Enes Karić: Priča o listu na grani

U povodu mjeseca ramazana na portalu Preporod.info vam predstavljamo eseje akademika Enesa Karića, profesora na Fakultetu islamskih nauka (FIN) u Sarajevu. Karić je autor dvanaest knjiga eseja, u kojima se objedinjavaju pitanja o tome kako govoriti o velikim temama religije i filozofije, te u kojima se nude odgovori na izazove sa kojima se suočavaju muslimani današnjice.

Esej “Priča o listu na grani”, u kome se podsjeća da je naša pobožnost stalna potraga za Jedinstvom koje prožima sve, izdvojen je iz knjige “Tužne rasprave”.

Priredila: Rabija Arifović

1.

Za mene islam, vjera kojoj pripadam, znači pobožnost prije svega. Kad god razgovaram o središnjim crtama islama, uvijek nastojim da tu vjeru sebi protumačim prije svega kao jedan veliki univerzalni poziv na pobožnost, na predanost Bogu. A sama pobožnost nije neki sveti hobi da se ubije dosada. Niti je pobožnost neka sveta rekreacija radi same sebe. Pobožnost je tu da poziva na moral i na dobro. U ovom beskrajnom svijetu ne možemo učiniti beskrajno mnogo koraka. Ali nas pobožnost i moral uče da oni koraci koje učinimo budu na stazama dobra, da budu moralni.

Cijeli Kurʼān jeste jedna uzvišena Božanska saga o tome da iza ovog tako velikog vidljivog svijeta postoji jedno moralno jamstvo, vječni temelj, Izvor kojem se treba na kraju vratiti. Na neki način, pobožnost je obaveza da se bdije nad čovjekovim moralom. Da se bdije nad stalnim sjećanjem na Boga, tu posvudašnju vječnu osnovu i potku svijeta, to bilo svijeta. S druge strane, i pobožnost i moral podsjećaju nas na čovjekovu iskonsku suštinu – da je on/ona stvorenje Božije.

U tradicionalnoj sarajevskoj medresi, staroj školi islamske učenosti, uvijek su me učili da islam kao pobožnost pred čovjeka stavlja dvije važne zadaće.

Prva, da u sebi čovjek očuva Božansku iskru koju je Bog udahnuo u svakoga čovjeka. Druga, da pomno bdije da ta iskra u čovjeku postane sve sjajnija, blještavija. Zapravo, učili su me tome da je pobožnost stalni povratak, neprestano vraćanje svome iskonu. Kako god je čovjekova molitva povratak Stvoritelju, ona je jednako tako i povratak čovjeku. Pobožnost je tu, molitva je tu, da nas podsjeti na naše stvaranje.

Kao da smo u trenu svoga stvaranja “odmaknuti” od svoga Izvora, pa se tom Izvoru za života moramo vraćati. Naš život odvija se usred velikog mnoštva stvari i bića. Naša pobožnost je stalna potraga za onim Jedinstvom koje prožima sve.

To je sama suština pobožnosti. Mawlānā Ğalāluddīn Rūmī na početku Mesnevije pjeva o svirali spravljenoj od trske. Zvuci svirale su njene molitve kojima želi da se vrati svome Stvoritelju. Vjerniku islama, štaviše vjerniku svake vjere, pobožnost je prilika za vječno vraćanje svome Stvoritelju. Ovakvom vječnom vraćanju, a ne onom iz Nietzscheove filozofije, islam uvijek poziva.

Ali, sebi i svojim sagovornicima danas govorim da svaka pobožnost ima svoj kontekst u kojem se iskazuje i osjeća, ima svoje vrijeme spram kojeg se saodređuje. Važan kontekst današnje pobožnosti je tehnika i mašina. Tehnika i mašina pružaju nam lažni dojam da smo moćni, da smo postali nešto drugo, neka vrsta takmaca dragome Bogu. Mašina je ekstenzija čovjekovih naravnih sposobnosti u smjeru zadobijanja što više kvantitativne moći, zaposjedanja više prostora i vremena. Mašina sve više i dalje pomjera čovjekove želje, štaviše razdražuje ih. Zato ja danas o svojoj pobožnosti i svojoj vjeri ne mogu govoriti a da makar jednom ne spomenem tehniku.

Epohom tehnike zašli smo u epohu moćnog čovjeka, te dvije istovremene epohe saodređuju moje odgovore na sljedeća pitanja: Kako ja vjerujem danas? Zašto ja vjerujem danas?

