Zašto nam je važna vrlina zahvalnosti

Prenaglašenost i insistiranje na vanjskom značenju posta u javnom diskursu odvraća vjerničku pažnju od poziva Dragog Boga koji nas, u kontekstu uvođenja posta kao čina pobožnosti, između ostalog poziva i na zahvalnost

Jedan od mnogobrojnih darova kojima nas je Bog Dragi počastio u ovom životu jesu naše različitosti. One su jedan od izvora na osnovu kojih spoznajemo blagodati darovane od Uzvišenog. Upravo zbog toga cijenim poziv kojim se bavim: često sam u prilici svjedočiti polaritetima i različitostima u svim sferama ljudskog života. Prije nego spomenem razmišljanje koje je jedan od motiva za pisanje ovog teksta, uvaženog Čitatelja ću zamoliti da postrani ostavi sve razlike u poimanju određenih teoloških pitanja.

U kontekstu misije koju obavljam i konteksta u kojem živim, zajedničke ramazanske večere, pored ibadetske i socijalne dimenzije, imaju, za mene posebnu, dimenziju koja podrazumijeva prisustvo ljudi druge vjere, u konkretnom slučaju katolika. Sam program naših ramazanskih večera podrazumijeva i obraćanje prisutnog svećenika te molitvu zahvalnosti nakon objeda. Ono što me posebno dotiče u tim trenucima jeste predanost i posvećenost, u ovom slučaju katolika, za vrijeme čitanja Očenaša: koliko zahvalnosti i poniznosti stane u jednu kratku molitvu!? Druga stvar koju često primjećujem jeste iščuđivanje nad količinom pripremljene hrane i veličinom serviranih porcija – poređenja radi, zimus sam nakon Međureligijske molitve za mir u povodu Božića bio pozvan na večeru koja je uslijedila poslije: bio je serviran jednostavni risotto i pandoro (slatki hljeb koji se jede za Božić i Novu godinu).

Nekada mi se čini da naša molitva nakon objeda predstavlja samo neizostavnu formu i formulu koja mora biti zadovoljena i izrečena. Nakon nje slijedi floskula o 40 zalogaja nakon dove, uz obaveznu pošalicu o tome koliko hrane je hodža pojeo. Nažalost, naše ramazanske večere se pretvaraju u pretjerane gozbe nakon kojih velike količine hrane završe u smeću!

U ovom blagoslovljenom vremenu želio bih skrenuti pažnju na nekoliko stvari o kojima bismo trebali razmisliti u ovim ramazanskim danima: istinska zahvalnost Održavatelju, nepretjerivanje i razumijevanje značenja molitve.

Više od gladovanja

Centralni ramazanski čin – post, skoro uvijek je asociran s fikhskom definicijom: kao sustezanje od jela, pića i drugih tjelesnih uživanja od zore do zalaska sunca. Prenaglašenost i insistiranje na vanjskom značenju posta u javnom diskursu, odvraća vjerničku pažnju od poziva Dragog Boga, koji nas u kontekstu uvođenja posta kao čina bogobojaznosti, između ostalog poziva i na zahvalnost (2:185).

Smisao naših činova se krije u našim unutarnjim osjećanjima i uvjerenjima. Naše manifestacije pobožnosti ustvari predstavljaju uozbiljenje naših unutarnjih uvjerenja i osjećanja, te imitaciju uzorite poslaničke prakse. U tom smislu vrijedi se prisjetiti Pejgamberovih hadisa o vrednovanju djela na osnovu čovjekovih nakana i slijeđenja njegove uzorite prakse u pogledu obavljanja molitve.

Raskrivajući tajne posta, imam Gazali prepoznaje tri nivoa posta, od kojih prvi predstavlja ustezanje od hrane, pića i spolnih odnosa, drugi nivo podrazumijeva post ljudskih čula, dok treći nivo posta, koji naziva postom elite, definiše kao post srca – odnosno ustezanje od podlih misli i ovozemaljskih briga, te nebrigu za sve osim za Dragog Boga.

Uvažavajući ranije kazano, post predstavlja mnogo više od ustezanja od animalnih nagona ljudskih tijela.

Odgajanje Davuda i Sulejmana u sebi

Zahvalnost je jedna od temeljnih vrlina vjernika. Imam Kušejri je definiše kao ponizno priznanje blagoslova datog od Dobročinitelja, dok imam Tirmizi dodaje da je to vizija sluge Božijeg o Njegovom daru, dobročinstvu, saosjećanju, ljubavi i dobroti. Arapska riječ koja označava zahvalnost, šukr, između ostalih sadrži i značenje „prikazivanja, pokazivanja (zahvalnosti)“. U skladu s tim El-Isfahani na definiciju imama Kušejrija dodaje i iskazivanje, te ukazuje da postoje tri nivoa u iskazivanju iste: srcem (koje priznaje blagodat), jezikom (koji iskazuje riječi zahvalnosti) i osjetilima (koja koriste blagodat u njenu svrhu). Zanimljivo je primijetiti da se u kur'anskom rječniku kao suprotnost šukru koristi termin kufr,

koji, iako primarno povezivan s nevjerstvom, označava i skrivanje i zaboravljanje podarenih blagodati, te se može identificirati s nezahvalnošću.

