Prof. dr. Almir Fatić: Genocid nad vjernicima

Piše: prof. dr. Almir Fatić

Prof. dr. Almir Fatić: Genocid nad vjernicima

Sura Burūdž je osamdeset peta kur'anska sura; ima 22 ajeta. Objavljena je u Mekki u vrijeme kada su progoni muslimana bili na vrhuncu. Sadržaj ove sure, s obzirom na vrijeme kada je objavljena, govori o tome kroz šta muslimani sada (tada) prolaze i šta se to dogodilo jednom drevnom vjerničkom narodu.

Poruka koja je tadašnjim (i svim kasnijim) muslimanima saopćena objavljivanjem ove sure jeste da ostanu čvrsti i ustrajni na Putu istine, za što će biti nagrađeni, a Svevišnji će se pobrinuti za njihove tirane i mučitelje. Istovremeno, oni, tirani i mučitelji, upozoravaju se na posljedice njihova mučenja vjernika i vjernica. Od Božije sile ne mogu se i neće moći sakriti.

Glava tema ove sure jeste afirmiranje islamskog vjerovanja. Ova tema se izlaže kroz nekoliko cjelina, a jedna od njih je kazivanje o ashābul-uhdūd, koje je centralni događaj sure.

Riječ je o ljudima koji su uprkos svoje slabosti ostali čvrsti u vjerovanju u Svevišnjeg Allaha pa su zbog toga genocidno ubijeni i time postigli ”veliki uspjeh”. 

Time je data velika lekcija svim istinskim vjernicima u bilo kojem vremenu – bez obzira na vrstu i razmjere mučenja od vjere se – ne odustaje (1-8).

Kutile ashābul-uhdūd (قُتِلَ أَصْحَابُ الْأُخْدُودِ)

Prokleti neka su Vlasnici jarka! – Kutile (قُتِلَ) doslovno znači ubijen je (pasivna forma), ali i proklet je. Od Ibn Abbāsa se prenosi da je rekao: كل شيء في القرآن قتل فهو لعن ”Gdje god se u Kur'anu navede riječ قتل ona znači لعن prokletstvo”. Uhdūd (اخْدُود) je jarak, kanal, jama; množina: ehādīd (أخاديد). Riječ je o jednom vrlo velikom pravougaonom jarku ili kanalu. Ashābul-uhdūd su vlasnici jarka ili kanala. Ashāb (أَصْحَاب) je množina od riječi sāhib koja doslovno znači pratilac, tj. označava nekoga ko je stalno s nekim, ko je s nekim ili s nečim veoma blisko povezan. Ovo je odgovor na prethodne zakletve (dževābu l-kasem). No, drugi kažu da odgovor na zakletve slijedi tek u 12. ajetu, dok treći kažu da je dževābu l-kasem u ovoj suri ispušten. Ovo treće mišljenje odabire Taberī u svome tefsiru.

En-Nāri zātil-vekūd (النَّارِ ذَاتِ الْوَقُودِ)

Vatrē punē goriva – Taj jarak ili kanal sadržavao (zāt) je vatru (en-nār) koja je bila zapaljena gorivom (vekūd – وَقُود): drvećem, ugljem i sl., i koja je plamen držala zapaljenim, gorućim. U nastavku se saznaje zašto je vatra u tom jarku bila goruća.

Iz hum ‘alejhā ku'ūd (إِذْ هُمْ عَلَيْهَا قُعُودٌ)

Kada su oko nje sjedili – Ovdje se ne imenuju oni koji su ”sjedili oko Vatre”. U komentarima Kur'ana navodi se da Svevišnji ovdje govori o zločincima koji nevine vjernike (muškarce, starce, žene i djecu) bacaju u vatreni jarak.

Riječ je o masovnom ubistvu, tj. genocidu, kada postoje dvije vrste izvršilaca:

1. oni koji se nerado i iz straha pokoravaju nadređenima (zapovjednicima) i

2. oni koji uživaju u tome, uživaju gledajući smrt i uništenje ljudi. Iz ajeta vidimo da se radilo o drugoj vrsti ljudi.

