#jezikdruštvenihmreža

Piše: Hasan Hasić, preporod.com

#jezikdruštvenihmreža

Društvene mreže postale su platforma specifičnog jezika komunikacije. Veliki broj skraćenica, vizualiziranje i neverbalnog i verbalnog izraza emoticonima i slikom, nestandardni pravopis i slično, karakteristična su obilježja te komunikacije. Kako razumjeti utjecaj društvenih mreža na jezik i njegov razvoj, ali i koje bliske rasprave ova tema otvara?

 Da li vam se dešava da u chatu u kojem nastojite ispoštovati sve gramatičke i pravopisne norme bivati shvaćeni previše službeno, hladno i distancirano? Istina je, smajli koji ste dodali ili njime zamjenili riječ ili set riječi, uveliko bi napravio razliku. Sa prijateljima i onima sa kojima češće razmjenjujete poruke već ste možda kreirali svijet dopisivanja u kojem se razumijete bez slijeđenja pravopisne norme.

Svima koji još ne razumiju jezik društvenih mreža, čini se, ostalo je da se prilagode. Ima li granica? Hoćemo li kategorički odbijati ili kategorički prihvatiti takav način komunikacije?

Kako posmatrati fenomen internet jezika?

Dr. Azra Hodžić-Čavkić, viša asistentica na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik Filozofskog fakulteta u Sarajevu, ukazuje na različita mišljenja u pogledu utjecaja novih tehnologija na govor i pisanje. „Riječ je o rezultatima različitih istraživanja koja su pokazala, naprimjer, kako mlađe generacije gube svijest o standardnom jeziku zbog upotrebe skraćenica u tekstualnim porukama“, podsjeća ona. Tome u prilog navodi primjer knjige I h8 txt msgs autora Johna Numphrysa, koja je, kako kaže, jedan od naslova koji „predviđaju pad pismenosti usljed učestalog skraćivanja riječi zbog ograničenosti prostora, što je i njegovim metonimijskim naslovom signalizirano. Autor ovog članka zaključuje kako “mladi pustoše interpunkciju, kidaju rečenicu i nasilno koriste vokabular” podrugljivo nazivajući tu pojavu porukanjem“. Zatim, istakla je savremena istraživanja koja ukazuju suprotno: „razmislimo samo o tome da li se jezik naučnih i stručnih radova promijenio u savremenim okolnostima ili je novi vid jezika dodatno utjecao na smjerove u kojima se naučno prati njegovo organsko razvijanje; uostalom, ne porukaju se samo mlađe generacije, porukaju se i starije generacije i to vrlo uspješno“. Uz to, ona naglašava „hibridni karakter“jezika na internetu, iz kojeg „proizlazi i niz samo njemu svojstvenih karakteristika“. Pojašnjava to na sljedeći način: „Upravo zato što jezik na internetu istovremeno koristi vremensku vezanost, dinamičnost, prolaznost i interaktivnost između najmanje dvaju učesnika, s jedne strane, i prostornu vezanost, statičnost i trajnost, s druge strane, rađa nove jezičke fenomene koji također dozvoljavaju metonimijski uvid u način na koji je organiziran ljudski mentalni leksikon, tj. način na koji je organiziran jezik u ljudskom umu. Ta kompjuterski posredovana komunikacija otvorila je vrata novom jeziku – sajbergovoru, netgovoru, netlišu ili veblišu – koji je samo jedan od rukavaca u kojem se jezik razvija“.

Pojava novih oblika jezika ne može ugroziti postojanje njegovog praoblika

„O bosanskom jeziku brinu mnogi“

Utjecaj jezika društvenih mreža na našu svakodnevnu interakciju tiče se, svakako, i pitanja maternjeg jezika, na što se dr. Hodžić-Čavkić osvrnula prigodnim poređenjem: „Bojazan da jezik na internetu može ugroziti sâm jezik jednaka je bojazni da će bosanski jezik nestati zbog uvođenja stranih jezika u školi, bojazni da će humanističke nauke nestati jer je sve u vezi s njihovim “predmetom” proučavanja napisano i proučeno ili bojazni da će nestati umjetnosti jer je pojam originala “nedostižna vrijednost”. Pojava novih oblika jezika ne može ugroziti postojanje njegovog praoblika dok god ima onih koji o jeziku brinu. Konkretno – o bosanskom jeziku brinu mnogi. Stoga, kao što bosanski dijalekti usljed standariziranja bosanskog jezika nisu nestali, tako ni pojava novih oblika prenošenja značenja neće ugroziti jezik“.

Reći ću ti u poruci!

