Znanje i u vremenu kontaminiranosti

Tehnologijom i medijima prijenosa informacija čovječanstvo se uspjelo umrežiti. Protok informacija je lakši i brži. Procesi stjecanja i formalnog i neformalnog obrazovanja u mnogome se odvijaju van klasičnih oblika škole i poduke. Takve promjene nisu uvijek i nužno kvalitetne promjene.

Svjesni smo da se fenomen istinskog znanja često nipodaštava. Kriteriji u širenju i usvajanju raznih znanja dosežu vrlo niske razine. Svjedoci smo to i u ovim danima kada, usljed širenja virusa Corona, kontakt sa svijetom u velikoj mjeri ostvarujemo pomoću blagodati tehnologije pa smo izloženi visokoj koncentraciji informacija i različitih tumačenja trenutne situacije. U toj nepreglednosti, važno je “oko držati budnim”, pri čemu nam pomaže pripravnost da razlučimo kvalitetno od nekvalitetnog, dobro od lošeg, a uz to i naša medijska pismenost i dr.

Inače, a u datoj situaciji možda i posebno, nužno je predstaviti znanje kao iznimno vrijednu kategoriju, uz važnost i načine procesa spoznaje, te ukazati na odgovornost u tom kontekstu čije breme treba ponijeti. U Kur'anu se na mnogo mjesta ističe vrijednost znanja, vijesti, obaviještenosti, učenja, podučavanja, sluha, vida, srca, razuma, itd.

Islamska tradicija vrijednost znanja postavlja na pijadestal. Jasno je to od prvih riječi Objave.

Koncept spoznaje ima čovjeku da omogući dobro oba svijeta. Stoga, spoznaja insistira na utemeljenom, oplemenjujućem i korisnom znanju. Spoznavati na duhovnoj razini, prema islamskom učenju, ne isključuje spoznavati prirodne i društvene fenomene, niti to utječe na hod Pravim Putem. Naprotiv, to dvoje jeste komplementarno. Sa oba pola znanja čovjek je u mogućnosti da potiče svoj plemeniti put u vjeri u Jednog Boga. Kapaciteti pomoću kojih spoznaje jesu i fizički i duhovni: osim fizičkih čula, tome se pridružuju i dva glavna duhovna čula: razum i srce. Kur'an na mnogo mjesta ističe njihovu ulogu i važnost u dokučivanju i nijekanju istine, odnosno važnost čovjekove odgovornosti s obzirom na te spoznajne kapacitete.

U 36. ajetu sure Isra’ se navodi: “Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati“.[1] Odgovornost se u ovom ajetu postavlja u kontekst djelovanja na osnovu neznanja. Ajet nas podsjeća i na zabrane ogovoranja, klevetanja, kao i hadis kojim se ukazuje na pogubnost prenošenja svega što se čuje, te, naposljetku, na teške posljedice koje čovjek može izazvati svojim jezikom – sredstvom kojim bi se trebala njegovati plemenita riječ odnosno medijem širenja informacija i znanja. Markiranje odgovornosti u odnosu na čovjekov spoznajni aparat, kao i na sredstva prijenosa, je podržano konstantnim isticanjem važnosti razmišljanja kojim smo u mogućnosti produbiti vlastitu misao i znanje, odvagati, pripremiti se za usvajanje novog i širiti korisno. I zikr se može razumjeti u tom duhu, kao važan element kojim čovjek nastoji glačati svoj spoznajni aparat – prije svega, srce kao centralni duhovni organ – čime se pospješuje pristup čulnom i duhovnom, jer ni zikr ne uvjetuje otklon spram svijeta. Iako zikr asocira na osamu sa svojim bićem, on ojačava biće za novi susret i novi izazov. Sufijska tradicija podstiče na takvu “duhovnu vježbu” i, pažljivim osvrtom na taj fenomen, vidjet ćemo da su primjeri takvog pristupa, ljudi koji su imali aktivan susret sa svijetom, vodeći se istinom ka Istini.

