Emir Abdulkadir: historijska lekcija za naše vrijeme

U djetinjstvu je Abdulkadir naučio napamet Kur'an, podučavan je uzgoju konja, teološkim naukama i jezicima. Dobio je najbolje obrazovanje koje je iko mogao imati u to vrijeme. Početkom 1825. godine je obavio sa svojim ocem Hadždž. Dok je bio u Mekki sreo je imama Šamila, s kojim je na dugo i široko razgovarao o raznim temama. Putovao je u Damask i Bagdad, posjećivao mezare uglednih muslimana kao što su šejh Ibn Arebi i pir Abdulkadir Gejlani, koji je jednom čudnom transformacijom u Alžiru poznatiji kao el-Džilali. U domovinu se vratio samo par mjeseci prije francuske invazije na Alžir.

Te 1830. godine Alžir je postao nova meta francuske kolonizacije. Francuzi su nametali svoju dominaciju umjesto nominalne dominacije Osmanskog castva. Abdulkadir je sa svojim ocem od početka bio u samom vrhu odbrane Alžira od okupacije. Već u prvim borbama je bila evidentna taktička oštroumnost i hrabrost mladog učenjaka. Ljudi su počeli dolaziti njegovom ocu i tražiti da ih Abdulkadir vodi u borbu. Za samo dvije godine rata većina plemena oko Orana je iznudila šejh Muhjiddinovu dozvolu da Abdulkadir preuzme tu odgovornost. Hiljade ljudi mu je dalo bejat i tražili su da se proglasi sultanom po uzoru na marokanski sultanat, ali je to odbio. Poslije akšama, 13. Redžeba ili 27. Novembra 1832. godine, nakon uzimanja bejata (zakletve na odanost) održao je govor i zatražio da ga ne zovu sultanom već emirom/zapovjednikom. Već prije je bio poznat kao „pomagač vjere” Nassiruddin, pa je sastavivši to potpisivao ugovore, sporazume i dokumente kao „emir Abdulkadir Nassiruddin ibni Muhjiddin el Haseni el Džezairi”.

Historičari bilježe izuzetan uspjeh u korištenju gerilskih metoda ratovanja i postizanje mnogih pobjeda do 1842. godine. Francuska prepiska iz tog vremena pominje da je njihov neprijatelj u Alžiru „država Abdulkadira čiji je glavni grad pokretan, gdje je Abdulkadir tu je glavni grad.” Često bi potpisivao taktička primirja sa Francuzima, ali ova nisu trajala. Najjača koncentracija pobune je bila u zapadnom Alžiru u kojem je uspješno ujedinio plemena protiv Francuza. Među neprijateljima se pričalo o njegovom izuzetnom viteštvu, futuvvetu, kojim je postidio svu „elitu” francuskog društva koja je dolazila na kolonizatorski izlet. Jednom prilikom je pustio desetine francuskih zarobljenika jer nije imao čim da ih hrani u zarobljeništvu. U ovom perodu Abdulkadir je pokazao političko i vojno vodstvo i služio je svom narodu kao sposoban administrator i ubjedljiv govornik. Nepoljuljane vjere u jasne i čiste doktrine Islama, nije gubio nadu u konačnu pobjedu, ali kako to često biva jedno od planinskih berberskih plemena je dozvolilo da ih okupatori potkupe i izdali su pobunu.

Do početka 1842. godine borba je išla u njegovu korist, međutim nakon domaće izdaje maršal Bugeaud uspijeva zaustaviti drugi talas pobune i slama državu. Prije toga, 1837. godine Abdulkadir je potpisao Sporazum Tafne sa maršalom u kojem on priznaje francuski suverenitet u Oranu i Alžiru (gradu), dok Francuska priznaje njegovu kontrolu nad preostale dvije trećine države. Kad su francuzi umarširali u jedan planinski predio koji su priznali kao njegov obnovio je rat 1839. godine. To je bila smišljena provokacija kao što je Sporazum bio smišljeni odmor za vrijeme kojeg su uništavali jedinstvo plemena.

