Hanefijski mezheb je „nivo mektebskog znanja“, a ostalo je „ispravno slijeđenje Sunneta“

Smutnja je tradicionalnu ispravnu praksu mijenjati sa drugom ispravnom praksom/ Ostavljanje običnim ljudima da biraju mišljenja, pritom ih indirektno savjetujući da izaberu mišljenje izvan hanefijskog mezheba ideološka je praksa koja od devedesetih godina ne jenjava

Ljudi se indirektno savjetuju da izaberu mišljenje izvan hanefijskog mezheba, jer se slijeđenje mezheba, u ovom slučaju hanefijskog mezheba, predstavlja kao „nivo mektebskog znanja“, dok se samostalno odabiranje naziva „ispravnim slijeđenjem Sunneta“.

U prošlom tekstu smo govorili o tri faze intelektualno-propagandnog rata protiv islamske tradicije Bošnjaka. Također smo spomenuli i primjere iz naše islamske tradicionalne prakse koji su predmet kontinuiranog intelektualnog napada zadnjih par desetljeća. Stoga ćemo ovaj tekst posvetiti metodama kojima se koriste dotični ideološki krugovi pri širenju smutnje u našim bosanskim džematima, jer mijenjanje naše tradicionalne ispravne prakse, koja ima utemeljenje u hanefijskom mezhebu, najstarijem od četiri ehli-sunnetske pravne škole, razbija naše saffove, cjepka naše jedinstvo, izaziva fitnu (smutnju) u džamijama i širi fesad (nered) u zajednici.

Biranje mišljenja izvan četiri mezheba

 Najčešće je riječ o: mišljenju izumrlog zahirijskog (bukvalističkog) mezheba, koji se ne praktikuje nigdje u svijetu već više od 500 godina; izdvojenom mišljenju izvjesnog ashaba; izoliranom mišljenju nekog klasičnog učenjaka, najčešće Ibn Tejmijje, Ibnu-l-Kajjima i Ševkanija; mišljenju modernih selefističkih učenjaka, poput Albanija, Bin Baza, Ibn Usejmina i dr. U nastavku ćemo navesti nekoliko primjera za ovu metodu.

Smatranje da je neispravno učiti u namazu Euzu billahi mine-š-šejtani-r-radžim. Možda najplastičniji primjer unošenja smutnje u naše džemate jeste mišljenje određenih krugova da nije ispravno učiti tradicionalnu verziju Euze, već da je potrebno proučiti dužu verziju koja glasi: Euzu billahi-s-semi-l-alimi mine-š-šejtani-r-radžim, min hemzihi ve nefhihi ve nefsihi. U okviru svoje propagande protiv uobičajene verzije Euze, ti krugovi nas zadnjih godina bombarduju video klipovima i facebook statusima bombastičnih naslova (npr. Dova kako se ispravno započinje namaz; Na koji način proučiti ‘euzu’ i kako ispravno započeti namaz), kojima se posredno poručuje kako pripadnici četiri mezheba neispravno uče Euzu.   

Bitno je da je drukčije

Potenciranje učenja manje poznatih zikrova i dova umjesto tradicionalnih; Smatranje da je neispravno učiti u namazu Euzu billahi mine-š-šejtani-r-radžim; Nenaklanjavanje namjerno propuštenih namaza; Predavanje selama nakon imama, a ne zajedno sa imamom…

Učenjaci četiri mezheba ne spore da je dotična duža verzija ispravna. No, ne slažu se sa stavom da je proučiti Euzu billahi mine-š-šejtani-r-radžim neispravno. Štaviše, prema konsenzusu sva četiri mezheba, radi se o osnovnoj verziji Euze, koja se spominje u preko 50 predaja i 2 kur'anska ajeta. Tako Abdulfettah el-Mersafi (1923-1989), poznati egipatski karija i član Naučne komisije za pregled Mushafa pri Kompleksu Hadimu-l-Haremejni-š-Šerifejni-l-Melik Fahd za štampanje Mushafi Šerifa, kaže: „Što se tiče forme Euze ona glasi: Euzu billahi mine-š-šejtani-r-radžim. Dotična forma je poznata (mešhur) i odabrana (muhtar), shodno rivajetu svih deset karija (tj. svih deset kiraeta), pored drugih formi koje su spomenute, radi riječi Uzvišenog: ‘Kada hoćeš da učiš Kur'an, zatraži od Allaha zaštitu od šejtana prokletog (festeiz billahi mine-š-šejtani-r-radžim).’ (En-Nahl, 98) Kazao je hafiz Ebu Omer ed-Dani u Et-Tejsiru: „Znaj da stručni učači Kur’ana koriste sljedeći tekst istiaze ‘Euzu billahi mine-š-šejtani-r-radžim’, pored drugih tekstova, jer su Kur’an i Sunnet složni oko toga…“

