HUTBA: „DOMOVINA BOSNA I DRŽAVA BOSNA“

Zahvaljujemo se Svemilosnom Gospodaru na blagodatima kojima nas dariva i donosimo salavat na našeg Poslanika, Muhammeda, s.a.v.s.

Braćo i sestre,

Pored niza odlika kojima je Uzvišeni Gospodar izdvojio čovjeka u odnosu na druga bića, jeste socijalna ili društvena dimenzija čovjeka. Čovjek je, dakle, socijalno, društveno biće. Ima potrebu za porodicom, za domom, za rodbinom, za prijateljima, za domovinom, za državom. Sve navedeno je iskonska potreba čovjeka, a potonje dvoje je okvir koji čuva sve prethodno. To su domovina i država.

Domovina Bosna i država Bosna – jedno bez drugog ne ide. Samo u sprezi, u nekoj vrsti čvrstog zagrljaja, čvrste povezanosti, imaju šansu za opstanak, za budućnost.

Riječ „DOMOVINA“ je nastala iz riječi dom, zavičaj, toprak. To je ono što voliš, što je dio tebe, što ti je milo, blisko, nježno. Zato se domovina voli, zato smo s domovinom emotivno povezani, zato nam u našoj domovini najljepše miriše behar, najtoplije nas sunce grije, i nebo iznad nas je najljepše ukrašeno.

S druge strane, DRŽAVA je političko-teritorijalno-administrativna cjelina koja podrazumijeva institute kao što su: politka, vlast, institucije, normativi, zakoni itd. Riječ država je izvedenica od glagola „držati“, što znači da država nešto “drži na okupu“, „čuva“, „reguliše“  i „kontroliše“.

Nadam se da nam je sada jasniji naslov ili tema ove hutbe. Da nam je jasnije zbog čega su domovina i država dva sudbinski vezana pojma, i da u stvarnosti, svi domoljubi moraju biti svjesni važnosti okvira koji se zove država; a da, isto tako, država mora biti maksimalno pravedna prema svakom svom građaninu, a posebno domoljubu.

Iz ovog što sam kazao jasno je da svi stanovnici jedne države, ne moraju, nužno biti domoljubi. Mi to najbolje znamo. To smo osjetili i tokom minulog rata, ali to proživljavamo i sve ove godine nakon rata.

Pa ipak, moje je uvjerenje, da su većina građana ove naše lijepe zemlje domoljubi. A moje čvrsto uvjerenje je, da ste svi vi koji me danas slušate, istinski domoljubi.

Država ima dug prema svim svojim podanicima, i svi građani jedne države imaju dug prema njoj. Mi domoljubi imamo dug više. Šta nam je činiti? Kako se može svojoj državi pomoći?  Kako se domovina i dom mogu još snažnije prigrliti?

Braćo i sestre, želim to odmah naglasiti. Svi možemo, doslovno svi, pomoći svojoj državi. Pomoći njezinom prosperitetu i napretku. Postoje desetine, pa i stotine načina da to postignemo. A svako od nas može ponešto. Allah, dž.š., nas duži da se brinemo o sebi, da svako, u skladu sa svojim mogućnostima, doprinese našoj zajedničkoj stvari:

„O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na Pravom putu, neće vam nauditi onaj ko je zalutao“…  (MAIDE:105 )

Ako si odgovoran roditelj, poslušan evlad, dijete, koje brine o svojim roditeljima, ili iskren bračni drug, ti tako, ili, svi mi tako, čuvamo svoje porodice na okupu, i tako pomažemo i svoju državu.

Onaj ko je student, i trudi se biti najbolji student, također pomaže svoju državu. Radnik koji savjesno obavlja svoj posao, bilo u državnoj ili privatnoj firmi, također pomaže i gradi svoju državu. Poslodavac koji pošteno plaća svog radnika i ne izbjegava svoj dug prema državi, itekako pomaže svoju državu.

Poljoprivrednik koji zasije zemlju, pa da manje zavisimo od uvoza, pomaže svoju državu. Onaj bračni par, koji se odluči, uz Božiju pomoć, roditi treće ili četvrto dijete, a ne ostati sa dvoje djece, takođe pomaže svoju državu.

