Džamija – Božija kuća

وَأَنَّ ٱلْمَسَاجِدَ لِلَّهِ فَلاَ تَدْعُواْ مَعَ ٱللَّهِ أَحَداً “Džamije su Allaha radi, i ne molite se, pored Allaha, nikome!“ (Džinn, 18)” 

Džamija, hram Božiji, prostor za sedždu, centralni je objekt islamske duhovnosti. Imanovanje džamije Božijom kućom u Kur'anu implicira njenu posvećenost Bogu, ali i simboličko uprisutnjenje Boga u džamiji. Otuda je u tradiciji muslimana da se prilikom svakog ulaska u džamiju klanjaju dva rekata dobrovoljnog namaza tehijjetul-mesdžid, kao svojevrsni pozdrav džamiji, ustvari, pozdrav Allahu, dž.š., Domaćinu džamije. Iz istog razloga vjernicima je preporučeno da odjenu lijepo odijelo pri odlasku u džamiju, jer, doći Bogu u goste u džamiju u neurednoj i nečistoj odjeći nepristojan je čin.

Shodno poznatom vjerodostojnom hadisu: „Ove džamije namijenjene su za spominjanje Uzvišenog Allaha, dž.š., obavljanje namaza i učenje Kur'ana.“ (Muslim), u kolektivnoj svijesti muslimana džamija se poima kao mjesto intenzivne molitve, klanjanja namaza, spominjanja Boga i pripremanja za Onaj svijet, a ne mjesto profane kupoprodaje, traganja za ovozemaljskim dobrima i sl. Koncept klanjanja namaza u džematu u džamiji prema kojem cijeli džemat skrušeno stoji iza imama koji ga predvodi i predstavlja pred Bogom, svaki dan, iznova, u svijest vjernika projicira sliku drame Sudnjeg dana na kojem ljudi, zaklanjajući se iza svojih Božijih poslanika, a.s., očekuju strašni sud. Allah kaže: „U džamijama koje se voljom Njegovom podižu i u kojima se spominje Njegovo ime – hvale Njega, ujutro i navečer, ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju i koji namaz obavljaju i zekat udjeljuju i koji strepe od Dana u kome će srca i pogledi biti uznemireni…“ (Nur, 36-38.)

Baš to, pobuđivanje svijesti o Bogu i polaganju računa na Sudnjem danu koje neminovno vjernika vodi čestitosti, dobročinstvu i izgradnji dobrih odnosa među ljudima predstavlja primarnu svrhu džamije i molitve u njoj.

Budući da je džamije pripisao Sebi riječima (وَأَنَّ ٱلْمَسَاجِدَ لِلَّهِ), Uzvišeni Allah, dž.š., ih je blagoslovio. Od blagoslova džamije i džemata je to što, shodno vjerodostojnom hadisu, namaz obavljen u džamiji ima veću vrijednost od namaza obavljenog ponaosob za dvadeset i pet stepenika. Blagoslov džamije je i podrška koju vjernici jedan drugom pružaju u džematu tako da ibadete, poput dugog stajanja na noćnom namazu, klanjanja tesbih-namaza ili klanjanja 33 rekata jacije, teravije i vitra uz ramazan, izvršavaju mnogo lakše u džematu nego što bi to učinili sami.

Džamija je simbol islama podjednako: zdanjem i obredima koji se u njoj izvršavaju. Vitki minareti džamija simbol su prisustva islama i muslimana na određenom području, dok snagu islama ponajbolje simboliziraju poravnati, čvrsti safovi vjernika okupljenih u namazu u džamiji.

Uz to, džamija simbolizira duhovnu zgradu u čovjeku koja se gradi ili na strahu od Allaha ili na prkosu Njemu. Božiji hram koji vjernici grade u nutrini svoje duše na čvrstoj vjeri u Allaha svoje sjajne kandilje: iskrenost, dobročinstvo, samilost i plemenitost pokazuje na isti način na koji đavolja kuća sagrađena u pakosnoj duši čovječijoj na prkosu Bogu otkriva svoje ružne obrise: laži, mržnje, neprijateljstva i zločina. Allah o tome kaže: „Da li je bolji onaj koji je temelj zgrade svoje postavio na strahu od Allaha i u želji da mu se umili – ili onaj koji je temelj zgrade svoje postavio na rub podlokane obale koja se nagnula, da se zajedno s njim u vatru džehennemsku sruši.“ (Tevba, 109)  

Svetost i nepovredivost džamije Kur'an štiti obećanjem nesnosne patnje na budućem svijetu onome ko sprečava vjernike da posjećuju džamije i onome ko radi na tome da se džamija sruši. Allah kaže: „Ima li većeg nasilnika od onoga koji brani da se u Allahovim džamijama ime Njegovo spominje i koji radi na tome da se one ruše? Takvi bi trebali u njih samo sa strahom ulaziti. Na Ovome svijetu doživjet će sramotu, a na Onom svijetu patnju veliku!“ (Bekara, 114.)

Budući da je džamija simbol islama i duhovnog bića muslimana, osoba koja radi na rušenju objekta džamije, sasvim sigurno će ubistvom nastojati srušiti i duhovno zdanje u nutrini muslimana što se na primjeru Bosne i Hercegovine potvrdilo tokom agresije (1992-1995) kada su dušmani uz rušenje 613 džamija, 218 mesdžida, 69 mekteba, 4 tekije, 37 turbeta i 405 drugih vakufskih objekata izvršili genocid nad Bošnjacima u Srebrenici i zločine s elementima genocidna u drugim krajevima naše zemlje.

Na rubu podlokane obale gradili su i grade đavolja zdanja zla oni koji su 7. maja 1993. godine srušili Ferhadiju u Banjaluci „Zgrada koju su oni sagradili“, kaže Allah, dž.š: „…stalno će unositi nemir u srca njihova, sve dok im srca ne popucaju.“ (Tevba, 110)  

Hvala Allahu, posljednjih desetljeća svjedoci smo da se porušene džamije zalaganjem vjernika podižu iz pepela, dok nemirna srca neprijatelja džamije jedno za drugim pucaju od muke.

Molimo Uzvišenog Allaha da nam sačuva naše bosanskohercegovačke džamije do Sudnjeg dana i nas muslimane u njima.

(Preporod.info)