Naime, riječ ku'ūd (قُعُود) označava dugo sjedenje. Dakle, ovi vojnici su tu dugo sjedili i gledali kako živi ljudi i djeca gore u vatri. Za razliku od riječi ku'ūd riječ džulūs (جُلُوس) označava sjedenje koje vremenski manje traje.

Ve hum ‘alā mā jef'alūne bil-mu'minīne šuhūd (وَهُمْ عَلَىٰ مَا يَفْعَلُونَ بِالْمُؤْمِنِينَ شُهُودٌ)

I onoga što su radili vjernicima bili svjedoci – Šuhūd (شُهُود) je množina od šāhid (riječ navedena u trećem ajetu: svjedokvidjelac). Fe'ale (فعل) kao glagol označava radnju ili činjenje nečega bez razmišljanja. Glagol amile(عمل) znači činiti nešto s namjerom ili razmišljenjem o posljedicama tog čina.

Ovdje se kaže jef'alūne (يَفْعَلُونَ)što implicira da ti ljudi nisu razmišljali o onome što čine. To su činili bez žaljenja, potpuno svjesni onoga što čine. Cijelo vrijeme su sjedili oko vatrenog jarka i sve do trenutka dok vjernici nisu izgorjeli u vatri, tako da ih je Svevišnji učinio šuhūd-ima, tj. najboljim svjedocima vlastitog zločina.

Ve mā nekamū minhum illā en ju'minū billāhil-‘Azīzi l-Hakīm (وَمَا نَقَمُوا مِنْهُمْ إِلَّا أَنْ يُؤْمِنُوا بِاللَّهِ الْعَزِيزِ الْحَمِيدِ)

A mrzili su ih / svetili su im se samo zato što su vjerovali u Allaha, Silnog i Hvaljenog – Glagol nekame (نَقَمَ) znači: izgrditi, izružiti, kao i naljutiti, zamrziti. Navodi se u prošlom vremenu trećeg lica množine – nekamū (نَقَمُوا). Glagol nosi i značenje gledanja nečega što se ne može podnijeti. Šta to poricatelji Istine nisu mogli podnijeti kod vjernika? Zašto nisu mogli gledati vjernike? Nekam(نقم) također može značiti i nagon da se nekoga povrijedi zbog djela koje je prouzrokovao iako to djelo možda i nije uvredljivo, tj. nosi značenje osvete. Znači, ovi poricatelji Istine prije počinjenog genocida imali su bijes i mržnju prema vjernicima, koje su gajili i hranili.

Riječ Azīz (Silnog) dolazi od ‘izze – moćdostojanstvoautoritet. Vjernici ne vjeruju samo teoretski u Svevišnjeg Boga, već vjeruju da je Allah jedini Autoritet i on je taj koji daje zakone življenja Svojim robovima. Naravno, to je naljutilo tlačitelje jer su oni željeli uspostaviti svoju vlast i autoritet nad svima. Iz tog priznavanja Božijeg autoriteta i vlasti onda proizlazi i zahvala svevišnjem Allahu. Najmanje što ljudi mogu učiniti jeste da priznaju Božiji autoritet i Njegove blagodati te da Mu se na njima zahvaljuju.

Vidimo da je genocid bio vjerski i politički motiviran i da se radi o spaljivanju ljudi. Akteri genocida su bili poricatelji Istine koji su zavladali nad vjernicima i željeli da ih vrate u mnogoboštvo. Iskreni vjernici su to odbili pa su poricatelji Istine iskopali veliki jarak, zapalili u njemu vatru s gorivom i u nju bacali vjernike. I po čemu su ovi počinioci genocida ostali poznati? Po kopanju velikog jarka i spaljivanju vjernika na ovome svijetu!

Riječima ashābu l-uhdūd / en-nāri zāti l-vukūd, što je fascinantno, najavljuje se i bliskost ili srodnost zločinaca sa džehennemskom vatrom!

