Gdje smo sada?

Ovih dana očekuje se izlazak iz štampe engleskog prijevoda nove knjige Giorgia Agambena. Riječ je o zbirci tekstova koje je Agamben objavljivao na web stranici svog italijanskog izdavača Quodlibet, a koja je prvobitno objavljena na italijanskom još u ljeto prošle godine.

Knjiga se u engleskom prijevodu najavljuje pod naslovom “Gdje smo sada? Epidemija kao politika” (Where are we now? Epidemic as Politics). Unatoč motivu za prevođenje teško će, kako sada stvari stoje, doći do skorog prijevoda na bosanski jezik. No, ovo nije prikaz knjige (iako je s nestrpljenjem čekam) niti priča o tužnoj stvarnosti našeg izdavaštva.

Agambenovo pitanje iz naslova knjige, o tome gdje smo sada, stavljamo u naš kontekst i ponavljamo ga uoči još jednog prvog marta – Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

Dakle, gdje smo to mi danas, više od dvadeset pet godina nakon okončanja agresije?

Osim što ćemo ovih dana, u prigodnim televizijskim emisijama, slušati statističke podatke o referendumskim danima, o tome kako je referendum (na zahtjev međunarodne zajednice) bio građanski koncipiran i proveden, ništa novo nećemo čuti.

Ovdje se, ustvari, postavlja pitanje dijaloga. To je još jedna od riječi, odnosno, ideja orijentacijskog značaja koje su, u našem tranzicijskom društvu i iskustvu, profanizirane ili potpuno ispražnjene od značenja.

Šta to znači?

Iako se dijalog posljednjih dvadesetak godina sa svih strana zagovarao i promovirao, svjedočimo kako suštinskog dijaloga nema. Odatle je jasno zašto nema ni konsenzusa o temeljnim pitanjima društva i države.

Tako izostaju jasni stavovi i vizija o značaju, ulozi i statusu obrazovnih ustanova, od osnovnih škola do univerziteta. O tome šta ćemo s privatnim, a šta s javnim univerzitetima? Kako razumijemo kulturu i koje je njeno mjesto u našim institucionalnim valorizacijama? Šta hoćemo od našeg sporta, masovnost i zdravlje ili profesionalne uspjehe i finansijske računice? Isključuje li to jedno drugo? Jesmo li odustali od povratka na područje manjeg entiteta? Postoji li ikakva strategija, plan, ideja o povratku, posebno mladih koji su iz ove zemlje otišli posljednjih godina? Ovo je samo dio pitanja, redanih skoro nasumično, a mogla bi se nabrajati u nedogled.

Zapravo, sve što vam naumpadne može se delegirati kao legitimno pitanje.

Jedno im je zajedničko. Ni o čemu ovdje nema dijaloga pa tako ni temeljnog konsenzusa. Pri tome se pod temeljnim konsenzusom, najprostije rečeno, misli na stavove o onim vrijednostima koji ne zavise od pojedine stranke i ne mijenjaju se između dva izborna ciklusa. S druge strane, pod dijalogom ne mislimo ono značenje koje su mu pridavali evropski birokrati koji su nas pohodili i pohode.

Njihovo razumijevanje dijaloga potpuno odražava duh postmoderne: što ima više proizvoda u shopping centrima, to političari nude manje utopija, a od ljudi se očekuje samo jedno, da ne rade ekscese. 

Drugim riječima, dijalog shvaćen u tehničkom smislu značio je da naglasak nije na istini nego na preživljavanju, potrebno je bilo tek ukrotiti zaraćene strane da mogu u miroljubivoj koegzistenciji raditi i proizvoditi. Pojednostavljeno, takav dijalog nije politički nego ekonomski, odnosno, trgovački i proračunat. To, ustvari, znači odsustvo konstitutivnih karakteristika dijaloga. Ovdje se pledira za dijalog kao razgovor među osobama koji dovodi do zajedničkog smisla. Pri tome je ključno da se željeni smisao ne može svesti ni na jednog od učesnika dijaloga. U elementarnom smislu, dijalog se definira kao razgovor koji vodi rješenju problema, odnosno, nesuglasica.

Postoji još nešto, čini mi se važnije, što se može iščitati iz gore pobrojanih pitanja, a to je da odgovori na njih presudno ne leže u polju ustavne arhitekture i daytonskog košmara ove zemlje.

Time se ne pruža alibi licemjernoj međunarodnoj zajednici niti se iskazuje razumijevanje živim velikodržavnim snovima istočnih i zapadnih susjeda. Ovdje je riječ o podsjećanju na značaj dijaloga, kao temeljnog načina čovjekove egzistencije, osnovnog izraza zrele političke kulture, kao izraza racionalnog mišljenja i odnosa prema svijetu i životu. Konačno, kao prvom i neizostavnom uvjetu bilo kakvog konsenzusa.

Ovdje se misli na dijalog kakav je svojevremeno potaknula Jaspersova teza o prvenstvu slobode pred ponovnim ujedinjenjem, izrečena u jednom televizijskom intervjuu 1960. godine. Nemamo ovdje prostora da bi se rasprava u cjelini predstavila (zainteresirani će do nje lahko doći).

Riječ je, svakako, o tome da odgovor na polazno pitanje – gdje smo sada – ne treba obuhvaćati premisu i pleonastičke fraze o suverenoj i nezavisnoj Bosni i Hercegovini.

Iako djeluje statično, ono u sebi sadrži budućnosnu dimenziju. Odgovarajući, naime, na to gdje smo sada, poduzimamo presudne korake ka zacrtanom cilju.

Zaključno, ovdje je u prvom redu riječ o potrebi za najširim dijalogom onih snaga koje sebe razumiju kao bosanske. Taj korak morao bi se poduzeti temeljito i odgovorno i nadići sve, manje-više, vještačke i svakako prenaglašene razlike. Tek tako se smanjuje manevar onih koji diskurs o bosanstvu razumiju isključivo u kategorijama moći i geopolitičkih odnosa.

Kada razvijamo kritički nasuprot dogmatskom pristupu, kada sebi priznajemo slabosti i otvaramo teška pitanja, snažimo opstojnost zemlje i zadržavamo nadu da neke sretnije dane, umjesto nas, vide naša djeca. Tamo gdje nema dijaloga ili je sve sjajno ili nema slobode mišljenja.

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH – Media centra d.o.o