Fetišizam

Piše: Mustafa Spahić

Fetišizam

Fetišizam je pagansko-mušričko-politeističko-idolatrijsko-religijsko vjerovanje u svijetu i natprirodnu moć materijalnih predmeta, stvari, biljaka i životinja. Ti predmeti, biljke, stvari i životinje koje se posvećuju, obožavaju i u koje se vjeruje nazivaju se asnami – idoli, kumiri ili fetiši.

Oni koji te predmete od bilo čega napravljene, stvari, artefakte simulakrume, fetiše obožavaju nazivaju se: mušrici, idolopoklonici, višebošci ili politeisti. Oni koji te predmete, stvari i idole uzimaju za objekte obožavanja (mušrici, pagani) smatraju i vjeruju da te idole – kumire mogu za sebe pridobiti, njihove odluke o sebi zamijeniti, odgoditi ili na druge prebaciti raznim radnjama i poklonima preko bajanja i vradžbina žreca, šamana, sahiruna i gurua.

Fetišizam je u biti materijalno-predmetna i pagansko-mušrička religija u kojoj se vjeruje u mnoge stvari i predmete i u njihovu svetu i nadnaravnu moć.

Tako Emile Durkehim primjećuje i piše: “Sociologija se nije mogla pojaviti prije nego što se steklo osjećanje da su društvo kao i ostali svijet podvrgnuti zakonima koji neminovno proističu iz svoje prirode i koji je izražavaju. Ovo shvatanje se vrlo sporo razvijalo. Kroz vijekove ljudi su vjerovali da se i minerali ne potčinjavaju određenim zakonima, već da mogu uzeti sebi oblike i sve moguće osobine. Vjerovalo se da izvjesne izreke i izvjesni pokreti imaju osobinu da neorgansko tijelo promijene u živo biće, čovjeka u životinju ili biljku i obratno (magija).”

Tako magija i paganstvo direktno dovode u pitanje, poriču i odriču Allahov zakon Sunnetullah prema kome Allahova volja – Kada, odredba – Kader, moć – Kudret i mjera – Takdir određuju i upravljaju svim procesima, pojavama i zakonima u svemiru i prirodi. Najveći izazov, sudar i borbu sa politeizmom, širkom, idolatrijom, idealima, kumirima i paganstvom vodio je Ibrahim, a.s.

Radilo se o idolima ili kipovima napravljenim od kamena, drveta, zemlje, željeza, bakra, olova, srebra, pa čak i od zlata:

Kada je Ibrahim rekao ocu svome: “O oče moj, zašto se klanjaš onome koji niti čuje niti vidi, niti ti može od ikakve koristi biti! O oče moj, ne klanjaj se šejtanu, šejtan je Milostivome uvijek neposlušan, o oče moj, bojim se da te od Milostivog ne stigne kazna, pa da budeš šejtanov drug.” Otac njegov je kazao: “Zar ti mrziš božanstva moja, o Ibrahime? Ako se ne okaniš zbilja ću te kamenjem potjerati, zato me za dugo vremena napusti!”„Mir tebi!“- reče Ibrahim: „Molit ću Gospodara svoga da ti oprosti, jer On je vrlo dobar prema meni. I napustit ću i vas i sve one kojima se mimo Allaha klanjate i klanjat ću se svome Gospodaru i nadam se da neću biti nesretan u dovi i klanjanju Gospodaru mome.“(Merjem, 42-48.)

„Kada je Ibrahim svome ocu i narodu rekao: „Čemu se to vi klanjate i koga obožavate? Zar lažna božanstva umjesto Allaha hoćete i želite? I šta o Gospodaru svjetova mislite?“Ibrahim se njihovim kumirima prikrade, pa reče: „Zašto ne jedete? Šta vam je, što ne govorite?“ I krišom im priđe desnom rukom ih udarajući, pa mu narod trkom dođe: „Kako možete da se klanjate onima koje sami klešete i spravljate?“Kad Allah stvara i vas i ono što napravite?“„Pripremite za njega lomaču“povikaše „Pa ga u vatru bacite.“(Es–Saffat, 85-97.)

Do kakvog sunovrata, permutacije, perverzije, uvrnutosti, iščašenosti dovodi pogansko-muškrička svijest kazuje sve ili gotovo sve, slučaj i primjer Ibrahimovog oca koji je spreman kamenovati, ubiti i odbaciti svoga sina radi drvenih i kamenih idola.

Još je i početkom 17. stoljeća engleski filozof Francis Bacon pisao o raznim duboko ukorijenjenim slutnjama i predrasudama. To su: 1) Idol tribusa – idol plemena – predrasude svojstvene čovjeku kao pripadniku ljudske vrste koje se nalaze u samoj njegovoj prirodi, osjetilima pa i u magično- mitološkom svijetu utemeljenom na strahu, mutnim fantazijama, neostvarenim željama. 2) Idol specusa. Idol, spilje i pećine koji se temelji na konkretnim individualnim osobinama, krivim navikama koje otupljuju i zaglupljuju misao te na dresuri, umjesto odgoja, koja čovjeku onemogućava da razlikuje utvrde od zbilje. 3) Idol fori – idol trga su predrasude koje nastaju na temelju jezika, jer riječi koje se razvijaju stihijski kao sredstvo sporazumijevanja najprosječnijih i površnih inteligencija, često su izvor zbrke, smutnja i krvavih zaključaka. 4) Idol theatri (kazališta) nastaje pri nekritičkom i dogmatskom prihvaćanju teorijskih stajališta i teza pojedinih filozofa po automatizmu.

Francuski filozof Jan Baydrillard piše o pet novih idola koje on naziva simulakrumima.

Prvi je gipsani melek – skluptura (idol) zamjenjuje realni život. Drugi, fotografije i film zamjena za ličnost i lice bez ruha i unutrašnjeg bića kao nosioca života. Treći, pozorište kao zamjena za žive, neposredne, direktne i izravne događaje i eksperiment kao zamjene za prirodne procese. Četvrti, masovni mediji i printani, audio, vizuelni, kompjuter i diktafon kao zamjena za živu komunikaciju. Peti, internet, portal, Facebook, Twitter, kao multimedijalna forma zamjene cjelokupnog realnog, pripadnog, fizičkog, biološkog i empirijskog trajanja.

Njegovo drugo ime (simulakruma) je fikcija, iluzija, utopija, virtualija, artefakt, performans, frivolnost.

Konačni cilj nije da se ugodi, sazna ili svjedoči stvarni svijet, nego da se on potpuno zamijeni i što bi kazao Heidegger – svijet kao slika. Kako je ljudska civilizacija u osnovi prošla i prolazi kroz tri doba i usmeno doba pisma i slova i civilizaciju slika, u svim varijantama, to su danas u trećem dobu ljudska osjetila, zahvaljujući elektronskoj civilizaciji, produžena do planetarnih razmjera.

Sada, kada je čovječanstvo postalo jedno elektronsko selo, moguće je jednu te istu magijsko-pagansku radnju putem slike prenijeti na sav ljudski rod. To samo ukazuje koliko se tragične opasnosti po život čovjeka na oba svijeta kriju u primicanju i širenju širka od strane politike, kulture, inteligencije, kroz sistem, vlast, red, poredak, putem elektronskih sveobuhvatnih medija.

(IIN Preporod)