Dječak MUHAMMED

Kada bi izdavao kakvu naredbu svome ljubimcu, halifa bi je obavezno otpočinjao ljupkim izgovaranjem dječakova imena: ”Muhamede, uradi to i to…!”. obojica su bili sretni: dječak što ima takvog pretpostavljenog a halifa što se uvijek može pouzdati u mlada insana.

Ipak, jednog dana desi se nešto neočekivano. Izdajući uobičajene naredbe, umjesto ”Muhamede!” halifa ga oslovi sa ”Dječače!”. Muhamed jedva proguta nadolazeću pljuvačku osjetivši da nešto nije u redu. Halifa mu se nikad prije nije obratio na taj način. Dječak je korio samog sebe računajući da je sigurno negdje pogriješio. Šutljiv i zamišljen pretresao je u glavi dan koji je na izmaku, pa onaj prije njega, pa onaj prije njega… Odvažio bi se on da pita velikog halifu, ali ko je zapravo on da se petlja tamo gdje mu nije mjesto i da pita o nečemu što ni samom halifi vjerovatno nije bilo ni izbliza tako bitno. Uostalom, ratovi su divljali, carstvo iz dana u dan raslo, ljudi ginuli – zar je bitno kako će ga još i halifa oslovljavati? Ali, bilo je bitno. Barem njemu.

Dani su prolazili a dječaka je teška misao sve više nagrizala. Naposlijetku to primijeti i njegov otac koji ga jednog dana upita zašto je potišten. Snebivajući se, dječak na kraju popusti i objasni ocu o čemu je riječ.

”Oče, ti si halifin dobar i blizak prijatelj. Smijem li te zamoliti da nekada, kad ti bude zgodno, priupitaš zašto me je tako oslovio?”, zavapi dječak. Otac pomilova sina i sa blagim smješkom mu obeća da će, čim prije razjasniti cijelu stvar.

Tako je i bilo. Jednom, prilikom lova, otac se nađe nasamo sa halifom i nakon nekoliko uhodanih rečenica upozna ga sa ”problemom”. Halifa je pažljivo saslušao prijatelja. Umjesto bilo kakva objašnjenja zamolio ga je da sutradan dođe skupa sa sinom na dvor. Dječaka to još više zbuni. Nekakav unutrašnji nemir koji se već odavno ugnijezdio u njegova prsa sada kao da je dobio krila a nema kud izići. Te noći nije ni oka sklopio. Prevrtao se u postelji, čas desno, čas lijevo, baš kao oni mladići iz pećine koje sura Kehf spominje, s tom razlikom što su oni bili u duboku snu a on u još dubljem nemiru. Zora se, ipak, nekako doteturala i rasplet je bio na pomolu. Odlazak na dvor za njega nije značio ništa posebno – ta, on je tamo svaki dan, ali ono što bi na dvoru mogao čuti, e, to je već drugo. Luksuznim hodnicima i odajama koračao je odvažnije i smirenije i od svog oca. Kad stigoše na odredište halifa ih uljudno dočeka i primi kao kakvu veliku delegaciju koja je sedmicama putovala. Posluga im prituri šerbe i svježeg voća i onda sve utihnu. U velikoj odaje ostadoše samo njih trojica: halifa, otac i dječak.

”Kazuj, Muhamede, šta te muči?”, prekinuvši tešku tišinu započe halifa.

”Otac Vam je sve ispričao”, stidljivo će dječak.

”Jest, ali ja hoću da čujem i tebe. Dosad si me uvijek slušao, sad ja slušam tebe.”.

Oborivši glavu predase, dječak poče svoju priču. Tek tri ili četiri puta bi malo podigao glavu i bacio pogled ka halifinom licu, ali svaki put bi ga dočekala drugačija čehra, ili mu se, barem, tako činilo. Tako je prvi put halifino lice govorilo da razdragano i s pažnjom sluša dječije riječi, drugi put mu se činilo da mu se halifa osmjehuje i jedva se suzdržava da ne prasne u smijeh, treći put je halifa već bio zamišljen kao da smišlja uman odgovor na još umnije pitanje. Kad je priveo kraju svoje ”izlaganje” dječak lagano podiže glavu i uspravi leđa kao da je svu krivicu baš tog trena zbacio sa svojih pleća pa napokon može odahnuti. Gledao je ravno u halifu a ovaj se zapiljio u neke hartije na stolu pred sobom i šuti.

”Gotovo je. Narediće da mi se isplati ono što sam radio i reći će mi da više ne dolazim. Samo da me neće obrukati i javno me ismijati!?”, mislio je dječak u sebi.

Halifa ustade, polahko se odšeta do prozora i baci pogled na minarete na obližnjim džamijama.

”Znaš li ti, Muhamede, da se tvoje ime svakog dana pet puta spominje na onim minaretima?”, upita halifa.

”Znam”, tiho odvrati dječak.

”A, znaš li mi reći ko je bio Muhammed?”, opet će halifa.

”Naš Poslanik i naša dika”, odgovori dječak ali je po halifinu pogledu razumjeo da nije dao potpun odgovor pa je nastavio: Sin Amine i Abdullaha, tumač Časnog Kur'ana, uzor svima nama koji ga slijedimo…”.

Halifa je i dalje netremice gledao dječaka a ovaj govorio o Muhammedu alejhis-selam kao da drži kakav vaz okupljenom svijetu. Kada je halifa pogled ponovo bacio ka minaretima dječak je osjetio da je vrijeme da vaz privodi kraju te je tako i učinio.

”Pametan si ti i čestit dječak, moj Muhamede”, nastavi halifa, ” baš kao što je pametan i čestit tvoj otac Abdulkerim koji ti dade to lijepo ime. Nisam očekivao da će ti moje oslovljavanje sa ‘Dječače!’ izazvati toliku nelagodu ali mi je, s druge strane, drago da je tako. Dugo si mislio o tome. Jesi li nabasao na kakav valjan razlog ili, možda, svoju pogrešku zbog koje sam te tako nazvao?”, upita halifa.

Umjesto odgovora dječak sliježe ramenima i ponovo obori glavu.

”Vidiš, Muhamede, Allah ti dao svako dobro, ja neću vaziti niti te kritikovati jer, odmah da ti kažem, nisi ništa pogriješio. Umjesto toga ću ti otkriti jednu svoju tajnu koju nikome prije nisam rekao. Zapravo, možda to i nije neka prava tajna ali, kako mu drago. Sve si to o Muhammedu, Allah mu dao dobro i Ovog i Onog svijeta, lijepo kazao. On je jedne prilike kazao da mi nećemo biti na pravoj vjeri sve dok nam on ne bude draži od nas samih. E sad, ja se trudim da budem što je moguće bolji; slijedim ono što je on radio i klonim se onoga što nam je zabranio a Allah će na kraju račun sviđati pa će se sve objelodaniti. Reći ću ti nešto. Tvoje ime, ujedno i ime našeg Poslanika je najodabranije i ja ga nikada nisam izgovorio a da pri tom nisam imao abdest. Onoga dana se zavrnulo tako da sam bio bez abdesta pa sam ti zato rekao ”Dječače!” a ne ”Muhamede!”, kao što obično činim.

Dječaj je zadovoljno šutio ne mogavši naći prave riječi. No, to kao da je probudilo oca koji ozarena lica dodade:

”Slavljen neka je Allah koji nam iz Svoje Milosti posla Muhammeda, alejhis-selam, i koji nam iz Svoje Dobrote dade tebe za halifu! Dok je takvih kao ti, časni halifa, za našu ummu nema brige!”.

”Amin!”, kaza halifa, čemu se pridruži i dječak.