U dužem hadisu (Muslim, 3005), između ostalog, stoji da je nevjernički ”kralj naredio da se u njima (kanalima) naloži vatra, a on je rekao: ‘Ko ne odustane od svoje vjere, bacite ga u nju, ili će mu biti rečeno: Skoči u nju sam. Kada dođe na red jedna žena sa svojim dojenčetom, zastade bojeći se da ne padne u vatru. Dječak joj reče: ”Majčice, budi strpljiva, jer ti si zaista u pravu”.

Hadis, ukratko, govori o mladom dječaku (gulām) na kojeg je utjecao drugi vjernik, najvjerovatnije sljedbenik Isa, a.s. Ovaj dječak je tada prkosio tadašnjem vladaru (kralju) i njegovom čarobnjaku, koji su ga (na)učili magiji. Svevišnji Allah je ovom dječaku dao mnoga čuda (keramete) da dokaže istinitost onoga o čemu govori. Jedno od čuda koja je imao jeste da ga niko nije mogao ubiti osim ako kaže: U ime Gospodara dječaka. Vladar je okupio ljude i narod da vide ovog dječaka i tada je rekao: U ime Gospodara dječaka, zatim na njega ispalio strijelu i dječak je umro. Sva javnost koja je to vidjela bila je zapanjena žrtvom ovog dječaka i činjenicom da je kralj koji je tvrdio da je Bog zapravo morao spomenuti ”Gospodara dječaka” da bi ga ubio. Svi su znali da je dječak uvijek pozivao na obožavanje jednog i jedinog Boga. Bilo je to čudo nad kojim se zadivila sva javnost. Svi su shvatili da se taj lažni bog-kralj pokazao kao lažni bog jer nije imao moć da daje smrt osim uz dozvolu ”Gospodara dječaka”. Svi ljudi su povjerovali u Gospodara dječaka, a kralj je mislio  da će se svi vratiti staroj vjeri, ali umjesto toga – svi su slijedili put dječaka i postali Bogu predani (muslimūn). Kralj se naljutio, pa su njegovi ljudi iskopali uhdūd i bacili sve vjernike u gradu – koji su vjerovali u Gospodara dječaka – žive u vatreni kanal.

Ovaj hadis prenose brojni tradicionalni autori kao što su: Ahmed, Muslim, Tirmizī, Tabarī i dr. Pored ovog hadisa, koga prenosi Suhejb er-Rūmī, u komentarima Kur'ana navode se još dvije dobro poznate predaje.

U jednoj se bilježi da je hazreti Alija rekao da se neki (nevjernički) kralj napio i počini preljub sa svojom sestrom. Kad se stvar razglasila, kralj je obznanio da je svevišnji Bog dozvolio brak sa sestrom, ali narod je to odbio pa ga je on onda počeo prisiljavati na to, a što je kulminiralo bacanjem u vatrenu jamu svih onih koji to odbiju. I od tada su se, prema hazreti Aliju, vatropoklonici počeli ženiti sa svojim sestrama.

U drugoj predaji veli se da je Ibn ‘Abbās rekao da je narod Babilona prisilio Banū Isrā'īl (jevreje) da se odreknu svoje, tj. Musaove (Mojsijeve) vjere, a one koji su odbili bacali su u veliki vatreni jarak (v. šire: Taberī, Džāmi’ul-bejān, 10/8567-8568; Kurtubī, el-Džāmiʻ li aḥkāmil-Kur’ān, 29/275-280).

O kojim je ovdje vjernicima i vjernicama riječ, klasični tefsiri nude više mišljenja:

1. Abesinci,

2. Benū Isrā'īl,

3. stanovnici Jemena, kršćani (40-tak godina prije rođenja Muhammeda, a.s.,

4. Nabatejci,

5. stanovnici Nedžrana.

