Bijegom od odgovornosti bježimo od svoje slobode

Bez svake sumnje čovjek je društveno biće, zoon politikon. Kao takav, on je odgovoran za ono što čini i što u krajnosti predstavlja njegov život. Sve što postigne u životu, i uspjeh i sreću, sve je to od njega i do njega. Također, i ono što je loše, neuspjeh i negativno tiče se i vezuje za čovjeka, tj. nas samih. Odgovorni smo tako „za ono što radimo, ali i za ono što ne radimo“ , upozorava Voltaire. Što prije to prihvatimo to bolje po nas. Najbolje je da prihvatimo i slijedimo odgovornost za svoje živote. Ono što nam se dešava, i dobro i loše, nužno je stoički podnijeti. Od realnosti se, ustvari, i ne može pobjeći. Štaviše, potrebno je suočiti se i preuzeti odgovornost. U suprotnome, odrekli bismo se svog mišljenja i svog prava na izbor čime bismo drugima dali u ruke da odlučuju o nama i našim životima. Nismo li time danas našu odgovornost prepustili drugima kojima sada samo služimo kao brojka. Riječ je o političarima koji nam obećavaju bolji život. Sada kad uviđamo da je to teško ostvarljivo, još je gore zavaravati se i šutjeti. Naprosto, ne želimo priznati da smo predajući svoju odgovornost ogradili se od aktivnog djelovanja i utopili se u kolektivnu neodgovornost. Zato nemojmo krivca tražiti u drugima. Jer, ako nismo odgovorni prema sebi ne možemo očekivati da budemo odgovorni ni prema drugima. Nemojmo svoj teret prebacivati drugima na pleća samo zato što nismo spremni ponijeti ga sami.

Preuzimanje krivice

„Kada osoba preuzme odgovornost za svoj život i sve ono što iz toga proističe, prestaće da krivi druge za posljedice svojih akcija. S obzirom na to da ne možeš promijeniti druge ljude, onda je i svaljivanje krivice neumjesno. Kriviti druge čini da osoba ostane unutar zidina zatvora koji je sama stvorila. Kada preuzmeš odgovornost, krivica se eliminiše i postaješ slobodan da rasteš“ ukazuje Val Van De Vol jednom od uspješnijih biznismena današnjice Bobu Proktoru. Rekli bismo sve je do glave, odnosno mentalnog sklopa. Vjera u sebe i svoje sposobnosti je nešto što je glavni pokretač. Ukoliko već odbijamo biti odgovorni i za sebe i za svijet tada moramo biti svjesni da se odričemo i svojih vrijednosti. Naime, predajući svoju odgovornost predali smo i svoju slobodu. To znači da ne kontroliramo ni svoju budućnost. Na taj način gube se i ljudska prava, pa oni koji se ograđuju od svojih postupaka, s druge strane, postaju dio kolektivne neodgovornosti. Moramo priznati da je taj dio većinski, te da ne treba isključivati one koji su intelektualno i materijalno imućni a žele pomoći razvoju zajednice. Međutim, mi se ovdje referiramo na društvo kolektivne neodgovornosti koju čine zajednica ravnodušnih pojedinaca, a koji nisu spremni reagirati i podići svoj glas spram nepravde onih kojima su oni ustvari dali svoju odgovornost. Svjesni situacije u koju su se doveli oni olako prepuštanje svoje odgovornosti drugima sada pravdaju time da se ne žele više ponižavati i dodvoravati. Danas, upravo, odgovaramo ljudima kojima smo velikodušno dali za pravo da upravljaju našim životima. Problem je tim izraženiji što je društvo u kom živimo svoju odgovornost prenijelo nadalje na određene institucije i pojedince koji misle da su odgovorni za druge. To znači da osim gubitka predane odgovornosti, na taj način gubi se i osjećaj slobode, te se otvara prostor za razna manipuliranja. Odgovornost pretpostavlja slobodu, i obrnuto. Čovjeku je dato da bude slobodan i da bude odgovoran za sve što uradi. Drugo je sada pitanje što se većina ljudi plaši odgovornosti. Sve smo plašljiviji pred naletom agresivnijih. Zatvaramo oči pred naletom ksenofobije, nacionalizma, fašizma i diskriminacije svake vrste. Sve više se zatvaramo u sebe i sputavamo svoje ideje. I, to narasta do neslućenih razmjera, jer mnogi provedu cijeli život nesvjesni svoje slobode i mogućnosti Bogom danog izbora. Čovjek je depersonaliziran do te mjere da sve prihvata zdravo za gotovo. On osjeća da mu društvo ne daje podršku, čak unosi u njegov život strah i nesigurnost, te u krajnosti pasivizira ga i čini pesimističnim.

Za slobodu se moramo izboriti

Šta nam to govori? Pa, bijegom od odgovornosti čovjek bježi i od svoje slobode. I, što je više takvih bježanja i predavanja odgovornosti drugima to je manje slobode u društvu. Zapravo, bez odgovornosti i slobode čovjek i ne može biti čovjek. I, čovječanstvo bez te sprege zapada u opasnost opstanka. No, ljudi su nadasve proaktivna bića koja su sposobna donositi odluke u kriznim situacijama. Razum nam govori da ako nemamo slobodu tada nećemo znati ni šta je to odgovornost. Sloboda jeste stanje uma i za nju se moramo izboriti sami. Njenim permanentnim potvrđivanjem mi, ujedno, snosimo odgovornost za svoj izbor. I, ne zaboravimo, kao bića koja koje je Bog stvorio za sve ono što smo uradili ili nismo odgovarat ćemo na Sudnjem danu. Vjernici imaju posebnu odgovornost.