Iz tog perioda je ostao zabilježen jedan zanimljiv događaj. Francuska armija je stalno dobijala pojačanja, brutalno je potisnula domaću populaciju i popalila za sobom sve što je mogla da oteža opskrbu njegovim vojnicima. Kad su došli na jedno poljoprivredno imanje i počeli da pale pšenicu i ostale žitarice, nebo se najednom naoblačilo i padala je takva kiša da nijedna vatra nije ostala i trajala je tako dugo da je vojnicima dosadilo da potpaljuju vatre i nastavili su dalje. Događaj čini posebnim to što su samo dan prije tu prošle trupe sa emirom Abdulkadirom na čelu i nakon što ih je domaćin ugostio emir je proučio dovu da mu Allah od dušmana zaštiti to imanje.

Dan za danom su francuzi napredovali, ali nisu radi siline svoje vojske ostvarili pobjedu, već radi izdaje istočno-alžirskih plemena i zapadno-alžirskog plemena Kabili. Pred sami kraj 1847. godine nakon što mu je odbijen azil u Maroku, radi diplomatskih pritisaka na tu državu, emir Abdulkadir se predao generalu Louisu de Lamoricieru u zamjenu za garancije da će mu biti omogućen egzil u Akru ili Aleksandriju. Dva dana kasnije francuski guverner Alžira Henri d'Olreans ga je zvanično primio i obavijestio ga da mu garancije ne važe i da će biti poslan u zatvor u Francusku.

Sa svojom porodicom i najbližim prijateljima je prvo zatvoren u zatvoru u Tulonu nedaleko od Marseillea, onda je sam premješten u Pau. Razlog premještanja su nevjerovatna događanja koja su uslijedila u zatvoru. Radi njegove izuzetne pobožnosti i smirenosti kroz sve te događaje, a posebno u zatvoru, prilazili su mu francuski čuvari i zatvorenici i zanimali se za njega, te polahko jedan po jedan prelazili su na Islam. Snažnim ličnim primjerom je bio najbolji ambasador svoje vjere i djelovao je gdje je mogao, pa čak i u tim uslovima. Kad se nakon premještanja u Pau ponovio scenarij sa čuvarima koji su postajali muslimani, slučaj je predstavljen Napoleonu III, tadašnjem vladaru Francuske. Nakon kratkog susreta s njim, kralj je odredio da ga sa porodicom prebace u dvorac Amboise u kojem je bio sljedeće četiri godine. Kada je jedan novinar u Marseilleu objavio priču o brojnim prelascima na Islam zatvorske populacije i istražio otkud te promjene, javili su se brojni svjedoci, vojnici francuske okupatorske vojske, koji su svjedočili o hrabrosti, viteštvu, plemenitosti i dostojanstvu čovjeka čiju su zemlju oduzeli, a porodicu zatvorili u zatvor. Taj serijal članaka mu je osigurao veliku popularnost i još jednom pokazao da onome ko robuje samo Allahu, Allah sve ostalo potčini.

Nakon četiri godine u dvorcu opet je nastao problem, ovaj put su njegova predavanja o Islamu postala tako raširena da su smatrana opasnošću, pa mu je ponuđena godišnja penzija od sto hiljada franaka, siguran put za njega i sve njegove do Burse, ako obeća da neće nikad više doći u Alžir. Pristao je i nakon kratkog boravka u Istanbulu i Bursi produžio je u Damask. Ponovo se potpuno posvetio teologiji i filozofiji, pisao je poslanice i knjige. Njegovi učenici, francuzi, su prevodili sve to na francuski pa je 1858. objavljena knjiga „Poziv inteligentnim”, a nakon toga i „Upozorenje nemarnim”. Napisao je i knjigu o arapskim konjima. O trajnosti poruke svjedoči jedno groblje u Marseilleu u kojem su ukopani njegovi učenici, svi rođeni francuzi, svi povratnici u Islam.

