu kojom se može podičiti. Još uvijek aktuelna obnova infrastrukture, uspostavljanje džemata u povratničkim sredinama, normalizacija vjerskog života širom zemlje te niz humanitarnih poduhvata samo su dio aktivnosti Islamske zajednice za čiju detaljniju elaboraciju bi trebalo mnogo više i vremena i prostora.

Povrh svega, Islamska zajednica je, ničim kriva ni dužna, gurnuta u borbu za vjeronauku koju je, čini se, uspješno apsolvirala. Vjeronauka je ostala na stabilnim nogama a o njenim pozitivnim efektima i učincima je na ovim stranicama bilo dosta riječi i ranije. Pečat borbe za vjeronauku desio se u decembru 2011., kada je u Sarajevu održan prvi Kongres vjeroučitelja sa kojeg su javnosti odaslane tople ljudske, moralne i profesionalne poruke vrijednih muallima. Naravno, dobar dio medija je dao sve od sebe da se Kongres ignoriše u što većoj mjeri a i oni koji su izvještavali o ovom skupu, nerijetko su to činili neprofesionalno i tendenciozno. Bilo kako bilo, oko 800 vjeroučitelja je pokazalo da imaju snagu, volju i karakter te da se na njih mora računati.

Na kraju, čini mi se da iz dana u dan novoosnovana Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti opravdava potrebu svog postojanja. Isprva dočekana na nož, kasnije minimizirana i ignorisana, BANU je sve opravdanija i neophodnija. BANU okuplja sve veći broj bošnjačke inteligencije i BANU je u širim razmjerama sve priznatiji intelektualni faktor koga mnogi uvažavaju i cijene. BANU pred sobom ima i dosta izazova o kojima govore gornji redovi. Konkretno, BANU ima intelektualno zahtjevan zadatak a to je, recimo, mentalno odgovoriti u korist Bošnjaka na mentalnu agresiju kojom smo izloženi. Duboko vjerujem da u BANU-u za to ima i snage i kapaciteta. BANU je, pored toga, već odredila određene smjernice i izradila listu prioriteta poput nacionalnog kalendara važnih događaja ili Manifesta Bošnjaka. Da, ovaj potonji je povjeren akademiku Muhamedu Filipoviću, premda bi mnogi tu željeli vidjeti bilo koga drugog poput, recimo, Orhana Pamuka ili, gluho bilo, Dobrice Ćosića.

Ne sumnjam da će i u ovoj kalendarskoj godini adresa dežurnog krivca za sve ostati ista, pogotovo iz razloga izbora novog reisa. Demokratija ubi sa svih strana a jedino se u IZ bira. Valjda i to nešto govori.