Priča o Karmeli P., koja je jedna od mnogobrojnih

Također, razlog i tema razgovora je tekst, zapravo, moja kolumna koju sam objavio još u januaru u “Preporodu”, a govori o rahmetli Irmi. Rekao sam da joj daju broj kad se već radi o tome. I nedugo nakon razgovora, primio sam poruku, poslatu s crnogorskog mobilnog broja.

 

“Uvaženi ef. Veliću! Kao prvo, želim da Vas poselamim i da se izvinim što Vam se ovako obraćam! Naime, htjela bih razgovarati s Vama u vezi objavljenog članka u slučaju Irme, koji me se veoma dojmio, jer sam u njoj na neki način vidjela sebe. Ja nemam kompjuter, pa ako Vi imate fiksni broj da bi smo mogli malo duže razgovarati, jer ja se javljam iz Crne Gore, tačnije iz Tivta. Selamim Vas, Karmela!”

Nisam joj se odmah javio, zapravo, nisam se mogao javiti, tek navečer sam poslao poruku, u kojoj sam se izvinio zato što kasnim s javljanjem, jer bio sam na putu, vozio sam; napisao sam joj broj fiksnog telefona i rekao da me može nazvati već ujutro prije podne.

I žena je nazvala, lijepo se poselamila i zahvalila na ljubaznosti, a njena je priča dalje tekla ovako:

Ona se, zapravo, pronašla u slučaju rahmetli Irme i morala me je kontaktirati zbog straha da joj se ne bi dogodila slična stvar! A o čemu se radi? Zove se Karmela P., dijete je miješanog braka, otac Hrvat, katolik, a majka Bošnjakinja, muslimanka. Odgajana je u duhu komunizma i zadojena idejom i ideologijom bratstva i jedinstva, logičkim slijedom i njen bračni izbor bio je u tom kontekstu, udala se za Crnogorca, pravoslavca. (Ukratko, ona je predstavljala paradigmu Jugoslavije, ili, što bi rekli, bila je Jugoslavija u malom i u jednom!) Nakon ovih nesretnih dešavanja i svekolikog pucanja ideologije bratstva i jedinstva po svim šavovima, uvidjela je svu laž i iluziju tog koncepta, tražila je istinu, smisao i svrhu svog postojanja, odgovore je našla u islamu. Nije puno razmišljala, uostalom, kao što i nije trebala puno razmišljati, primila je islam i potpuno mu se okrenula i predala. Konzenkventno tome, i njen brak više nije bio moguć, rastavila je se.

Vratila se majci u Tivat, morala je napustiti i posao, jer majka joj je bolesna starica i mora voditi posebnu brigu i skrb oko nje. Imala je neki prividan život, a sve je to bilo laž i prevara, jer sad je sama s majkom i pronađenim razlogom svog postojanja – islamom.

No, prihvatanje islama ima i svoju cijenu – izgubila je brak, stare prijatelje, veze i poznanstva, njene komšije okreću glavu od nje, osobito onda kada ih ona ljubazno, kao i uvijek, pozdravlja, no, oni je tako jasno ignorišu i glavu okreću, samo zbog toga što je postala muslimanka.

Ali, ona ne žali, ta joj cijena nije skupa, jer pronašla je islam i islam je pronašao nju, no, jedna je stvar pomalo plaši (naravno, to je strah koji će izblijediti), nju je strah da joj se šta ne dogodi i da joj “ostaci” njene porodice, kao i komšije, ne prirede odlazak s ovoga svijeta na način kako to ona nikako ne bi voljela. Zato je Karmela gotovo očajno zvučala dok me je molila i nikako to da smetnem i zaboravim, zvone te njene riječi u mojoj glavi, a, povrh svega, zbog njih i nastaje ovaj tekst. Molila je Karmela, ne (samo) mene već nas, Islamsku zajednicu, sve nas u Sarajevu, u Bosni, naravno i Islamsku zajednicu u Crnoj Gori, da znamo za nju i da je ne zaboravimo, da ne zaboravimo sve takve ljude koji su s primanjem islama ostali “sami”, u socijalnom smislu!

To tako čudno zvuči, ali njih je strah upravo toga, što je nama tako banalno! Ona je pronašla načina da stupi u kontakt sa mnom, a razlog ili zamajac tom kontaktu bio je tekst o rahmetli Irmi u “Preporodu”. Pazite, to je janurski broj “Preporoda”, koji je do nje došao, zalutao, kako kaže, krajem aprila, ali sve nađe svoj put, svaka priča ima svoju adresu i svog “kupca”, svoju “mušteriju”, svoj razlog nastajanja i pisanja, tako je, na koncu, i taj tekst nakon nekoliko mjeseci stigao, između ostalih, i na svoju crnogorsku pravu adresu.

Karmela, naravno, nije sama, o njoj, prije svega i prije svih, misli dragi Bog, Allah, dž.š., Gospodar Svemira i ljudi. I dok sjedi sama u svojoj kućici u primorskom gradiću u Crnoj Gori, u Boki Kotorskoj, i dok pazi na svoju bolesnu majku – ona nije zaboravljena i nije sama. A najveća joj je nagrada što ona, zapravo, samu sebe nije zaboravila i što je samu sebe pronašla, a Allah je dovoljan gospodar, svjedok i zaštitnik!

Naravno, imao sam potrebu ispričati ovu priču da se zna za te ljude, za takve sudbine i da oni računaju na našu pomoć, u smislu podrške, savjeta i komunikacije. Isto tako, pitanje je koliko smo mi svjesni svega toga?!

Karmela ne traži puno, ona, zapravo, traži samo malo – da znamo za nju i da mislimo na nju i na sve one, druge i iste, kojih ima u velikom broju.

A tako nešto bilo bi nam i u vjerskoj obavezi, zar ne?!