Medrese naše bosanske

Piše: Suad Mahmutović

Medrese naše bosanske

Medrese, kao srednji stupanj obrazovanja u Bosni i Hercegovini, počinju se graditi početkom 16. stoljeća. Evlija Čelebija bilježi da je već u 17. stoljeću bilo 39 medresa u Bosni i Hercegovini. Ovom broju bi trebalo pridodati sarajevske medrese, koje u popisu nije spomenuo ovaj slavni putopisac.

Dolaskom Austrougarske, tačnije, 1882. godine, u BiH su funkcionirale 42 medrese i 630 mekteba. U praskozorje Prvog svjetskog rata, 1914. godine, evidentirano je 40 medresa. U periodu od 16 narednih godina, do 1930. godine, ukinute su 22 medrese u našoj zemlji. Ove odgojno-obrazovne institucije su u izvjesnoj mjeri funkcionirale i u Drugom svjetskom ratu.

Prema zvaničnim podacima Ulema medžlisa iz 1946. godine u Bosni i Hercegovini je tada bilo 16 medresa. U periodu FNRJ rad medresa je bio regulisan Uredbom o ukidanju privatnih škola na teritoriji Bosne i Hercegovine. Do 1949. godine službeno su ukinute sve medrese u našoj zemlji, osim Gazi Husrev-begove, koja je nastavila sa radom u staroj zgradi internata Šerijatske gimnazije u Dobrovoljačkoj ulici. Te godine je ukinuto i žensko odjeljenje Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu.

U periodu od 1945. do 1949. godine ukinute su, između ostalih, i sljedeće medrese: Visočka (1945), Osman-kapetanova u Gračanici (1945), Sultan-Ahmedova u Zenici (1946), Zvornička (1946), Gradačačka (1947) Pojske kod Zenice (1947) i Niža okružna medresa u Tuzli, 1949. godine.

Nakon toga u avnojevskoj Jugoslaviji su funkcionirale samo dvije medrese, Gazi Husrev-begova u Sarajevu (BiH) i Alauddin medresa u Prištini (Kosovo), otvorena 1951. godine. Međutim, i dalje se radilo na marginalizaciji ovih škola.

Tako je Naredbom Savjeta za prosvjetu, nauku i kulturu Narodne republike BiH regulisana obaveza pohađanja osnovne škole za svu djecu starosti od sedam do 15 godina. Za upis učenika u Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu bili su dodatni uvjeti. Izričito je bilo zabranjeno primati učenike u medresu sa završenom osnovnom školom. Za upis u ovu odgojno-obrazovnu ustanovu tražila se završena nepotpuna srednja škola i položen niži tečajni ispit. Takve uvjete bilo je gotovo nemoguće ispuniti. To je bilo razlogom za raspuštanje prvog razreda medrese 16. 10. 1952. godine.  Na ovakvu odluku više puta je upućivana žalba državnim organima od strane Vrhovnog islamskog starješinstva u SFRJ, međutim, nije bilo nikakvih rezultata.

Posljedica takvog odnosa komunističke vlasti leži u činjenici da su se 1953. godine prijavila samo dva kandidata za upis u Gazi Husrev-begovu medresu, dok se za upis u Nižu medresu u Prištini nije prijavio niti jedan učenik. Naredne tri školske godine nije bilo prijema učenika u prvi razred Gazi Husrev-begove medrese, dok je Alauddin medresa 1955. godine ispratila posljednju generaciju maturanata i u potpunosti prestala sa radom. Zabrana rada nakon Drugog svjetskog rata odnosila se i na bihaćku medresu, koja je činila okosnicu obrazovanja u Bosanskoj krajini.

Iz gore kazanog možemo vidjeti koliko energije je uloženo da bi ove škole prestale sa radom, posebno u periodu nakon Drugog svjetskog rata. Ali, svjetlo Allahove vjere ne može niko ugasiti. Evo ih ponovo. Gotovo svake godine, u prosjeku, izvedu više od 700 maturanata i maturantica. Značajan je to broj. Sa sigurnošću možemo ustvrditi da su medrese u potpunosti promijenile ambijent i društvenu sredinu u kojima djeluju. U medrese dođu dječaci i djevojčice, a roditeljima se vraćaju formirane ličnosti spremne za mnoge izazove u životu. Svršenici ovih škola imaju značajan ugled na početku karijere. Na njima je da ga kroz život sačuvaju.

Gazi Husrev-begova medresa nedvojbeno je najdugovječnija škola ove vrste u našoj domovini. Ove godine ispratila je 474. generaciju maturanta i 42. generaciju maturantica. To su hiljade ljudi u posljednjih gotovo pet stoljeća. I druge medrese su izvele na desetine svršenika i svršenica. Svi smo posebno obradovani da je Medresa “Reis Ibrahim-ef. Maglajlić” u Banjaluci ispratila prvu generaciju maturanata ove škole.

Svjesni smo činjenice da je njihova završna svečanost više od akademije. Važno je to za sveukupni ambijent u našoj domovini, posebno u manjem bosanskohercegovačkom entitetu. To je najbolji ulog u budućnost ove zemlje.

(Preporod.info)