Enes Karić: Vremenitost i prolaznost čovjeka

U povodu mjeseca ramazana na portalu Preporod.info vam predstavljamo eseje akademika Enesa Karića, profesora na Fakultetu islamskih nauka (FIN) u Sarajevu. Karić je autor dvanaest knjiga eseja, u kojima se objedinjavaju pitanja o tome kako govoriti o velikim temama religije i filozofije, te u kojima se nude odgovori na izazove sa kojima se suočavaju muslimani današnjice.

Esej “Vremenitost i prolaznost čovjeka”, kojeg vam ovom prilikom predstavljamo, izdvojen je iz knjige “U potrazi za dubinama nebeskog plavetnila”.

Priredila: Rabija Arifović 

Od višeg pjesništva gotovo da nema boljeg sredstva da se izrazi “prolaznost čovjeka” i njegova “vremenitost”. Ova vrsta poezije opominje neumitnim što očekuje čovjeka, podsjeća na mijenu dana i noći, bodri čovjeka da ustraje u dobrim djelima. Ukratko, traži višu budnost čovjeka.

Kad je posrijedi  “čovjekova prolaznost” kao tema ovakvog pjesništva, među arapskim i islamskim pjesnicima najljepše je pjevao (i slao “najturobnije” poruke)  Ebu l-Atahija (um. 210/826.), koji je živio u vrijeme dinastije Abbasija. Njegove mnogobrojne stihove o smrti mnogi smatraju neprolaznim. Evo jednoga:

Ne vjeruj vremenu,

Obuci haljine prema svakoj prilici.

Jer, i nas će u grob zagrnuti ljudi

Baš kakono smo i mi ljude zagrtali!

Perzijanac Omer Hajjam je o prolaznosti čovjekovoj kazao porukama duboke i smislovima dalekosežne stihove. U jednoj svojoj rubaiji on je zapanjen veličinom svijeta, opčinio ga je kao pjesnika, pomalo i zbunio, pa pjeva o svijetu priričući mu neku vrstu vječnosti:

Ovaj svijet  početka  nema,

Čini se, a ni svrhe ni granice!

Nisam našao ko po istinu kazuje:

Odakle to dođosmo, i gdje ćemo osvanuti.

Ali čovjek ima i početak, i kraj, i smrt – poruka je Hajjamova iz ove rubaije. U jednoj drugoj rubaiji on se poigrao sa svojim prezimenom al-Hajjam (izrađivač šatora), te je, unoseći sufijsku simboliku, šator usporedio sa prolaznim/vremenitim tijelom, a dušu sultanom iz vječnoga svijeta. Naš se život sastoji od privremenog “pobadanja” i “podizanja” i sklapanja šatora. Omer Hajjam kaže:

O stari spravljatelju šatora, i tvoje tijelo je šator,

A tvoja duša, čije je konačište Vječna kuća, kao sultan.

Pa kada sultan krene,

 zar nećeš šator sklapati.

Ovaj kvatren Omera Hajjama izvanredno dobro nas podsjeća na   jedan stih koji je anglo-irski pjesnik William Butler Yeats (1865-1939) napisao kao epitaf na svome grobu.

 Baci pogled hladan na život, na smrt… Konjaniče, prođi!

To pokazuje da tema čovjekove vremenitosti prelazi granice jezika, kultura, religija, epoha. Posvuda vidimo, u tim duhovnim vodopadima pjesni ljudske duše, čovjekovu smetenost prizorima nebesa i univerzuma. Kad god pomno razmišlja  o veličini svijeta i njegova Stvoritelja, čovjeka neminovno opominje ona Božanska iskra u njemu. Upravo je o tome riječ u ovom Rilkeovom stihu:

Milijarde zvijezda idu  jureći kroz noć

Plamteći visoko iznad tvoje glave;

Ali, u tebi je Prisustvo koje će bivati

i tada kad sve zvijezde budu mrtve.

Prolaznost oslovljava čovjeka, opominje ga njegova vlastita vremenitost kako iz njega samoga, tako i iz svijeta koji ga obgrljava mnogolikim horizontima. U odlomku prelijepe pjesni, koja odiše pjesničkim čuđenjem iz krila tradicije američkih Indijanaca, kaže se:

Šta je život?