Savremeni komentatori Kur'ana i neki historičari, ali i neki klasični, ovo posljednje mišljenje uzimaju kao najizglednije dokazujući ga i određenim modernim arheološkim dokazima. Jedno od sela današnjeg Nedžrana naziva se Uhdūd, što je jasna referenca na ashābul-uhdūd. Također, kralja koji se spominje u hadisu identificiraju s Jūsufom Zū Nuvāsom, jednim od kraljeva Himjera, koji je umro 524. godine. Kao zagriženi sljedbenik judaizma, tlačio je kršćane Nedžrana dajući im da izaberu između odbacivanja svoje vjere i spaljivanja u kanalu koji je pripremio. Oni su odbili napustiti svoju vjeru, što je dovelo do toga da ih je on spalio 523. godine. Taj okrutni čin naveo je Negusa (En-Nedždžašija), kršćanskog vladara Abesinije (Etiopije), da se osveti Jūsufu Zū Nuvāsu i njegovim sljedbenicima (Abu Khalil, Atlas Kur’ana, 164-165).

Mevdūdī u svom komentaru iznosi uvjerljive dokaze za gore spomenutu interpretaciju.

Naime, između ostalog, kako navodi, nekoliko kršćanskih spisa iz šestog stoljeća donose detalje koji se odnose se na ”ljude iz jarka”, a njihovi autori, tačnije: njih trojica, savremenici su tog događaja. A oni su: Procopeus, Cosmos Indicopleustis, koji u to vrijeme prevodi Ptolomejovu knjigu (po narudžbi Negusa Elesboana) i boravi u Adolisu, gradu na morskoj obali Abesinije, i Johannes Malala. Nakon toga, Johannes iz Efesa (u. 585.) pripovijeda priču o progonu kršćana iz Nedžrana u svojoj Historiji Crkve na temelju pisma biskupa Mar Simeona koji je bio savremeni izvještač tog događaja. Simeon je napisao pismo opatu Von Gabuli pozivajući se na izjave očevidaca. Ovo pismo je objavljeno 1881. u Rimu i 1891. u memoarima mučenika kršćanstva.

Zatim, jakobijanski patrijarh Dionesije i Zaharija iz Mitileneu u svojim sirijskim historijma također prenose ovaj događaj. Isto tako, Jakub Saruji ga spominje u svojoj knjizi o kršćanima Nedžrana. Postoji i elegija biskupa Pulusa iz Edese o onima koji su stradali u Nedžranu. Engleski prijevod sirijskog Kitab al-Himyarin (Knjiga Himjarita) objavljen je 1924. i potvrđuje izjave muslimanskih historičara.

Nadalje, u Britanskom muzeju postoje neki abesinski rukopisi koji se odnose na to ili blisko razdoblje, a koji podupiru ovo kazivanje. Philby u svom putopisu Arapsko gorje piše: ”Među ljudima Nedžrana još uvijek je dobro poznato mjesto gdje se dogodio događaj ‘ljudi iz jarka’. U blizini Umm Kharaqa i dalje se mogu vidjeti neke slike isklesane u stijenama, a današnji ljudi Nedžrana također znaju mjesto na kojem je stajala crkva”. Naime, kako Mawdūdī dodaje, Abesinci su, nakon zauzimanja Nedžrana, tu sagradli crkvu nalik Kjabi, čiji su svećenici nosili turbane i smatrali su to svetim mjestom. Upravo su svećenici ove crkve posjetili poslanika Muhammeda, a.s., i s njim razgovarali.

Formulacije iz spomenutog hadisa i ajeta iz sure Burūdž su slične i zato veliki broj učenjaka vjeruje da je riječ o identičnom događaju. Ovaj zločin genocida i masovnog ubijanja ljudi (zbog njihove vjere u svevišnjeg Allaha!) i masovnih grobnica događao se, nažalost, više puta kroz historiju.

I dogodio se, pred očima cijeloga čovječanstva, Bošnjacima u Srebrenici 11. jula 1995., ali, prije toga, i u drugim bosanskim gradovima.

(Preporod.info)