Naime, ja vjerujem sa još uvijek snažnim i lijepim bremenom tradicionalne vjere. Vjerujem vršeći obrede vjere (molitve, postove, dijeljenje milodara…). Pritom se često pitam: Da li sam usavršio svoju vjeru ako vjerujem u Boga i svoje vjerovanje potvrđujem tako što širim miroljubive i pobožne riječi, što se discipliniram postovima, što dijelim od svoga imetka koliko mogu?

“Bog je čovjeku bliže od čovjekove vratne žile kucavice“, podsjeća nas Kurʼān. To znači da nam sa novim otkucajem srca Bog produžava ovosvjetski život. Islamski mistici bi rekli da su otkucaji našega srca zapravo jedna molitva našega srca. Dok se naše srce “moli“, mi dotle živimo ovosvjetski život! Između svaka dva otkucaja srca ima jedna šutnja srca. Srce svojim otkucajima nešto zaimava i stiče, a svojim stankama od nečeg se odriče.

Baš stoga su i obredi naše vjere i odricanje i sticanje. Dajemo nešto svoje, dobijamo nešto Božije. Ovako shvaćeni, obredi postaju čisti, bez interesa, bez pohlepe. Ne valja kad se razmećemo pobožnošću. “U pobožnost spada i skromnost u pobožnosti” – kaže jedna bosanska poslovica. I danas, kao i u davnim vremenima, kroz pobožnost treba ostati u krilu mirne i vječne tradicionalne vjere, u krilu vjere koja je daleko od trgova gdje se trguje. U krilu vjere koja je daleko od politike koja je uvijek jedna trgovina na veliko!

U današnje doba kad je svijet odviše obilježen čovjekom i njegovim proizvodima, teško je živjeti u onoj tradicionalnoj vjeri koja je osluškivala Prirodu kao skup mnogolikih Božanskih znakova. Čovjekova pobožna šaptanja i molitve su vijekovima bile, na neki način, lijepa dopuna vjetrovima, cvijeću, huku rijeka, žuboru potoka, poju ptica… Vijekovima su mistici svih vjera vjerovali i osjećali da i zvijezde sa njima “vjeruju“, da i brda i oblaci “vjeruju“, da i travke “vjeruju“.

Danas takva tradicionalna vjera kopni, postaje sve neznatnija što je čovjek više okružen proizvodima svoje tehnike.

2.

A na pitanje: Zašto vjerujem u Boga? – mogao bih kratko reći sljedeće: Vjerujem zato jer me okružuje ovaj beskrajni svijet!

Vjerujem, jer gdje god da sam nakon dugog putovanja stigao, uvijek sam iznad svoga tjemena sveobuhvatno nebo zatekao!

Vjerujem, jer ne mogu pristati na to da mi ovoliki svemir ne šalje baš nikakvu poruku o Bogu!

Islam nas uči da Priroda nije Bog. Priroda i Univerzum su Božiji znakovi. Bog se Svojim znakovima javlja kao ono nutarnje prostranstvo, kao ljubav, dobrota, jamstvo, nada, čežnja…  Kao svjetlost koja prožima staklo. Pritom svjetlost ostaje svjetlost, a staklo ostaje staklo! Kurʼān neprestano poziva da se gleda u ove Božanske znakove. Štaviše, po Kurʼānu je svaki čovjek, pa i cijelo čovječanstvo, jedan veliki znak Božiji.

Tako nas Kurʼān ohrabruje na sporazumijevanje. Bog je naš jedini stvoritelj, Bog je posrednik među Svojim stvorenjima. Kurʼān snažno poručuje: Bog je Stvoritelj svih svjetova (rabbu l-ʻālamīn). Između stvorenja i Stvoritelja ne smije biti posrednika!

Ali, između stvorenja i stvorenja Bog je najbolji posrednik.

Kako bi, inače, čovjek uspostavio istinsku vezu i odnos sa drugim čovjekom, sa muškarcima i ženama, sa dalekim zvijezdama, sa mnoštvom dimenzija ovoga svijeta, kad ne bi bilo ovoga Stvoritelja, jednog jedinog, u čijem smo krilu svi mi, Njegova stvorenja?!

Akti pobožnosti priređuju onu prijatnu atmosferu u kojoj svjedočimo Božije prisustvo, Božije ispunjenje našeg mira, naših strepnji i nadanja.

U mojoj porodici su me, od malih nogu, učili da je Bog taj nutarnji zavičaj svega, svih stvorenja. Mnogo godina kasnije saznao sam za islamske mistike koji su u svojim nabožnim pjesmama pjevali:

Kamen je stvorenje Božije.

