Hutba: Dan džamija

Hvala Allahu, gospodaru svih svjetova, neka je salavat i selam na voljenog Poslanika Muhammeda a.s., na njegovu porodicu, ashabe i sve muslimane ma gdje živjeli.

Cijenjena braćo,

Danas je 25. dan mubarek mjeseca ramazana po hidžretskom kalendaru, ili 7. maj po gregorijanskom računanju vremena. Ovaj datum je posebno važan za nas muslimane Bosne, Bošnjake, jer danas obilježavamo Dan džamija. Na današnji dan, naime, prije tačno 28 godina je agresor na našu zemlju odlučio srušiti banjalučku ljepoticu, džamiju Ferhadiju, koja je tu stajala od 1579. godine. Tako su finalizirali svoju kulturocidnu namjeru skovanu u Beogradu, u želji da zatru i sakriju svaki trag da su nekada na ovim prostorima živjeli oni koji su obožavali Allaha Jedinog.

Ista ta Ferhadija, Srebrenica, ’92., Prijedor, Brčko, Šahovići, Austro-Ugarska… sve se to ovom našem narodu dešavalo onda kada smo bili ili nespremni, ili uljuljani u prividni rahatluk, ili nejedinstveni. Ovo zadnje je ujedno i tema kojom bih se pozabavio danas.

Danas naša Islamska zajednica u BiH, kako rekoh ranije, obilježava Dan džamija. Riječ džamija je arapskog porijekla nastala od glagola DŽEME'A, a to znači sakupiti, spojiti, sastaviti… Od istog glagola došla je i riječ DŽEMA'AT, što znači skup, zajednica, grupa. O važnosti džemata možda nam najboje svjedoči sam Poslanik a.s., koji je rekao da je namaz u džematu za 27 puta vrijedniji od pojedinačno obavljenog namaza. Prava snaga je u zajedništvu i jedinstvu, bez čega smo ponovo ostali u novom stoljeću, a nakon što smo ga uspjeli uspostaviti u najtežim trenucima devedesetih godina.

Uspjeli smo se, u međuvremenu, podijeliti i na ekonomske staleže, podijeljeni smo po političkom uvjerenju, podijeljeni po socijalnim kategorijama ali i, sasvim nepotrebno, po vjerskim ubjeđenjima. Tamo gdje nam je najmanje bilo potrebno, i gdje se najmanje moglo očekivati, uspjeli smo se, ili nas je neko uspio podijeliti.

Tako se danas vode najžustrije rasprave o tome je li viđen mlađak ili nije, koliko se trebaju raširiti noge u namazu i gdje svezati ruke, je li mevlud haram ili dobro djelo, kome ćemo dati zekat… Najbizarnije u cijeloj ovoj priči jeste to da ogroman broj Bošnjaka i ne posti- ali mora znati je li viđen mlađak, ne klanja ni džume- ali zna kamo će s rukama na kijamu u namazu, ne zna ni šta je mevlud- ali zna da je haram, nije ni dužan dati zekat, a i da jeste, ne bi dao- ali opet sigurno zna da ne treba u Bejtu-l-mal jer tako, pobogu, je čuo na Youtube-u. I dok se mi tako prepiremo, cijepamo na najprostije faktore i čekamo da dozriju hašlame, u Banja Luci opet mjerkaju Ferhadiju, ovi iz Mostara bi nekakve svoje dijelove kolača, i, k'o da nam je sve to malo, i ovi iz Ljubljane bi nam „udarali“ nove međe. Da nevolja bude kompletna, ni Europa ne trči da nam pomogne, arapski svijet se odavno o sebi zabavio a Turska nas voli i misli na nas. Prepušteni smo, dakle, sami sebi, a imajući u vidu šta smo sami sebi i jedni drugima, sve je manje nade.

Sa ovoga mjesta, ako ne na drugo, barem vas mogu pozvati na vjersko jedinstvo i vraćanje našim tradicionalnim vrijednostima. Dan je džamija, pa imajmo na umu da su upravo džamije, i to pod budnim okom naše Islamske zajednice uspjele očuvati naše vrijednosti: vjeru, identitet, imena, tradiciju, jezik i sve drugo što narod čini narodom. Imajmo na umu da je Islamska zajednica u BiH, osnovana davne 1882. godine, naša kičma, naša stožerna institucija, jedina koja ima neprekinuti kontinuitet, ona koje je iznjedrila medrese, koje su opet iznjedrile imame koji su uvijek bili uz svoj narod, i u najtežim vremenima za naš narod kada se sistemski i sistematski urušavao naš identitet, i u ratu kada nam je prijetilo fizičko istrebljenje pa i poslije rata, u ovim izazovnim i teškim vremenima. Islamska zajednica je ta koja je iznjedrila mnoge alime, učenjake koji su se mišlju i perom borili za ovaj narod. Ona, Islamska zajednica je ta koja je sve ovo vrijeme čuvala našu vjeru, i ne na Youtube-u i Facebook-u nego u stvarnom svijetu, u istom onom svijetu koji nas je vidio u rijeci Vrbas nakon što bi se naša zemlja rasparčala istočno i zapadno od te rijeke.

Zato, draga braćo, vratimo se našoj Islamskoj zajednici. Ona nije savršena, nije savršeno ništa osim našeg Stvoritelja Uzvišenog, ali mi druge nemamo, nemamo alternativu. Imami su naši autoriteti, oni koji su znanje skupljali u institucijama naše Islamske zajednice. Imajmo povjerenja u njih. Ne dozvolimo sebi da nas vjeri uče imaginarni likovi s društvenih mreža i crtanih filmova, niti znamo ko su, niti za kakve interese rade niti koje su im krajnje namjere, a sve i da su dobre, ne možemo ih prihvatiti ad hoc ako nam je imalo stalo do našega dostojanstva.

Kada smo bolesni, tražimo savjet od ljekara u bolnici, kada tražimo znanje, idemo u školu… zato, kada tražimo vjerski savjet, nemojmo to činiti na internetu, dođimo u džamiju i pitajmo efendiju.

Na kraju, pročitat ću vam prijevod ajeta čiji sam dio proučio u arapskom dijelu hutbe, a vi o njemu razmislite!

„O vjernici, bojte se Allaha onako kako se treba bojati i umirite samo kao muslimani!  Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte! I sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša i vi ste postali, milošću Njegovom, prijatelji; i bili ste na ivici vatrene jame, pa vas je On nje spasio. Tako vam Allah objašnjava Svoje dokaze, da biste na Pravom putu istrajali.  I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati – oni će šta žele postići.  I ne budite kao oni koji su se razjedinili i u mišljenju podvojili kada su im već jasni dokazi došli – njih čeka patnja velika!“ (Alu Imran, 102-105.) Draga braćo, molim Allaha da nam pomogne, da nas ujedini i učvrsti u vjeri, na Pravom putu, da iz naših srca izbaci zavist i ljubomoru, da popravi naše stanje nabolje i da nas sačuva u našoj lijepoj zemlji. Molim Allaha da nam ukabuli naše ibadete koje smo činili tokom ramazana, da nam oprosti grijehe i podari svaki hajr, amin ja Rabbel-alemin.