Za vrijeme boravka u Damasku, u julu 1860. godine izbio je konflikt između Druza i Maronita, pa su Druzi napali kršćansku četvrt u Damasku. U tom napadu je stradalo preko tri hiljade ljudi. Abdulkadir je sa svojom ličnom gardom spasio veliki broj kršćana i doveo ih kući, u tvrđavu, a nakon toga je izašao na ulice i napravio živi štit da zaštiti ulaz u kršćansku četvrt. Zabilježena je njegova hutba u kojoj je rekao da svako ko gleda nepravdu i ništa ne čini da je zaustavi time sramoti muslimane i Poslanika s.a.v.s. čiji je život bio borba protiv nepravde. Među kršćanima koje je spasio i ugostio u svojoj kući bio je i francuski konzul u Damasku. Oduševljen onim što je vidio u ahlaku emira Abdulkadira i njegovim edebom prema onim koji su mu zauzeli državu, u trenutku kada je mogao da se osveti, napisao je novinski članak koji je objavljen u Francuskoj. Za viteško ponašanje tom prilikom je dobio povećanje penzije koju je dobijao od Francuske vlade i orden Lige časti. Na dar je dobio i poklone dvaju američkih predsjednika, prvo mu je Abraham Lincoln poslao dva revolvera, a onda Ulysses S. Grant svog konja. Revolveri su danas u alžirskom državnom muzeju.

Još jednom je posjetio Pariz, na poziv Napoleona III 1865. godine. Dočekale su ga stotine učenika, konvertita i primljen je uz najveće državničke počasti. Preselio je u Damasku, 26. maja 1883. godine i ukopan je pored turbeta šejha Ibn Arebija u Damasku.

Smatra se prvim herojem alžirske nezavisnosti. Njegov zeleno-bijeli bajrak je korišten u Oslobodilačkom ratu i postao je nacionalna zastava nezavisnog Alžira. Sredinom 1966. godine u velikoj ceremoniji, na četvrtu godišnjicu nezavisnosti Alžira i 136. godišnjicu francuske okupacije, njegovo tijelo je prenešeno u Alžir. Danas je uz turbe izgrađen Emir Abdulkadir Univerzitet i velika džamija.

Emir Abdulkadir je stekao međunarodnu slavu svojim životom i borbom. Kada je pomjerana zapadna granica Amerike građeno je mnogo gradova u pustinji. Tri osnivača jednog takvog grada Timothy Davis, John Thompson i Chester Sage, oduševljeni pričama o alžirskom heroju, iako nisu bili ni arapi ni muslimani, grad su nazvali Elkader. Nalazi se u saveznoj državio Iowa. Kasnije je uspostavljena veza i pobratimljenje dvaju gradova, Elkader u SAD-u i Maskara u Alžiru i od tad do danas je Elkader grad sa najvišom stopom bijelaca koji pređu na Islamu u SAD-u. Na drugim mjestima u sjevernoj Americi osnovana su još dva mala grada sa istim imenom.

Njegova slava nije bila samo na zapadu, već i na istoku. Nakon što je čitao o njemu Allame Aštijani, veliki učenjak i učenik Allame Tabatabaija je napisao: „Nedavno sam se upoznao sa velikim islamskim mistikom i arifom iz Alžira po imenu Abdukadir Džezairi iza kojeg su ostala veoma vrijedna djela na polju tesavufa. Često ga nazivaju “Gospodar mača i pera” ili “Prvi duhovni otac vječite alžirske revolucije Emir Abdulkadir Džezairi”. On je bio prvi koji je u Kairu objavio Ibn Arebijevo djelo “Futuhat al mekijje”. Tom prilikom je napisao kraće bilješke u formi fusnota. Iza njega je ostalo nekoliko traktata. Bio je izuzetno pobožan i istaknut islamski mislilac. Kada je podigao ustanak uzdržavao se je od avantura. Bio je izuzetno omiljen i većina Francuza ga je spominjala sa poštovanjem, a Alžirci su ga smatrali svojom kiblom.”