Travka je stvorenje Božije.

Ja sam stvorenje Božije.

Ti si stvorenje Božije.

Sudjelovati u sudbini stvorenja Božijeg – eto,

i to je pobožnost.

Zaštititi druga stvorenja od sebe – to je već moral.

Kad god učestvujem u današnjim dijalozima među religijama uvijek ističem ovu misao vodilju sufizma.

Teško je danas na ovaj način, u doba mašine i tehnike, govoriti o Božijem okrilju. Danas je teško raskrivati bogatstvo vjere. Stoga se često pitam: Kakve su šanse naše pobožnosti u vrijeme kad smo u iskušenju velike moći koju nam nude mašine? Zar ta velika moć nije danas opijum za narod? To pitam sa strahom, jer naši današnji zavičaji sve su manje oni divni krajolici Prirode o kojima govori Biblija i Kurʼān, a sve više mašine koje su postale svijet za sebe.

3.

Ali, usprkos svjetovima mašina, moramo govoriti o pobožnosti, o duhovnom bogatstvu koje nam vjera dariva, i koje mi darivamo sebi i drugima iz naše pobožnosti i vjere. Pritom u velikoj rezignaciji priznajemo da je do današnjeg moćnog čovjeka vrlo teško dostaviti ikakvu vijest o Bogu.

Iako je pri moćnom čovjeku i dalje sve to što je bilo i pri ljudima drevnih, starih i predindustrijskih civilizacija, iako i moćnog čovjeka pogađa smrt, bolest, tuga, poplave, ratovi, zemljotresi…, taj današnji moćni čovjek oživio je mit o Prometeju, ojačao ga, krenuo je u avanturu oponašanja Stvoritelja. Naprimjer, premda se jasno vidi da se kloniranjem nekog bića klonira i njegova smrtnost, moćni čovjek ne odustaje od nakane da ukrade čak i samu tajnu Božanskog stvaranja. Hoće da od Boga ukrade recept za spravljanje vječnosti.

Kao da vječnost može biti neki predmet za pokuse u epruveti ili retorti!

Ali, ako tehniku pogledamo očima pobožnosti, ne vidimo da je čovjek tehnikom sa sebe skinuo ijedno svoje pradavno, praiskonsko breme. I dalje umiremo, i dalje patimo, i dalje je “deset hiljada stvari jače od nas“, kako bi to kazao Lao Tze. Naprotiv, tehnikom (onom njezinom strašnom stranom: kloniranjem, genetičkim inženjeringom, atomskim, neutronskim i hidrogenskim bombama, itd.) čovjek je sebi dodao na pleća jedno veliko breme.

Komentari Kurʼāna bilježe jednu pobožnu priču o starom čovjeku koji je na plećima nosio breme drva. Išao je putem, išao, pa se strašno zadihao i umorio. Ljutito je skinuo ono breme sa pleća i povikao: “Eh, smrti moja, dođi mi već jednom!“ U to se smrt pojavi: “Čovječe, evo me, ja sam smrt, zvao si me!“ Na to umorni čovjek uplašeno reče: “Da, da, zvao sam te da mi pomogneš da ovo breme opet zaprtim na leđa, kako bih svojoj kući stigao na vrijeme!“

Međutim, kod kuće ga je smrt čekala na vrijeme, izvršila je svoj posao, čovjek je otišao na Onaj svijet. Ono breme ostalo je da ga drugi čovjek ponese.

Strašne strane današnje tehnike, one negativne, ostaju budućim generacijama nalik ovom bremenu iz priče sa stranica komentara Kurʼāna.

4.

Često se sjetim mnogih parabola iz komentara Kurʼāna, posebno kad gledam kako ljudi  ispaljuju svemirske rakete u nebeski beskraj. Bez obzira koliko raketa ljudi ispalili u nedosežna nebesa, vjera nas i dalje oslovljava pitanjem da li smo tim pucanjem u nebeski beskraj postigli nešto doista veliko? Da li smo postali nešto drugo?

Ja ne mislim da su koraci Neila Armstronga po površini Mjeseca veliki koraci za čovječanstvo. Naprotiv, za mene je Hölderlinova ili Goetheova pjesnička čežnja spram neba ili punog Mjeseca daleko veći korak čovječanstva.