Kur'anski jezik je prihvatio termin ‘ilm označivši znanje. Osim toga, Kur'an okuplja korpus i drugih riječi bliske semantike, kao što su imenica hikmet i njene izvedenice u značenju mudrosti, zatim izvedenice iz glagola arrefe – spoznavati, alleme – podučavati, itd. Potom se tom skupu daju pridružiti i izrazi kao što su nebe’ i haber koji su približnog značenja – vijest. Tako je nebijj doslovno vijesnik, a na mnogo mjesta Uzvišeni kaže da je On obaviješten o onome što ljudi rade, te je On El-Habir – (o svemu) Obaviješteni. U konačnici, bilo da se ti pojmovi tiču procesa spoznaje ili elemenata tog procesa, istina je zajednički nazivnik koji zaokružuje cjelinu te potvrđuju višu narav, važnost i težinu spoznavanja i znanja.

Obratimo pažnju na kur'ansku dionicu u kojoj pratimo dijalog između Gospodara i meleka kada ih obaviještava da će postaviti halifu na Zemlji (El-Bekare, 30-33). Meleki imaju predznanje, pa postavljaju retoričko pitanje, ali Gospodar im naglašava da oni ne znaju ono što On zna. Zatim čitamo o tome da je On podučio Adema imenima stvari, a potom pozvao meleke da mu kažu (upotrijebljen je forma glagola obavijestiti) imena stvari pri čemu oni potvrđuju krnjavost svoga znanja, a superirornost Božijeg, potvrdivši njegovo sveobuhvatno znanje i mudrost.

Potom, Gospodar poziva Adema da melekima kaže (ponovo je upotrijebljena forma glagola obavijestiti) imena stvari, nakon čega im Uzvišeni naglašava da On pozna i javno i tajno. U ovom kur'anskom dijelu susrećemo glagole znati, podučiti, obavijestiti, a zatim i imenicu znanje, te imenice u odnosu na Boga – El-Alim i El-Hakim – (Sveznajući i Mudri, kako je to r. Korkut preveo). Završetkom ajeta u kome se spominju potonje dvije imenice, kao da se aludira na to da je mudrost i inače kulminacija znanja. Osvrnemo li se na značenje imenice nebe’, čiju glagolsku formu nalazimo i u spomenutim ajetima, naći ćemo da nebe’ jeste vijest čista od primjesa neistine.[2] Glede toga, shvatamo kakva je sposobnost data čovjeku te zato je čovjek mogao postati i prenosilac Božije riječi – nebijj. Sposobnost raspoznavanja stvari i izražavanje jezikom, te sposobnost podučavanja jesu platforma koja prethodi i takvoj posebno odabranoj ulozi. Ali, još jednom – čovjek u odnosu na to ima ponijeti odgovornost.

S druge strane, Kur'an govori o Iblisu koji također biva svjestan svega gore rečenog. Taj učeni džin koga su znanje i pobožnost doveli u društvo meleka, svojom ohološću, držeći da je bolji od čovjeka, odbija pokornost Stvoritelju, pri čemu nam biva jasno da u opozitu istinitom znanju stoji oholost koja je mrena spoznaji. Stoga će Iblis  postati zakleti neprijatelj čovjekov koji će prije svega ometati njegov put u spoznaji istine. Bit će onaj koji će nastojati unijeti šum u kanal spoznaje.

Muslimani će u svijetu medijske ekspanzije često citirati ajet: “O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete”. Allah, dž.š., poručuje da se vijest provjeri, i upotrijebljen je glagol za pojašnjenje, tumačenje, i sl. Zanimljivo je da je upotrijebljena i imenica nebe’ (o čijem značenju smo govorili ranije), ali uz imenicu nemoralan (čovjek), što će, jezički, doći u međusobnom kontrastu: kako takav čovjek može donijeti vijest u koju se ne treba sumnjati? – u tome i jeste odgovor, odnosno pitanje nečije odgovornosti.

I vrlo važno, Kur'an u ovoj situaciji ne poručuje da se odbaci takva vijest jer dolazi od takvog čovjeka, već da se analizira istinitost, jer svrha je viša – da se kome nešto nažao ne učini.

To je odgovornost i napor u traženju istine, osovine znanja.

[1] Korišten prijevod Besima Korkuta. [2] Vidi: Balil Abd al-Karim, Kur'anska terminologija: Lingvistička i semantička analiza, preveo: Almir Fatić, CNS, Sarajevo, 2019., str. 104.

Napomena: Tekst odražava stavove autora, a ne stavove Islamske zajednice u BiH – Media centra d.o.o.