Nenaklanjavanje namjerno propuštenih namaza. Neki od zagovornika „izvorne vjere“ idu u toliku krajnost da nije rijetkost čuti od njih ili pročitati od njih sljedeće izjave: namaz se ne može klanjati poslije njegovog vremena; ne postoji u Šerijatu naklanjavanje namaza, izuzev u slučaju spavanja i zaborava i sl. Međutim, dotične izjave ne odgovaraju činjeničnom stanju, budući da sva četiri mezheba smatraju da osoba koja namjerno propusti namaz, ima pravni dug (zimmet) propuštenog namaza, tj. dužna ga je naklanjati. 

Mesh po tankim čarapama. Nažalost, od 90-ih godina i kod nas je postalo normalno vidjeti kako potpuno zdravi mladići, u prijatnim ljetnim mjesecima, kada je temperatura skoro uvijek iznad 20 stepeni, u sređenim i veoma uslovnim abdesthanama, potiru (čine mesh) po tankim providnim čarapama. Ulema četiri mezheba, sa izuzetkom Ibn Tejmijje i Ibnu-l-Kajjima i još par učenjaka, je složna da je dozvoljeno potirati samo po debelim čarapama, tj. čarapama slične debljine kao mestve, koje su toliko debele da voda pri meshu ne dopire do kože. Hanefije i hanbelije uslovljavaju još dva dodatna uslova za ispravnost mesha po čarapama: da su toliko debele da se kroz njih ne vidi stopalo, te da se u njima može prepješačiti 1 fersah (1 liga – 5,565 km, oko 1h hoda). 

Skraćivanje namaza na veoma kratkim putevima. Tako imamo priliku svjedočiti kako neki ljudi skraćuju namaze kada pređu put od svega 10-20 kilometara (npr. Donji Vakuf-Bugojno, Tešanj-Doboj, Travnik-Novi Travnik itd.), jer su im njihovi šejhovi kazali da namaze mogu skraćivati na svakoj razdaljini koju nazivaju putem. Međutim, stav učenjaka četiri mezheba, ako izuzmemo Ibn Tejmijju, Ibnu-l-Kajjima i još nekoliko hanbelijskih učenjaka, jeste da čovjek postaje musafirom (putnikom) kad pređe put od najmanje 16 fersaha (89,04 km) odnosno put koji se inače pređe za tri dana hoda. Među brojnim predajama od Muhammeda, a.s., i selefa na koje se mezhebi pozivaju, je i sljedeća: Šurejh prenosi: „Došao sam Aiši da je pitam o meshu po mestvama. Na to mi je ona odgovorila: ‘Drži se sina Ebu Talibovog (Alije), te pitaj njega, jer je on doista bio putovao sa Allahovim poslanikom, s.a.v.s.’ Tako smo ga pitali. Na to je on odgovorio: ‘Allahov poslanik, s.a.v.s., je odredio (mesh) tri dana i tri noći za musafira (putnika), a dan i noć za mukima (onoga koji je kod kuće)’.“(Bilježe je Ahmed, Muslim i dr., a slične predaje Ahmed, Ebu Davud, Ibn Madže, Tirmizi, Nesai i dr.)

Biranje mišljenja unutar četiri mezheba, ali izvan hanefijskog mezheba

Glede ove metode, najčešće se bira mišljenje hanbelijske pravne škole, počesto šafijske, a ponekad i mišljenje malikijske škole, što potvrđuju i naredni primjeri.

Proglašavanje muslimana nevjernicima koji ne klanjaju namaze. Mada skoro svi učenjaci, odnosno učenjaci hanefijske, malikijske i šafijske pravne škole, pa čak i dijela hanbelijske škole (npr. poznati hanbelijski učenjak Ibn Kudame), smatraju da je vjernik (mumin) i musliman svaki čovjek koji vjeruje u šest temeljnih istina vjere (imanske šarte), tj. ispunjava uslove koje su Kur'an i Sunnet postavili da bi neko bio vjernik, i očituje pripadnost islamu kelime-šehadetom, tj. svjedoči da je musliman, bez obzira praktikovao ostala četiri stuba islama (islamske šarte) ili ne, zagovornici „izvorne vjere“ na našim prostorima uporno pokušavaju nametnuti većinski stav učenjaka hanbelijskog mezheba da je takav čovjek nevjernik.