Iako je tehnika izum čovjeka, neka vrsta čovjekove objave koju čovjek šalje samome sebi sve od Industrijske revolucije naovamo, Bog nam se iz naše savjesti i srca i dalje javlja jednim jedinim pitanjem: Da li smo ijednim našim proizvodom mi ljudi savladali smrt? Da li smo slanjem tolikih svemirskih brodova u orbitu u svome ljudskom biću ukinuli ijednu od naših mnogih “graničnih situacija“ o kojima govori Karl Jaspers?

Kad god sa svojim prijateljima razgovaram o vjeri u Boga danas, podsjećam ih da je teologija danas, sa svim svojim disciplinama, postala jedna rezignirana, tužna nauka.

Sve je manje divnih rasprava o Bliskom Bogu, o Dalekom Bogu. Sve je manje rasprava o beskrajnom univerzumu koji nas okružuje. Nema više one davne i divne teologije prirode. Danas se teologija prirode svela na ridanje i plakanje nad ekološkom katastrofom. Danas je teologija primorana govoriti o čovjekovim zlim djelima. Gotovo da bi se moglo reći: Moćni čovjek je danas iz teologije istisnuo i Boga i Sotonu. Moćni čovjek i njegove mašine, eto, to su te velike teme teologije danas.

 5.

Šta je pobožnost? Zašto vjerujem? Šta je nutarnje bogatstvo moje vjere danas? Šta je vjera dala meni, šta ja želim iz svoje vjere darovati drugim ljudima?

U odgovoru na ova pitanja dobro je prisjetiti se praoca jevreja, kršćana i muslimana, Ibrāhīma (Abrahama).

U Bibliji se Abrahama navodi kako je sažeto izrazio značenje pobožnosti. “Ja se, evo, usuđujem govoriti Gospodinu. Ja, prah i pepeo!“ (Innī qad šaraʻtu ukallimu l-mawlā, wa ana turāb wa ramād) – kaže Abraham. U Kurʼānu se, u vezi sa jednim kazivanjem o Abrahamu (Ibrāhīmu) objašnjava pobožnost kroz jednu posve kratku zapovijed: “Reci (čovječe!): “I život moj, i smrt moja, Bogu, Gospodaru svjetova, pripadaju!“ (Qul: …Wa maḥyāya wa mamātī li-llāhi rabbi l-ʻālamīn).

Kako vidimo iz ova dva kratka primjera Biblije i Kurʼāna, pobožnost je obično osjećanje da smo prah u koji je Bog udahnuo život. Prema tome, i taj naš prah, ali i naš život i naša smrt pripadaju Bogu. Mi smo permanentni dužnici prema Bogu. Ne dugujemo Mu dolare, eure ili rupije. Dugujemo mu zahvalnost na životu koji je u nas udahnuo, dugujemo mu pobožnost. U najkraćem, to je suština pobožnosti u islamu.

Meni je moja vjera podarila to da se osjećam stvorenjem. To osjećanje povlači za sobom mnoge posljedice. Ja i druge ljude priznajem za Božija stvorenja, ravni su meni, na put smo se otisnuli s ravnopravnim popudbinama.

Naravno, pobožnost je čovjekova predanost Bogu. K tome, pobožnost je priznavanje Boga kao našega Stvoritelja. Roditelji su nas rodili, ali Bog nas je stvorio. Krug pobožnosti je jednostavan, sufije ga često pričaju kroz jednu parabolu nalik ovoj: Svaki list na grani treba da se sjeti da je grana povezana sa deblom. Deblo je, opet, povezano sa korijenom. Korijen je svojim žilicama povezan sa zemljom… A zemlja? Ne, ona ne lebdi zaludu u univerzumu. I zemlja i sva nebesa, pripadaju Bogu, u vezi su sa Bogom! Ukratko, ovo je rezime pobožnosti.

Uvijek želim tako objašnjenu pobožnost pokloniti i drugima, kao milodar. Kao smiraj. Kao relaksaciju u životu. Kao utjehu u našem kratkom ovozemnom trajanju.

Taj milodar pobožnosti poručuje: Čovjek nije sam svoje biće, on ne pripada samo sebi, već i Bogu, pripada zemlji, pripada drugim bićima, drugim stvorenjima. U sebi čovjek ima toliko mnogo darova (duh, ljubav, razum, razbor, sloboda) da bi bilo opasno da čovjek bude stopostotno autonomno biće.

U opkoljenom Sarajevu (1992-1995), dok sam strahovao da ću biti ubijen ili da budu ubijene moje kćerke, supruga i susjedi, često sam razmišljao o tome čemu Bog i Njegovo postojanje? Šta je pobožnost? Čemu naša nadanja u nepregledne dubine nebeskih plavetnila?