Političari koji se trude da se donesu pravedni zakoni, i da se ti zakoni primjenjuju, uveliko snaže svoju državu.

A sada, u okviru ove hutbe, hoću da se dotaknem još jednog fenomena, jedne društvene pojave, koja ima veze sa ovom temom. To je pitanje: „OSTATI ILI OTIĆI“. Ova društvena pojava, gotovo bismo mogli kazati društveni proces, nije već odavno jedan iznuđeni, racionalni čin. Ovo već odavno ima elemente patologije, histerije.

Ja sam duboko svjestan da jedna hutba, pa čak i više hutbi, od strane više nas, neće promijeniti ništa, ili gotovo ništa. Pa ipak, ne mogu ostati nijem na ono što se događa oko nas. Želim da bude zabilježeno ili upamćeno, da sam o ovom problemu govorio, da sam izrekao svoj stav.

Braćo i sestre, iz ove naše zemlje, kao i iz Brčkog, rijeke ljudi odlaze. Uglavnom mladih. Od 2012. do ove 2018. godine, dakle, za šest godina, imamo 413 djece manje (mi Bošnjaci) u osnovnim školama na području Brčko distrikta. To je već jedna velika škola koje više nema.

Da li svi koji odlaze, baš morju otići? Po mom sudu, postoji pet kategorija onih koji odlaze, ili pet razloga odlaska. Samo dvije od njih možemo razumjeti, pa i opravdati.

PRVA I DRUGA KATEGORIJA:

To su oni koji nejmaju nikakvog posla ili koji rade za vrlo niske  naknade. Za njima možemo samo pustiti suzu, ali im nemamo pravo kazati – ostanite, nemamo pravo taržiti od njih toliku žrtvu.

Treća kategorija su oni koji kažu: „Odlazimo iz nesistema u sistem“. Tačno je da u nas mnogo šta ne funkcioniše na pravi način. Ali, ostanimo ovdje i gradimo sistem. Budimo hrabri i borimo se protiv onih koji vrše destrukciju sistema ili koji mu ne dozvojavaju da prodiše punim plućima. Niti u Njemačkoj, Švicarskoj ili bilo gdje drugo, Uzvišeni Bog, preko noći, nije spustio sistem u društveni život ljudi, nego su ga ljudi decenijama, možda i stoljećima gradili.

Četvrta kategorija su oni koji kažu: „ Ja ovdje ne vidim budućnost za svoju djecu“. Dakle, njima nije problem novac i sl. Oni žele da njihova djeca imaju tzv. „ sigurno okruženje“. Ja nikada, ni jednom od onih koji bi me pitali za savjet, ne bih dao podršku da zbog ovog razloga odu iz ove zemlje. Odakle znamo da ćemo tamo biti sigurni?  Odakle zanamo, da se bilo gdje ne može dogoditi neka nevolja; odakle znamo da našu djecu  nećemo izgubiti makar sjedili pored nas. Ako moralno posrnu, ako izgube svoj identitet, mi smo ih izgubili, makar s njima dijelili isti krov.

I peta kategorija su oni kojima je malo što su zarađivali dvije, dvije i po, ili tri hiljade KM. Svima nam je poznat  makar po jedan takav primjer. Ja ih poznajem više.

Naravno, moguće su ovdje  kombinacije jednog ili više razloga, ali držimo kako su ovo glavni razlozi odlaska naših ljudi.

Svima  njima, a posebno ovim posljednjim, želimo poručiti:

„ Kud god hodili, neka vam je sa srećom naša braćo i sestre, i pored toga što ne možemo razumjeti, zašto ovu zemlju niste voljeli više. Neki drugi ne bi pomislili da odu, da su imali pola od onoga koliko ste imali vi“.

Na kraju:

Danas, nekoliko dana nakon što smo obilježili „DAN NEZAVISNOSTI“ naše domovine, učinimo braćo i sestre, sve što možemo, da ova naša zemlja, ova država, bude čvršća i stabilnija sutra nego što je danas.

 

MOLIM  Svemilosnog Gospodara da nas na ovom putu istinski ojača i pomogne. AMIN.