Plamsaj svica u noći,

Dah bizona na ciči zimi,

Mala sjenka koja  livadom mili

i   u zalasku sunca se gubi.

“Kongenijalna” poruka sa navedenim stihovima nalazi se u ovom arapskom stihu:

Kad pametan čovjek iskusi Svijet Ovaj

Otkrije mu se neprijatelj prerušen u jarana!

U višem pjesništvu susreću se moćni motivi i čitavi  “predjeli poetskih slika”. Ti predjeli i ta prostranstva o čovjeku govore na način iskonske iskrenosti. Poruka iz te otvorenosti svjedočenja šta doista jeste čovjekov život ne može se zanijekati, pred njom se oči ne mogu tek tako zatvoriti. U narednom odlomku, koji je iz japanske tradicije višeg pjesništva, čovjekov se život opisuje kao put između “praznih šaka” novorođenčeta i  “bosonogosti” mrtvaca, mejita:

Praznih šaka stupio sam na svijet,

A bosonog  odlazim s njega.

Moj dolazak, moj odlazak –

 dva su  jednostavna događaja

jedan u drugome  zapletena.

Možda je prethodnim rukovetima pjesni najbolji komentar ova rubaijja Omera Hajjama:

Prošle noći padoh i razbih svoj porculanski pehar,

Nezgrapna budalaština u činu pijanstva.

Razbijeni pehar u nijemoj žalbi zavapi:

“Ja bijah poput tebe, ti ćeš dakako biti kao ja.”

Kao da je poruka ovog kvatrena Omera Hajjama sljedeća: dok smo živi često zaboravljamo na svoju vlastitu prolaznost, u vrevi života ne hajemo za smjenom noći i dana, svijet nam se pomalja kao jedna cjelina koja se nikada neće raskoliti ni razbiti. A onda – iznenada nas pohode naše granične situacije (bolest, tuga, žalost, neuspjeh…), ta temeljna obilježja naše vremenitosti.  Vrč života iz kojeg smo se napajali iznenada nam ispadne iz ruku, razbije se. I, zbogom diko!

U vezi sa ovim porukama Omera Hajjama dobro je navesti jedan odlomak od indijanskog pjesnika Wintua,  pod naslovom Ti i ja ćemo otići (“You and I shall go”):

Ka gore ćemo ti i ja otići,

Mliječnim Putem ti i ja ćemo otići,

Cvjetnom stazom ti i ja ćemo otići,

Berući ruže našim putem ti i ja ćemo otići.

Ovdje dolazimo do upotrebe “truizama” u višem pjesništvu. Truizam se obično definira kao očita istina, ono nešto što je nepotrebno ponavljati jer se znade samo po sebi, jer se nosi duboko u svome ljudskom biću, jer ga prepoznaju naše oči samo jednim pogledom. Truizam je u nekom tekstu ili eseju jedna “dosadna banalnost”. Međutim, u višem pjesništvu koje pjeva o velikim temama čovjekove vremenitosti, navođenje truizama znade biti veoma efektno. U maločas pokazanom odlomku iz ritualnih svečanih govora američkih Indijanaca, puki truizam – tvrdnja da ćemo otići i ti i ja, da ćemo umrijeti – ima svoje mjesto i smisao.

Naravno, više pjesništvo pokazuje da je smrt po sebi jedna velika banalnost. Kad smrt nastupi, mrtvome ništa više nije isto kao prije. Smrt je jekin, prekid, smrt je  “uništiteljica strasti“ (hadimu l-lezzat), kako je imenuju svi bolji arapsko-arapski rječnici.

Zenbudistički pjesnik Ryokan u svojim pjesmama često povezuje teme ljudske prolaznosti i vremenitosti sa posjetom grobovima, drevnim i zaboravljenim, davno popunjenim, na koje se sada “naluta“, onako i slučajno.

Šetajući uskim putem u podnožju planine,

Došao sam do nekog groblja drevnoga,

Ispunjenog nadgrobnim kamenjem bezbrojnim

i  hiljadugodišnjim starim dubovima i borovima.