Smatranje da vitr-namaz, klanje kurbana i bajram-namazi nisu obaveze (vadžibi) pojedinca. Ovo je inače stav ostala tri mezheba. Međutim, širenje dotičnog stava u zemlji gdje su do 90-ih svi muslimani bili pripadnici hanefijskog mezheba nikako ne doprinosi jedinstvu naših saffova. Naime, hanefijski mezheb, kojeg slijedi i naša Islamska zajednica, smatra da su vitr-namaz, kurban i bajram-namazi vadžibi – drugostepena dužnost. Primjera radi, hanefije obaveznost vitr-namaza dokazuju sa oko 350 predaja. Među njima je i predaja koju prenosi Haridže ibn Huzafe, r.a.: „Izašao nam je Allahov poslanik, s.a.v.s., te kazao: ‘Doista vas je Allah pomogao sa jednim namazom. Taj namaz vam je bolji od stada crvenih deva. To je vitr. Tako ga je Allah odredio za vas između jacije i izlaska zore’.“(Bilježi je Ebu Davud, a slične predaje Ahmed, Ibn Madže, Tirmizi, Tahavi i dr.)

Biranje manjinskog ili manje poznatog mišljenja unutar hanefijskog mezheba koje se ne praktikuje na našim prostorima

 Ova metoda se pretežno ogleda u odabiru mišljenja određenog hanefijskog učenjaka (npr. Ebu Jusufa, Muhammeda, Zufera ili Hasana – učenika Ebu Hanife, nekog potonjeg učenjaka) ili grupe hanefijskih učenjaka, a koje se ne pratikuje na našim prostorima, budući da nije odabrano mišljenje unutar hanefijske pravne tradicije općenito ili unutar osmanske hanefijske pravne tradicije posebno. Da je jedini cilj korištenja ove metode kontriranje islamskoj tradiciji Bošnjaka i Islamskoj zajednici, pokazat će naredni uzorci. Treba naglasiti da je ova metoda veoma omiljena u trećoj fazi aktuelnog napada, jer se pobornici „vraćanja izvornoj vjeri“ pokušavaju predstaviti kao „zaštitnici izvornog hanefijskog mezheba“. Stoga ne treba da čudi da se ovom metodom obilato koriste i neke propagandne stranice na društvenim mrežama koje u svom imenu imaju prefiks „hanefijski“.

Ubrajanje stopala u avret žene. Unutar hanefijskog mezheba postoje dva mišljenja o tome da li su stopala žene avret (stidno mjesto). Tako glasoviti hanefijski učenjak Mevsili kaže: „Avret slobodne žene je cijelo tijelo, izuzev lica i šaka. U vezi sa stopalima postoje dvije predaje.“ Međutim, hanefijski učenjaci Osmanske države su odabrali stav da stopala ne spadaju u ženin avret. Pošto su naši krajevi bili dio Osmanskog hilafeta i budući da se naši učenjaci naslanjaju na osmansku pravnu tradiciju, ne treba da čudi da je to stav i naše Islamske zajednice. Tako znameniti hanefijski učenjak Šurunbulali iz osmanskog perioda veli: „Avret žene je cijelo tijelo, izuzev lica, šaka i stopala.“

 Koliko smutnje na terenu može izazvati potenciranje drugačijeg mišljenja u našim krajevima, gdje se već stotinama godina tradicionalno radi po isto tako ispravnom mišljenju, dovoljno govori slučaj kojem smo svjedočili, a vezan je za pitanje da li su stopala žene avret. Naime, starija džematlijka klanja namaze najmanje šezdeset godina. Onda joj u jednom razgovoru druga džematlijka, srednjih godina, prenese da je čula od svoje kćerke, mlađe džematlijke koja inače prati tumače „izvorne vjere“, da žena ne može klanjati bosih nogu. Na kraju starija džematlijka dolazi nama, vidno zabrinuta za svoje namaze obavljene u proteklih 60 godina, sa pitanjem o valjanosti svojih namaza. Naravno, mi smo je smirili, potvrdili da su njeni namazi ispravni po našem hanefijskom mezhebu, te posavjetovali da slobodno nastavi da klanja kako je naučila od malih nogu.

Predavanje selama nakon imama, a ne zajedno sa imamom. Odabrano mišljenje unutar hanefijskog mezheba, pa samim tim i kod nas, jeste da je sunnet predati selam zajedno sa imamom, jer je to prvenstveno stav imama Ebu Hanife. Tako Šurunbulali, nabrajajući namaske sunnete, kaže: „Da se selam muktedije podudara sa selamom imama.“No, određeni krugovi zagovaraju da je bolje predati selam nakon imama, a ne zajedno sa imamom, pravdajući to stavom Ebu Jusufa i Muhammeda, koji su u ovoj meseli (pravnom pitanju) odabrali stav istovjetan stavu džumhura (većine islamskih učenjaka). Takav stav je u suprotnosti sa metodologijom hanefijske pravne škole, budući da je osnovo pravilo u hanefijskom fikhu da se, ukoliko dođe do razilaženja između Ebu Hanife i njegovih učenika, općenito daje prednost mišljenju Ebu Hanife. Znači, u konačnici, pozivanje na Ebu Jusufa i Muhammeda je samo paravan. 