Čini se neizbježnim posmatrati online komunikaciju u odnosu na živu interakciju. U tom slučaju uobičajeni zaključak se kreće u smjeru nadmoći žive interakcije. Ipak, dr. Hodžić-Čavkić nas podsjeća na okolnosti pandemije koje su nastavu smjestile u online svijet. „Ako u ovom trenutku pitate nastavnike maternjeg jezika koji su pozitivni rezultati održavanja online nastave u vrijeme pandemijske krize, većina će vam reći da su dio svojih učenika tek otkrili kad su svoju nastavu “preselili” u online okruženje“, kaže ona. Tu pojavu pojašnjava različitim vidovima komunikacije kojima ljudi pribjegavaju, te dodaje: „Neki među nama prirodno naginju introvertnosti te su upravo oni ti pojedinci koje nastavnici otkrivaju tek u kompjuterski posredovanoj komunikaciji. Oni imaju mogućnost kontrolirati svoju “izlaznu” varijantu i time otkrivaju slobodu izražavanja, koliko god to zvučalo oksimoronski, ali taj vid kontroliranja ne mora nužno biti loša pojava. Gledajmo na to kao na iskazanu komunikaciju. Ona, kao i neposredovana komunikacija, ima svoje skrivene poruke i jednako kao i živa komunikacija teži višesmislenosti bez obzira na pokušaj što adresant nastoji kontrolirati kako će adresat nešto razumjeti. U suštini poruku nikada ne možemo kontrolirati u potpunosti (kao što pojave novih vidova izražavanja u jeziku ne možemo kontrolirati)“.

Jasno je da u mrežama koje su potpuno otvorene jednako pravo pristupa imaju i hvale vrijedni, ali i bezvrijedni komunikatori.

Odgovornost nas sljeduje i u online svijetu

Ljudima je i dalje stalo do poruke – tekstualne, glasovne i videom poslane. Zatim, ljudi i dalje ignorišu, seenom ili drugačije. Ljudi i dalje usputno pitaju za stanje i zdravlje. Uz to, ljudi i dalje pišu lijepe riječi, ohrabruju, čestitaju, ali i psuju i vrijeđaju. Ništa od toga nije izolovano i znamo, ma kako virtuelan svijet se i činio nestvarnim, dešavanja i doživljaji u njemu utječu na čovjekova stanja i ponašanja. Govor o jeziku društvenih mreža, vidimo, otvara i druge bliske teme – pitanje jezika na internetu općenito. Na tom tragu otvaramo vrata i komunikologiji. U okviru ove teme, postavlja se i pitanje: šta nam jezik pisanja na internetu može kazati o učesnicima u komunikaciji ili općenito o komunikaciji u online svijetu?

„Društvene mreže jesu jedan vid novog javnog prostora u kojem je jedini uslov za stupanje u komunikaciju posjedovanje tehnologije i volja/želja da se u tom prostoru komunicira”, podvlači dr. Lejla Turčilo, redovna profesorica na Odsjeku za komunikologiju/žurnalistiku Fakulteta političkih nauka u Sarajevu. Potom, nastavlja ističući da je “riječ o dosta anarhičnom komunikacijskom polju”, te, stoga, kako naglašava, “ne/ posjedovanje bilo kakve kompetencije, uključujući i jezičku nije nikakav uslov. To dovodi do snižavanja svih standarda komunikacije, i etičkih i estetskih”.

“Jasno je da u mrežama koje su potpuno otvorene jednako pravo pristupa imaju i hvale vrijedni, ali i bezvrijedni komunikatori i taj «kult amatera”, kako ga opisuje Andrew Keen, doveo nas je u situaciju da smo suočeni s nepreglednim morem sadržaja, od kojih su samo rijetki kvalitetni”, smatra dr. Turčilo. O tome kako se nositi sa tim izazovom, dr. Turčilo kaže da ćemo to učiniti “tako što ćemo, kao pojedinci, ali i kao društvo, podizati nivo medijske i informacijske pismenosti i tražiti veći kvalitet sadržaja i veću odgovornost u njihovom plasiranju na mrežama. To je mukotrpan, ali ne i nemoguć zadatak koji je pred svima nama”.

Homo linguisticus

Na kraju, govoreći o potrebi čovjeka da kontrolira značenje, dr. Hodžić-Čavkić ističe ljudsku prirodu te se poziva i na 19. ajet sure Darivatelj u prijevodu Muhammeda Asada: “Od kaplje sjemena On ga stvara, a onda određuje njegovu narav”. „Treba vjerovati Gospodaru da je iz posebno (opipljivih) razloga Kur’an objavio jezikom i u jeziku. Treba vjerovati da čovjek neće zaboraviti sebe, a čovjek se definira, između ostalog, kao

Homo linguisticus“, dodaje ona te zaključuje: „Nije touch zamijenio dodir, neće ni živa komunikacija izostati dok god postoji čovjek. Tome u prilog umjetnički svjedoči i Tom Hanks u ulozi Chucka Nolanda u filmu Cast Away. Svi imaju svog Wilsona“.