Do dan danas on predstavlja uzor i izdanak jedne tradicije balansa učenjaštva i džihada koja je prije bila mnogo zastupljenija. Po svim mjerilima u njemu vidimo kompletnu ličnost koja je dosegla u dunjalučkim pojmovima superlative. Bio je alim, arif, šejh, mudžahid, sufija, filozof, pjesnik, političar, porijeklom šerif, životom alamet, putokaz, kako u svoje vrijeme, tako i nama danas.

Njegov unuk, emir Seid el-Džezairi, je preuzeo vlast u Siriji kada su se povukle osmanske trupe 1918. godine kako bi sačuvao državu od nereda. Kada je arapska armija ušla, predao je vlast mirno. Postao je prvi premijer kralja Fejsala I, kralja Sirije i Iraka. Emir Abdulkadir, Omer Muhtar, rahmetli šejh Muhammed ef. Hadžijamaković, ali i iz posljednjeg rata rahmetli šejh Mehmed ef. Hafizović, uz stotine bosanskih imama koji su pali kao šehidi u brojnim bosanskim ratovima, su istinski primjeri Allahovih pobožnih robova, zahida i halifa, namjesnika, koji protiv nepravde hrabro ustaju, ne gledaju na svoju udobnost, sigurnost i blagostanje na ovom svijetu, već uspostavljaju red i sigurnost (u arapskom jeziku vjera i sigurnost dolaze od istog korijena) na ovom prolaznom svijetu svjedočeći životima i preseljenjem da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob i poslanik.

Ta dva šehadeta, svjedočenja, ne idu jedno bez drugog. Neki drugo spoznaju preko prvog, neki obrnuto, ali svima je jasno da je drugo praktično sprovođenje prvog. Sunnet Poslanika s.a.v.s. je put zaustavljanja nepravde na svakom mjestu. Sunnet nisu samo brade, hlače i lizanje prstiju nakon jela, već kompletnost ličnosti, iznutra i izvana. Upitali su jednom emir Abdulkadira „Zašto nas kršćani pobjeđuju?”, pa je odgovorio „Jer smo napustili našu vjeru i Allah ove ljude stavlja iznad nas jer smo mi osramotili ime naše vjere, pa Allah nas ovim sramoti.” Drugom prilikom je zabilježeno da je rekao da se Allahovo lijepo ime en-Nasir (Pomagač) manifestira kada mi Allaha pomognemo („O vjernici, ako Allaha pomognete, i On će vama pomoći i korake vaše učvrstiti.” Kur'an 47:7) pokoravanjem farzovima i slijeđenjem sunneta Poslanika s.a.v.s., a ako mi okrenemo leđa farzu i sunnetu, onda će i Allahova pomoć nas napustiti.

Velike revolucije ne počinju na ulicama, tu se završavaju. One treba da počnu u srcima, na sedždama i u saffovima. U džamijama je ispred saffova mihrab. Lingvisti se razilaze po pitanju porijekla te riječi u arapskom jeziku, ali većina smatra da dolazi od korijena ha-ra-ba, i da je shodno tome mihrab mjesto odakle se vodi rat. U tome su mnoge pouke. Ezoterijski pristup će reći da je to reducirano na unutrašnji rat sa šejtanom i nefsom, ali to je samo dio istine. Arapske revolucije, kao i sve druge u kojima značajno učestvuju muslimani imaju šansu za dugotrajni uspjeh kada postoje saffovi, ujedinjen džemat bez domaćih izdajnika, pa onda ispred takvog džemata stane vođa po uzoru na emira Abdulkadira ili nekog drugog od pomenutih velikana. Kada revoluciju vodi čovjek za kojim se može klanjati, onda je on u mihrabu gdje god da je, i mihrab je tamo gdje je on, kao u primjeru sultana Mehmeda Fatiha koje je imamio sve namaze svojim vojskama kad su išli u vojne pohode, a za njim u saffovima su bili i njegovi šejhovi i evlije i drugi velikani, kao što je i šejh Muhjiddin klanjao za svojim sinom.

Iza koliko današnjih „lidera” mi možemo stati u saff? U tom odgovoru se prelama sva tuga našeg današnjeg stanja i sva sudbina ovih revolucija koje gledamo na televiziji.