Hiddentitet

Piše: Esad Bajić

Hiddentitet

Poslušah, za moje shvatanje i žeđanje definiranja stvarnosti, pitko izlaganje dr. Samedina Kadića naslovljeno „Svijet kakvog (ne)poznajemo“ na YouTube kanalu, gdje dr. Kadić govori o pojmu identiteta, a da bih sumirao ono što sam čuo od njega s onim šta sam shvatao prije nego sam njega čuo, izađoh na terasu pred kancelariju da zapalim jednu.

Taj ritual sagorijevanja cigarete mi kroz naviku simbolično predstavlja i sam proces razmišljanja i nadogradnje stavova. Dok povlačim dim i time „spaljujem“ cigaretu na određeni način iskazujem spremnost da svoje znanje, razmišljanje i stavove koje sam imao prije slušanja ili čitanja nečijih drukčijih stavova podvrgnem, po potrebi, izmjeni i nadogradnji.

Čemu čitanje i učenje uopšte ako čovjek nije spreman, nađe li se pred jačim argumentima, nadograditi, preformulisati, obogatiti svoje?

Nekad taj proces nije ni jednostavan ni lahak. Nekad treba zapaliti svoje stavove, nanovo ih udahnut, preispitat, a onda u novi ćat zamotat po novom.

Ta izloženost mogućnosti stalnih promjena nije nešto popularna kod ljudi, pogotovo naših.

Iako nužno ne znači da se time čovjek u svojoj prirodi mijenja mi na to ipak gledamo kao na nestalnost, a nestalnost dovodimo u vezu s osnovnim elementima ljudske vrijednosti i u konačnici s vjerom.

Iako je učenje, proučavanje, razmišljanje, putovanje radi ibreta i pouke, osnovna stalnost na koju nas poziva Božija knjiga, mi na to odavno ne gledamo kao mogućnost nadogradnje i promjene samih sebe i svojih shvatanja, nego više na čin neophodan da bi se stekla vještina osporavanja svega što do nas dolazi, a ne slaže se s našim odavno prihvaćenim stavovima. Takav pristup učenju kod nas je pohvalan. No, da učenje vrši određene promjene na nama i da mi te promjene samom svojom promjenom involviramo u društvo nije pohvaljeno niti dobro primljeno.

Tu se dotičemo onog stalnog shvatanja da je u islamu sve jasno, odgovoreno, završeno i da je sav naš zadatak braniti te jasne stavove od bogohuljenja i izazova.

Po tom shvatanju, svaki novi dan nije dan u kojem ćemo nešto novo saznati, naučiti, jedan od novih Božijih znakova vidjeti, nego je to samo novi dan izazova u kojem valja odbraniti ono jučer kad smo branili njegovo jučer, a opet dan u kojem smo branili tog njegovog jučer jučer… pa sve do 1000 godina unazad.

To je najbolje ilustrirano pojavom da se u prenošenju našeg znanja zvonko ponavlja kale ve kale ve kale (rekao je da je rekao da je čuo da je rekao…)

I ostajemo čvrsti u svom stavu da je islam dao sve odgovore (s čim se apsolutno slažem) i činjenici da mi tih odgovora danas imamo veoma malo bez da u tom neimanju vidimo nekakvu kontradikciju s prvim. Islam je dao sve odgovore, mi ti to ne znamo odgovoriti, ali time što smo ti kazali da je islam dao sve odgovore sve smo ti i odgovorili i nemaš se šta pitati kad su odgovori dati. To što ti pitaš, a nema odgovora nije problem u onom ko treba dati odgovor nego u tebi što pitaš. Propitaj se nije li bogohuljenje imati potrebu da pitaš nešto na što ja ne znam da ti odgovorim?

Pitanje identiteta o kojem dr. Kadić govori je jako bitno pitanje. No, ja sam nakon što sam sagorio jednu dozu na svojoj terasi i krenuo nazad u kancelariju negdje na pragu „udario glavom u kovanicu“ koja mi se konstruisala u mislima…

„Hiddentitet“

Od engleske riječi hidden za skriveno, skrovito, nevidljivo i riječi identitet (lat.: identitas = karakteristična jedinica – individualna karakteristika odnosno osobina po kojoj je predmet ili osoba prepoznatljiva ili znana…)

Tu mi na um još iz ratnog vremena padaju na um riječi hazreti Alije: „Budi u vremenu smutnje poput deve mlade, koja nema ni leđa dovoljno snažna, da bude jahana, ni vimena, da bude mužena.“

Budi poput, znači ponašaj se, a ne (nužno) da ti to i budu karakteristike. Znači sakrij da možeš nositi, a i da mlijeko možeš dati. Bar sam ja to tako shvatao.

Tu je, pored mnogih sličnih, i hadis kojeg prenosi Enes b. Malik, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, rekao: „Doći će vrijeme kada će ljudi biti poput vukova – pa ko tada ne bude poput vuka poješće ga vuci!“ (El-Mu'udžem el-Evsat, br.736.)

U ratnom vremenu sam se po prvi put u životu jasno susreo s „bukadžijama“. Ljudima koji su svoju „pripadnost“ islamu, po mom shvatanju i dotadašnjem vjerskom nauku, previše bučno, nazor pokazivali i iskazivali.

I po nekom principu, što im je prošlost bila manje islamska to im je tadašanja stvarnost bila islamski prenaglašenija. Tespih na ramenu, mjesec i zvijezda oko vrata, nipodištavanje svega što se ne slaže s tim njegovim novousvojenim identitetom itd.

U nekim situacijama bi se moj islamski, muslimanski, vjerski identitet znao postidjeti i sakriti pred tim identitetom koji se istim takvim predstavljao.

I što je bila naglašenija ta vanjska forma ispoljavanja to je ona moja unutrašnja imala više potrebe da se sakrije. Što je naglašenija vanjska forma to mi je šubha u kvalitetu one unutrašnje veća. Pokupio sam to, bez nekog racionalnog vaganja i prosuđivanja, još od dede u mladosti koji nije dao da se namaz obavlja na kosama i vidljivim mjestima ni u čobanluku, kako ne bi ispalo da se insan pokazuje nekom.

Hiddentitet

Stanje u kojem se vjera sakriva od nevjere, ali i od nečeg što se zove religija – a s vjerom nema uvijek dodirnih tačaka.

Hiddentitet

Kad se pobožan katolik postidi pedesetmetarskih betonskih krstova, crkvenih tornjeva, musliman arhitektonskih čuda novih džamija čija se vrata otvaraju za Bajrame, eventualno uz ramazan itd…

Od one predratne, ratne i poratne “Dosta smo se skrivali” mi bismo vrlo lahko mogli doći u situaciju da više i nemamo šta skriti. Zadovoljavanjem i ulaganjem u te vanjske forme dolazimo do društva koje sve manje ima unutrašnje vrijednosti. Do društva koje pravi džamije, ali ne ulazi u njih, koje propagira ideje ali ih se samo ne drži, koje “nosi” islam ali kao upakovanu skupocjenost koju kani nekom drugom (ako može za dobre pare) “utopiti”.

(Preporod.info)