U kur'anskom poglavlju Sebe’ pronalazimo dva znakovita kazivanja o različitim pristupima Božijim blagodatima. Prvo od kazivanja jeste o Davudu i Sulejmanu, neka je Božiji mir s njima, a drugo o stanovnicima Sabe. Uzvišeni Gospodar je posebno odlikovao Davuda i Sulejmana, neka je Božiji mir s njima, blagodatima koje drugi ljudi nisu imali: „O ljudi, dato nam je da razumijemo ptičije glasove i svašta nam je dato; ovo je, zaista, prava blagodat!” (27:16)

Poslanik je, neka je Božiji mir i blagoslov na njega, govoreći o činovima zahvalnosti Davuda, a. s., kazao: „Allahu je najdraži Davudov namaz. Najdraži post Mu je Davudov post. Imao je običaj da spava polovinu noći, trećinu noći bi provodio u ibadetu, a zadnju šestinu bi opet spavao. Jedan dan bi postio a drugi ne. Nikada, kada bi se sukobio s neprijateljem, nije uzmicao”. (Buhari)

Riječi Sulejmana, a.s., su bile: “Ovo je blagodat Gospodara moga, Koji me iskušava da li ću zahvalan ili nezahvalan biti.” (27:40)

S druge strane, portret stanovnika Sabe koji nam Uzvišeni Gospodar oslikava od 15. do 20. ajeta ove sure, kazuje nam priču o onima koji su nezahvalni: „Stanovnici Sabe imali su dokaz u mjestu u kome su živjeli: vrtove, zdesna i slijeva. ‘Jedite hranu Gospodara svoga i budite Mu zahvalni; kakav divan kraj i Gospodar Koji mnogo prašta!’ Ali oni su nezahvalni postali, pa smo na njih poplavu pustili, popuštanjem brana nastalu, i zamijenili im njihove vrtove drugim vrtovima s plodovima gorkim i tamariskom i neznatnim lotosom divljim. Kaznili smo ih tako zato što su bili nezahvalni, a da li Mi kažnjavamo ikoga drugog do nevjernika, nezahvalnika?!”

Kroz ova dva primjera prepoznajemo važnost zahvalnosti. Iako Božiji poslanici, Davud i Sulejman su bili svjesni darova i blagodati Milostivog. S druge strane, stanovnici Sabe su nezahvalnošću prouzrokovali vlastitu propast.

Bez obzira u kojem vremenu živjeli, paradgime se ne mijenjaju. Bog Dragi Svoje blagodati nudi i prijašnjim i potonjim, onima koji svjedoče i onima koji ne svjedoče. Davud, Sulejman i stanovnici Sabe su arhetipske ličnosti, primjeri pozornom čitaocu Božije riječi. Naši životi ustvari jesu izbor između jednog ili drugog, kako Svevišnji zbori u suri Insan, i kušnja u kojoj odgajamo u sebi Davuda i Sulejmana ili stanovnika Šebe.

Priznanje Božijih blagodati

Razmišljanje i stalno podsjećanje na Božije blagodati u nama budi osjećaj zahvalnosti. Njegovanje vrline zahvalnosti bi posebno trebalo zaokupiti vjerničku pažnju u mjesecu ramazanu. Svjesnim odricanjem od jela i pića u toku ramazanskog dana poistovjećujemo se s onim Božijim robovima koji nisu iskusili Božiju blagodat hrane i pića u njihovoj punini. Tim poistovjećivanjem, prizivamo posljednji ajet sure Mulk, u kojem nas Bog Dragi izaziva da mu imenujemo onog koji će nam podariti tekuću vodu ako nam je On, Milostivi uskrati, kao i ostale ajete – znakove koji nam govore o izobilju Njegovih blagodati. Ljudski usud jeste izbor, kako smo ranije spomenuli, između zahvalnosti i nezahvalnosti. Zahvalnost podrazumijeva priznanje Božijih blagodati, razvijanje svijesti o ovisnosti o njima i racionalno odnošenje (nepretjerivanje) spram istih. Olahko shvatanje blagodati i nezahvalnost na istima priziva kaznu Božiju, dok priznanje i zahvalnost vodi ka njihovom povećanju (14:7).

Zato i jesu znakovite dvije molitve koje učestalo izgovaramo u toku ramazana: dova prekida posta (Allahu moj, radi Tebe postim, u Tebe vjerujem, u Tebe se uzdam, iz Tvoga se obilja iftarim!) i dova nakon jela (Hvala Uzvišenom Allahu Koji nas hrani i napaja i Koji nas je učinio muslimanima!).