Islam na nišanu: Mit o “čudnoj smrti Evrope”

O smrti Evrope, propasti Zapada, te dovršetku ili “kraju” različitih fenomena i duhovno-povijesnih značajki vezanih za evropski prostor mogli smo čitati iz pera brojnih filozofa, povjesničara, književnika i politologa.

Ipak, o jednoj sasvim “čudnoj smrti Evrope” pisat će Douglas Murray, britanski publicist i politički analitičar. Naime, u njegovu mitu o “smrti Evrope” muslimani, oličeni u hiljadama imigranata, viđeni su kao oni koji zauzimaju prostor Evrope i mijenjaju njen temeljni duhovni kod.

Začudnost takvog čina za Murraya je sadržana u činjenici da evropska politika omogućava takav scenarij, svjesno pripremajući ono što autor naziva “samoubistvom”.

Ističući vezanost za vlastitu religijsku tradiciju “onih koji dolaze”, Murray se pita koliko dugo i da li uopće može preživjeti kultura koja u potpunosti zanemaruje ono iz čega je proizašla?

Pa, iako na to pitanje ne daje nikakav odgovor, ne propušta ukazati kako su stvari glede kršćanstva odavno krenule nizvodno te da će “vrlo brzo” muslimani nadmašiti kršćane u Evropi. Pozivajući se na Pew istraživanja, ističe kako pripadnost kršćanstvu u Velikoj Britaniji opada brže nego u bilo kojoj drugoj evropskoj zemlji.

Referirajući se na isti izvor, ističe kako će navodno do 2050. godine pripadnost kršćanstvu sa dvije trećine pasti na jednu trećinu, čime će kršćani po prvi puta postati manjina, a muslimani većina.

Također, istraživanje predviđa da će kršćansko stanovništvo biti sve manje posvećeno svojoj religiji, za razliku od muslimana. Međutim, ovakva predviđanja u Murrayovoj interpretaciji imaju sasvim jasan cilj, a to je širenje straha i pozivanje na “buđenje”. Ono što kod njega povećava razočarenje i čuđenje jeste da unatoč tome što muslimani, kako smatra Murray, ne baštine ideju slobode, neovisnosti, prvenstva razuma nad objavljenim tekstom, jednakosti i ljudskih prava, odnosno ne baštine naslijeđe “antičke Grčke i Rima, katalizirano kršćanskom religijom i polirano u vatri prosvjetiteljstva”, nastavljaju jačati i širiti utjecaj na području Evrope.

Ono na što Murray nikako nema odgovor jeste kako drugi ne vide ono što on vidi, odnosno dokle ide sljepilo evropske politike koja ne samo da ne reagira, nego pogoduje jednom takvom scenariju u kome se sasvim jasno nazire “čudna smrt Evrope”.

Do te neobične smrti Evrope kojom Douglas Murray želi uplašiti i animirati druge, morat ćemo svjedočiti novim potragama za izvjesnostima i muku koji dolazi kao odgovor iz zapadno-evropskog kulturnog i duhovnog konteksta.

Murray se ljuti i na Richarda Dawkinsa jednako kao i na Darvina koji su svojim “rješenjem zagonetke” samo stvorili ponor između “sekularno-ateističkog pogleda na svijet naše kulture i stvarnosti načina na koji ljudi doista žive” i misle svoje živote. Uprkos tome što Dawkins misli, misterij postojanja ipak nije riješen – napominje autor. To vidimo stoga što ljudi i dalje tragaju i dalje se pitaju. Ali ono što ponovo iskrsava kao sržni problem jeste što će jedan dio onih koji tragaju ili većina takvih, prema mišljenju Murraya, skončati kao muslimani.

Ciljano birajući primjere među hiljadama imigranata na evropskom tlu, autor nastoji pokazati kako je evropska politika autodestruktivna i svjesno vodi “promjeni kontinenta i društva”.

Za njega je svaki imigrant potencijalni terorista i dolazi iz kulture koja nema ništa zajedničko za evropskim prosvjetiteljstvom i liberalnom demokratijom. Za njega će slučaj 24-godišnjeg Tunižanina Anisa Amrija, koji je optužen za teroristički napad tokom Božičnog sajma u Kurfurstendammu, biti paradigmatski, jer navodno samo pokazuje kakva je svijest i svjetonazor onih koji dolaze.

Murraya ne zanimaju integrirani, obrazovani i vrijedni imigranti koji su pokazali visok stepen tolerancije i spremnosti da svojim radom doprinose jačanju lokalnih zajednica. Svaki takav primjer za Murraya je izuzetak koji mediji nerijetko ističu kako bi stvorili obrnutu sliku i stvarnost pokazali onakvom kakva zapravo nije. On je odlučan pokazati ih kao izvor najviše opasnosti i nesigurnosti, te označiti kao one koji su kadri – prije svega snagom nataliteta – preuzeti kršćansku Evropu i učiniti je muslimanskom zemljom.

Da takve interpretacije pospješuju islamofobiju i doprinose jačanju rasizma ne treba posebno isticati. Međutim, ono što se pokazuje signifikantnim jeste činjenica da autor ima već unaprijed pretpostavljenu mjeru istine do koje želi doći. Drugim riječima, on već zna šta je istina prije nego je i krenuo u istraživanje. Svi podaci, informacije i odabrani slučajevi imaju samo za cilj potkrijepiti ono što je već “svima jasno i poznato” kao istina. Pojednostavljeno kazano, imigranti su najveća opasnost za Evropu.

Opasnost dolazi ne samo zbog njihova broja, nego osobito zbog vjere kojoj su posvećeni. Budući su imigranti uglavnom pripadnici islama slijedi da je za Murraya najveća opasnost za Evropu upravo islam. Promjene kojima je evropski kontinent u cjelini izložen za Murraya je realnost koja je nezaustavljiva. Ipak, kako bi kod Evropljana povećao strah spram pošasti koja ih je zadesila piše: “Kontinuirana masovna imigracija, visok natalitet među imigrantima i nizak natalitet među autohtonim Evropljanima zajamčili su da će se promjene koje su već nastupile idućih godina samo ubrzati.”

Svi autorovi navodi i analize stavljeni su u funkciju njegovog konačnog zaključka koji cilja obznaniti nesumjerljivost islama i vrijednosti koje baštini zapadnoevropska tradicija.

Pluralizam, ljudska prava, sloboda i drugo što razumijevamo kao vrijednosti, prema Murrayevu mišljenju, su strani islamu i upravo zato imigranti kao muslimani predstavljaju najveću opasnost za budućnost Evrope.

Konačno, nema sumnje da tekstovi Douglasa Murraya uveliko doprinose jačanju islamofobije, ksenofobije i desničarskih pokreta na tlu Evrope, dok njegova knjiga Čudna smrt Evrope podstiče nove sukobe, a muslimanima postavlja metu na čelo.

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH – Media centra d.o.o