Dan skončava u pustom, tugaljivom vjetru.

Imena na grobovima posve su izbledjela,

Čak su i bližnji zaboravili ko su mrtvi bili.

Šokiran u suzama, nemoćan da zborim

uzeo sam svoj štap i vratio se kući.

Ovaj  pjesnik je u ovim stihovima tako vješto ponudio nekoliko zamki, za koje je htio da ostanu barem zakratko neprimjetne. Zenbudističko pjesništvo ima svoje kanone, naravno. Od čovjeka uvijek ima nešto što je krupnije, što je veće. Od njega je polje veće, i planina, i rijeka, pa i oblak. Itd. Pjesnik se, tako, našao u “podnožju planine”, do nje je došao “nekom uskom stazom”, itd. Po groblju rastu “hiljadugodišnji dubovi i borovi”, to po sebi poručuje da te biljke vremenom nadmašuju čovjeka više od deset puta. Na kraju, kad je to pjesnik sve vidio, tužno je uzeo svoj štap “i vratio se kući.”

Dakako, može se kazati da nema nijednog velikog pjesništva, a da često ne poseže za motivima iz pojavnosti biljaka. To je sa svrhom još od pradavnih vremena. Na biljkama čovjek vidi djelovanje vremena i njegov žrvanj na ovom svijetu. Evo još jednog stiha iz pobožne budističke poezije. Ovaj stih traži da  “vjetar bude nježan prema pupoljcima žalosne vrbe.”

Vječni proljetni vjetre,

Znadem da nećeš biti toliko surov

Na nježnom granju i pupoljcima

žalosne vrbe.

U mnogolikim tradicijama višeg pjesništva često se ukazuje na čovjeka kao svojevrsno  “mjerilo vremena“. Ovaj  stih Ahmeda Ševkija (um. 1932.) to   posve jasno pokazuje:

Otkucaji srca čovjekova govore mu:

“Minute i sekunde – zbilja to život je!”

 Ovaj stih je i snažna opomena. Dobro je da čovjek stavi prst na njemu dostupne žile kucavice, pa da osjeti kako protiču  “minute i sekunde“ njegova života.

Zenbudistički pjesnik Ryushu želio bi da ne čuje ovaj svijet i da nikako ne osjeća njegovu vremenitost. On želi da se skloni “u gorski hram”, da se tako izbavi od obje strane života, i od ugode i od neugode:

Zašto se gnjaviti svijetom ovim?

Neka drugi idu, hiteći istoku, zapadu.

U ovom gorskom hramu, što se dopola ne vidi,

A dopola vidi,

Ja sam sklonjen i od uživanja i od žalosti.

Ali, nemoguće je da život prođe bez smjene sreće i nesreće u njemu. Ebu l-Atahija kaže:

Ne biva to da je sav život sladak,

Život  – to su zapravo staze i bogaze!

Slavni perzijski pjesnik Mahmud Šebistari (um. oko 1321. po Isau,  a.s.), polazeći sa sufijskih pozicija, poručuje da se čovjek ne treba predavati očaju zbog  svoje vremenitosti i prolaznosti.

Šebistari odgaja svoje slušateljstvo u pravcu ohrabrenja i spokoja, tada kad se  “krene na putovanje“:

Kao što arapskog ata trkača

ne treba bičem udarati,

Tako se ni ti nećeš trebati bojati

Kad kreneš na svoje putovanje.

Kad su čisti tvoja duša i tijelo,

Ne trebaš strahovati od paklenih vatri.

Deder, čisto zlato u vatru baci:

Ako u njemu nema primjese druge, šta će da izgori?!

Koreanski pjesnik Chong Ch'oi opominje čovjeka da je “duh neprolazan”, njemu vrijeme ne može ništa. U ulomku koji slijedi, ovaj pjesnik uspješno povezuje meteorološko vrijeme (padanje kiše) sa plemenitošću lišća lotosova koje je snažno i otporno na mijene vremena koje dolaze s kišom. Lišće lotosovo se potom uspoređuje sa trajnošću duha:

Kaplje kiše porosile  lotosovo  lišće.

