Na mektebskom času

Slušam kroz otvoren prozor Salih ef. Nefera kako drži čas polaznicima mekteba u staroj zgradi konjičke Medrese. U početku to činim uzgredno, uz neke svoje misli i promišljanja, a onda moje misli utihnjuju a sve razgovjetnije čujem Salihove riječi i sve pažljivije počinjem da ih slušam.

Prošli smo istu školu, iste knjige čitali, na isti način gledamo na svijet i život, nije da u njegovim riječima nalazim neke informacije koje ne znam. Mektepsko učenje, na kraju krajeva, isti nauk nudi još iz vremena kad sam i ja išao u mekteb. Ipak, nije informacija koju čujem ono što privlači moje misli, nego nedostatak njene suštine u našem današnjem životu, nedostatak shvatanja njene važnosti i vrijednosti.

Salih djeci objašnjava na njima prihvatljiv način smisao života, važnost empatije, saosjećanja, samilosti, osjećaja i odgovornosti za sebe i za druge, za čovjeka i prirodu, za svoj, ali i život društva i planete na kojoj živimo u cjelini. Veoma lijepo objašnjava.

Saosjećanje! Često razmišljam o tome koliko bi život bio ljepši svima kada bismo imali više saosjećanja jedni prema drugima, jači prema slabijima, bogatiji prema siromašnima. Uzvišeni Bog nam u Svojoj objavi – Kur'anu na mnogo mjesta ukazuje da različitost nije samo posljedica nečijeg hata ili nehata nego i Njegove volje. Pa smo podijeljeni u plemena, narode i nacije da bismo se upoznavali – a nikako ratovali, govorimo različitim jezicima da bi učili jedni od drugih, različite smo fizičke i intelektualne snage te različitog imetka da bi se pokazalo kako će ko postupiti.

Dakle biti slab ili jak nije uvijek povezano s tim da li neko vježba ili ne. Biti bogat i siromašan nije povezano uvijek s tim je li neko vrijedan il ne, biti drukčiji nije uvijek posljedica nečijeg zastranjenja nego čin volje Božije.

Na kraju krajeva biti muško i žensko ne znači biti slabiji i jači nego znači biti tamam u paru da bi se čovječanstvo rađalo.

Djeca koja slušaju Salihove riječi još nisu svjesna šta sve u našim životima proističe iz tih razlika i kako se sve one na loše načine koriste.

Jaki porobljavaju slabije, umjesto da im budu ruka podrške oni ih izrabljuju. Bogati to čine siromašnima, razvijeni nerazvijenima.

Biti slab nije pohvalno. I Bogu je draži snažan vjernik u odnosu na slabog, ali gdje su granice snage i slabosti. Biti snažan fizički za nekog je krajnji domet, a za nekog drugog je to slabost. Neko će u vrhuncu treninga moći podići sto kilograma tegova iznad sebe, dok je drugom Bog dao da podigne 200 i više.

Slabost i snaga nisu opšta mjerila, zato uz ovu predaju imamo i onu koja kaže da je najsnažniji onaj čovjek koji se strpi u situaciji kad može i da se ne strpi.

Isto je i sa obnašanjem poslova u zajednici. Tamam da svi mi u Bosni i Hercegovini završimo najviše škole i steknemo najviše diplome opet će nam trebati da neko između nas bude rudar, čistač ulice, šumar, zidar, poljoprivrednik, vojnik. Ne možemo svi biti profesori na fakultetima niti zaposleni u kancelarijama jer tu hrana ne raste niti životni prostor počinje i završava.

Zašto onda ne poštujemo jednako one koji nam čiste ulice, one koji nas brane, one koji nam rude kopaju…

Zašto recimo manje poštovanja pokazujemo prema čistaču ulice koji pažljivo, vrijedno, marljivo i uspješno radi svoj posao nego prema budžetskom radniku ili političaru koji za jako veliku platu nepažljivo, mrljavo, neprimijetno i krajnje neuspješno obavlja tj. neobavlja svoj posao nanoseći time štetu cijelom društvu?

Praksa je da ćemo ipak ovakvom dati puno više pažnje i s puno više energije “igrati” oko njega nego li oko nekog rudara, iako smo svjesni da – s vjerske strane gledano putem istine koju nam podastire Časna knjiga – on to ne zaslužuje. 

Danas nažalost ne vrednujemo ljude prema radu, snazi, trudu, sposobnosti i zalaganju već po poziciji čija veličina se samjerava mogućnošću naređivanja, primanja velike plate, i slično.

I tako nam je u društvu. No, djeca to još ne razaznaju, njima je u onom što im Salih ef. pojašnjava sve normalno, skladno i sukladno njihovoj čistoj dječijoj prirodi.

Razmišljam kako bi bilo da nakon četrdesete svi mi ponovo odemo u mektepske klupe i da preslušamo ponovo predavanja, ali bez ikakvih izmjena. Ne da nam neko u njima priča kao odraslima, ne – nego baš ovako kako sam ja slušao da Salih efendija govori svojim učenicima. Možda bi plod bila mekša srca i psihe manje opterećene materijalnim bogatstvima i to sve s više osjećanja za sličnost, istost i povezanost s drugim ljudima. Možda bi drugačije razumijevali riječi “snaš'o se” kojima sve češće pravimo osnovnu razliku među nama.

Šta znači snaći se?

Je li se bolje snašao onaj ko je iskoristio razne nedozvoljene metode da dođe na mjesto kojeg nije dostojan i na kom će neradom zaraditi grijehe od onoga ko je u materijalnom smislu mnogo gore prošao, ali radi pošteno svoj posao ne zadirući njime u hakove drugih ljudi?

Šta vi kažete?

Šta kaže Ilmihal?

Čija je riječ ispravnija i tačnija, naša ili Božija?

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH – Media centra d.o.o.