Mesh po tankim čarapama

Nažalost, od 90-ih godina i kod nas je postalo normalno vidjeti kako potpuno zdravi mladići, u prijatnim ljetnim mjesecima, kada je temperatura skoro uvijek iznad 20 stepeni, u sređenim i veoma uslovnim abdesthanama, potiru (čine mesh) po tankim providnim čarapama.

Potenciranje učenja manje poznatih zikrova i dova umjesto tradicionalnih

Hanefijski mezheb, kao i ostali mezhebi, nije krut u pogledu učenja zikrova i dova, kako u namazu, tako i van namaza, iako preferira da se na farz-namazima uče samo one dove i zikrovi koji su prenešeni u praksi Muhammeda, a.s., i prvih generacija. Međutim, primjetno je kako određene grupacije preferiraju i potenciraju da se, umjesto dova koje su tradicionalne kod nas, uče manje poznate dove i zikrovi. Tako npr. u svojim knjigama, tekstovima i predavanjima daju prednost drugim početnim dovama u namazu nad početnom dovom Subhaneke. U jednoj takvoj knjizi navedeno je pet različitih početnih dova. Subhaneke je stavljeno zadnje, a predaje u kojima se spominje su nepotpuno interpretirane. Štaviše, u fusnoti je izjavljeno kako većina hadiskih stručnjaka hadis o Subhaneke smatra slabim, te da je imam Tirmizi, između ostalih, iznio taj stav u svome Sunenu. No, ko otvori Tirmizijev Sunen, vidjet će da je Tirmizi na kraju Poglavlje o onome što se uči prilikom započinjanja namaza ustvari kazao o tom hadisu i općenito o dovi Subhaneke sljedeće: „Glede većine učenjaka, oni smatraju da se od Vjerovjesnika, s.a.v.s., doista samo prenosi da je bio učio: Subhaneke-llāhumme, ve bi-hamdike, ve tebāreke-smuke, ve te`ālā džedduke, ve lā ilāhe gajruke. Tako se prenosi i od Omera ibn el-Hattaba i Abdullaha ibn Mesuda. Po ovim predajama se postupa, prema mišljenju većina učenjaka među tabiinima i drugim generacijama.“Dalje, hanefijski mezheb preferira učenje početne dove Subhaneke, jer se ona spominje u preko 80 predaja. Te predaje prenosi najmanje 10 ashaba: Enes ibn Malik, Ebu Seid el-Hudri, Aiša, Abdullah ibn Mesud, Omer, Abdullah ibn Omer, Ebu Bekr, Osman, Vasile ibn el-Eska’, El-Hakem ibn Umejr es-Sumali. Tako Ebu Seid el-Hudri, r.a., prenosi: „Kada bi započinjao namaz, Allahov poslanik, s.a.v.s., bi proučio: Subhaneke-llāhumme, ve bi-hamdike, ve tebāreke-smuke, ve te`ālā džedduke, ve lā ilāhe gajruke.“ (Bilježe je Ahmed, Nesai, Taberani, Ibn el-Mukri’, a slične predaje Ibn Madže, Tirmizi, Nesai, Darimi i dr.)

Ostavljanje običnim ljudima da biraju mišljenja, pritom ih indirektno savjetujući da izaberu mišljenje izvan hanefijskog mezheba

 Ova metoda se, također, često koristi u trenutnoj trećoj fazi napada na islamsku tradiciju na našim postorima. Naime, pobornici „izvorne vjere“ običnim ljudima navode više različitih mišljenja oko jednog propisa, te im ostavljaju na izbor da rade po mišljenju koje smatraju „ispravnijim“ i „jačim“, odnosno da rade „kako čovjeku najviše odgovara“. Štaviše, ljudi se pritom indirektno savjetuju da izaberu mišljenje izvan hanefijskog mezheba, jer se slijeđenje mezheba, u ovom slučaju hanefijskog mezheba, predstavlja kao „nivo mektebskog znanja“, dok se samostalno odabiranje naziva „ispravnim slijeđenjem Sunneta“. Tako se onima, koje treba konkretno podučiti propisima i koji nisu komepetentni da samostalno vagaju mišljenja, jer nisu izučili islamske nauke, daje za pravo da rade po mišljenju koje njima u datom trenutku odgovara. Na takav način se podriva institucija Islamske zajednice i islamska tradicija Bošnjaka, pošto svaki čovjek preuzima ulogu institucije i tumači samostalno propise, bez konsultacije sa našim učenjacima.