Ali lišće ostaje kakono i bilo je,

Bez obzira koliko snažno kaplje udarale.

Hej, pazi, budi nalik lišću lotosovu,

Nemoj da te svijet okalja.

Ima ljudi koji žale što je ovaj svijet prolazan, pa žure, žele da život dokraja “prožive” u uživanjima i slastima. Ipak, mnošto je stihova iz višeg pjesništva koji opominju čovjeka da tako ne valja   postupati, da se treba udružiti sa strpljenjem. I Kur'an, Božija Vječna Riječ, opominje čovjeka  “da on ne može sve što poželi imati!”.

 Kao da je sljedeći stih pisan u svrhu poetskog komentara navedenom ajetu Kur'ana:

 Ne stigne čovjeku sve što zaželi,

Vjetrovi (nekada) pušu a lađama nije po volji!

Naravno, stihovi o smrti  u  okrilju višeg pjesništva najmoćnije zbore o prolaznosti stvorenja,   čovjeka napose. Ahmed Ševki u  svojim stihovima tvrdi da je  “zemlja/grob –  najljepša pravda“:

Vidje li ti od zemlje/groba bolje pravde,

I ustaoca boljeg za ljudska prava?!

U zemlju silaze moćni međ’  one slabe,

I miješaju kraljevi sa asketama!

U višem pjesništvu ne stanuje uvijek samo tužna čežnja ili potištenost i strah zbog odlaska u duge onosvjetske noći i dane. Ima pjesnika koji se raduju tom odlasku. Tako engleski pjesnik Robert Herrick (um. 1674.) u jednoj kratkoj pjesmi gotovo pa radosno uzvikuje:

O godine!  I  stoljeće!  Zbogom:

Gle, ja odoh,

Ondje gdje znadem Beskonačnost da stanujem.

I oči moje ove vidjeće

Sva vremena, tako kako su

Izgubljena u  Moru

Beskrajne Vječnosti.

Gdje nikada Mjesec neće zasjeniti

Zvijezde, nego će i on,

I  Noć,  biti

uronjeni  u jedan beskrajni Dan.

Pa ipak, vremenitost čovjekova opjevana je uglavnom sjetno. Ovaj stih nepoznatog porijekla to jasno ističe:

Smrt u nama strelice svoje imade,

I one pogađaju!

Kojeg čovjeka strelica danas ne zgodi,

Sutra ga neće promašiti!

I sljedeći stih govori o privremenom odgađanju smrti:

Koliko li bolesnika bi,

Koje smrt mimoilazi!

Pa se bolesnik oporavi,

A umrije ljekar i onaj koji bolesnoga obilazi!

                                           …

Recimo na kraju da je ovakva dionica višeg pjesništva, ona koja pjeva o vremenitosti i prolaznosti čovjeka, zapravo pjesan u slavu Božiju. To vidimo iz ove pjesme engleskog pomorca i izvanrednog pjesnika Sira Waltera Raleigha (um. 1618.):

Šta je život naš?

Predstava strasti, veselje naše, muzika podjele,

Utrobe majki naših su odaje pripremne,

Gdje bijasmo odjeveni za ovu komediju kratku,

Nebesa su nam posmatrači što oštro sude,

Što sjede i bilježe mirno ko to pogriješiće,

A grobovi što nas od ljubopitivog sunca kriju

Poput su zavjesa što padnu kad predstavi kraj se zbude,

Stoga, marširajmo igrajući do posljednjeg nam počivališta

I umrimo samo sa krajnjim žarom

I u tome šale nije!

Turski pjesnik Zia Paša (umro 1880.) u jednom stihu na arapskom kaže:

Slavljen neka je Onaj o čijem se djelu umovi zbunjuju,

Slavljen neka je Onaj koji moći svojom snažne nemoćnim učini!

Tako nam se više pjesništvo gotovo uvijek pomalja na dva plana. Moćno je da izrazi naš položaj i status stvorenja Božijeg.  Ali je i nemoćno da čovjeka oslobodi strepnje pred onim što će neminovno doći.

(Preporod.info)