Tada, na ulicama toga grada pod opsadom mnogih mašina i tehničkih sistema za ubijanje, vidio sam mnoge smrti izbliza. U strepnji sam okretao glavu od “tona“ raskomadanih ljudskih tijela. Bilo mi je jasno da tada o Bogu razmišljam iz mnogih zasjeda straha. Vidio sam da se Boga sve češće sjećam pred raljama gotovo vidljive smrti. Sjećao sam se Boga usred jednog velikog razočarenja u čovjeka.

Tada sam sebi često postavljao i ova pitanja:

Koja je uloga judaizma, kršćanstva i islama u današnjem dobu?

Koja je uloga tradicionalnih svjetskih vjera na današnjoj svjetskoj pozornici?

Šta vjera islam (kojoj ja pripadam) znači za mene danas? Može li islam, mogu li muslimani, doprinijeti svjetskom miru danas?

Svjestan sam da ovo nisu samo puka pitanja. Ovo su bila moja drhtanja u opkoljenom Sarajevu, koja mi ni danas nisu prestala.

Čemu pobožnost danas? Ima li ikakvih izgleda da u savremenom svijetu pobožnost u krilima judaizma, kršćanstva, islama, budizma… doživi svoju renesansu? I da li je moguće da se ta renesansa pobožnosti odvija na miran način, bez revolucija, bez jurišanja na barikade, bez napada na vjernike iz svoje ili iz drugih vjera, bez napada na džamije, na crkve, sinagoge, pagode?

6.

O “ljubavi u doba kolere“ zanimljivo piše Gabriel Garcia Marquez. Ja sam u opkoljenom gradu Sarajevu, usred ratnog vihora, razmišljao o “pobožnosti u doba tehnike“.

Pitam se još uvijek: Da li je današnji moćni čovjek spreman pristati na činjenicu da ima Stvoritelja? Da li je spreman o sebi makar za trenutak pomisliti da je njegov položaj nalik onom listu iz maloprije navedene parabole.

Ipak, svemu usprkos, smatram da je moćnom čovjeku danas potrebno govoriti o običnoj pobožnosti.

A šta je oduvijek bila obična pobožnost?

Biti nutarnje svjestan da je neko izvan nas dao okruglinu našem oku i okruglinu Suncu i Mjesecu – to je već pobožnost. U tišini pomisliti da je smrt naš prvi susjed – i to je pobožnost. Slušati bilo svoga srca – to je također pobožnost. Pogledati u naše otvorene prazne dlanove i začuditi se nad simetrijom – to je već pobožnost. Sjetiti se vlastitog groba – to je već pobožnost. Začuditi se kretanju oblaka, ili smjeni dana i noći – sve je to neka vrsta pobožnosti.

Iako je tehnička moć našega doba, ta moć koja je najviše iskušenje čovjeka danas, napala  ova obična, pobožna pitanja, ipak ne treba odustati od njihova postavljanja.

7.

Napokon, u savremenom dobu iznova se trebamo prisjetiti da svako od nas ljudi ima dušu. A ta naša duša je jedna. Uvijek smo svjesni te naše duše, kao i našeg jastva, koje je također jedno. Kad nas pitaju ko smo, mi posve dobro znamo odgovor. To naše “Ja“ ne bismo mogli izgovoriti da nam ga Bog nije darovao. Taj odgovor dolazi iz onog kontinuiteta jastva u nama koji nam osigurava naša duša.

Ako je naša duša jedna, onda je jedan i naš Stvoritelj.

Kurʼān kaže da Bog nikada nijednom čovjeku ne daje dva srca! S tim u vezi, zanimljivo je da Kur'an kaže da čovjekova duša/duh dolazi po Zapovijedi Božijoj.

Danas je potrebno da uravnotežimo naše vrijeme, da makar nekoliko sati sarađujemo sa našom dušom, onih nekoliko sati koliko nam preostane od vremena u kojem sarađujemo sa tehnikom i mašinom. Tako će nam duša naša početi zapovijedati Božanske stvari. Tako ćemo se Boga početi sjećati u višoj razbuđenosti našeg jastva. Tako ćemo se Bogu vratiti u društvu naših dobrih i pobožnih djela.

A sve materijalno što kao ljudi napravimo ostaće na zemlji i nestati. Zar danas ne vidimo mnoge drevne srušene gradove, tvrđave i druge ostatke preostale od starih civilizacija?

Kurʼān nas podsjeća da je na zemlji/Zemlji sve prolazno, ostaje da traje Lice Božije i dobra djela čovjekova.

(Preporod.info)