Angažman kao moralno-politički čin (biti ili ne-biti)

Pitanje sa kojim se nužno suočava svako ko pokušava misliti mnogostrukost proturječnosti ovdašnje društvene zbilje satkano je u onome biti ili ne-biti. Biti dijelom onog što se označava pojmom političkog kruga vulgarne stvarnosti ili pak sačuvati dostojanstvo vlastitosti. U pokušaju razviđanja takve, stalno naviruće dileme, nužno se javlja i nekoliko “argumenata” koji bi mogli biti od pomoći na tom putu.

Politika jeste djelatnost unutar koje se brine o dobrobiti zajednice i mogućim modalitetima unapređenja onog što jeste opće dobro. Također, politička moć jeste jedino sredstvo koje omogućava djelovanje i činjenje unutar jasnih težnji da se nešto “pomjeri”.

Drugim riječima, politika je drugo ime za moć koja, istini za volju, kreira našu društvenu stvarnost, te posljedično determinira naše mogućnosti, ostvarenja i egzistencijalna nadanja. Ali ono što nečemu tako plemenitom kao što je politika nerijetko nedostaje i kopernikanski je premeće u njenu suprotnost jeste izostanak njenog supstancijaliteta ili bitnih odlika.

Naime, na praktičnoj razini se svakodnevno pokazuje kako se briga o dobrobiti zajednice premeće u brigu o sebi i onima oko sebe, a nastojanja o unapređenju općeg dobra obično skliznu ka kalkulacijama koje u fokusu imaju vlastito promaknuće. Ali naše “čuđenje” nad takvim pojavama ne mijenja naprijed rečeno. Politika i dalje, i uprkos našem čuđenju, ostaje prepoznatljiv modus moći koja određuje naše bivanje unutar društvene zajednice. Čini se kako smo ovim dosegnuli još jednu, višu, razinu početne dileme i da nam odogovor i dalje izmiče.

Početnu dilemu dodatno će zamrsiti i podsjećanje kako unutar naše političke stvarnosti vrijedi općeprisutni imperativ neopozivog važenja, a koji glasi Izvršiti, ne misliti.

To će reći kako je mišljenje su-višak, nešto što se ni u svom zametku ne prihvata kao legitimno, a pogotovo ne kao dobrodošlo. Vlastitost u mišljenju zapravo pokazuje da niste spremni biti lojalni onom Umu u kojeg se ne smije sumnjati a koji je oličen u liku i djelu šefa partije. Na drugačiji stav ili pogled se ne gleda kao na obećavajuću snagu pluraliteta i duhovne kreativnosti, nego kao na “krivo rebro” koje narušava “harmoniju” i očekivanu saglasnost (bez izuzetaka).

U tom slučaju postoje dva moguća izlaza. Prvi se sastoji u bespogovornom poštivanju naznačenog pravila, a to će reći izvršavati a pri tome se uopće ne pitati i ne misliti, niti drugima postavljati pitanja. A zašto? Upravo zbog toga što je već sāmo pitanje znak unutarnje krize. Pitanje i mišljenje znači da sumnjate ili da dvojite, što je očiti znak “duhovne” poljuljanosti i vlastite nedosljednosti. Šta više, čini se da za taj poziv ipak niste spremni. I konačno, drugi mogući izlaz je mnogo jednostavniji od prvog a glasio bi da ukoliko ipak hoćete misliti i pitati, tj. po svaku cijenu ostati dosljedni sebi, onda je bolje ne idite ovamo.

Ali početna dilema dobiva novu dimenziju s pitanjem dvostruke odgovornosti koju imamo prema sebi kao mislećim bićima. Naime, naša ontologijska odgovornost nam kaže da imamo pravo i obavezu slobodne upotrebe našeg uma, dok je naša pojedinačna politička odgovornost (kao članova zajednice) sadržana u zahtjevu za angažmanom tog mišljenja u praktičnom svijetu odlučivanja.

Kako ostati čist pred sobom, a pristati na dvostruku neodgovornost?

Ostati čist, a biti odgovoran u naznačenom smislu znači usuditi se na angažman samo onda kada je isti moguće vidjeti kao moralno-politički čin, a to znači ostati dosljedan mišljenju i pitanju, kritici kao modusu propitivanja svake neprincipijelne odluke. Podleći “kompromisu””, šutnji i talovima zarad “viših ciljeva”, znači umrijeti u trenutku dok drugima govorite kako ste tu da ih predstavljate i vodite.

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH – Media centra d.o.o