Moja kur'anska porodica

No, ovaj smo put pričali o detaljima iz jednog filma. Ja mu kažem da su detalji oni momenti u kojima je smještena jedna cjelokupna priča, a njihova je vrijednost u tome što se i holistički sagledavaju. Složili smo se, isto tako, da je Sidran majstor detalja, naravno, i neki drugi naši autori i umjetnici, ali rekao sam mu da je i Kur'an pun detalja, to je more detalja. Evo samo jedan primjer iz sure “Zarijat” – “Oni koji pušu”, u toj suri govori se o “uvaženim gostima” koji su posjetili Ibrahima, a.s., s razlogom donošenja mu radosne vijesti – da će dobiti sina. On im je donio debelo tele, ali se prepao i osjetio zebnju zato što nisu jeli, no, oni su mu otkrili svoj identitet, da su to meleki koji su došli saopćiti mu radosnu vijest od Gospodara, da će postati otac i da će njegova stara žena dječaka mu roditi. To kad je čula njegova žena, nije mogla da vjeruje, pitala je kako će ona roditi kad je izrazito stara i nerotkinja. Eh, ovdje ima ta slika, taj detalj, koji na najbolji način opisuje njen izraz čuđenja, Kur'an kaže: “Udarala se rukama po licu.” Držala je ruke na licu. Ovaj detalj na najbolji način pokazuje njen izraz. A, opet, te iste ruke imamo i mnogo kasnije na platnu Safeta Zeca, zapravo, na licu neznane majke Srebreničanke! Te ruke na licu stare žene na najbolji način pokazuju i oslikavaju granične situacije u kojima čovjek, žena, zapravo, prima vijest koja je strahovito radosna ili strahovito bolna. Za nas sada nije toliko važno da li je slikar i umjetnik Safet Zec čitao ove kur'anske ajete, pa je te detalje “posudio” iz Kur'ana, on kao umjetnik ima inspiraciju, ali je za nas najbitnije da je Kur'an arhetipska knjiga sa slikama i detaljima koje pronalazimo na svim stranama.

Dok sam pričao, moj je prijatelj šutio, slušao je i onda me prekinuo: “Efendija, prijatelju, moram ti priznati, nisam odavno u ruke uzimao Kur'an! Nažalost! Evo, sad te slušam pa me baš na to podsjeti. Prije sam ga stalno čitao i učio, a sada me je posao toliko okupirao da jednostavno ne stignem! A žao mi.”

Isto tako, i ja sam njega prekinuo s pitanjem: “Brate, prijatelju, izvini, ali moram te pitati ovo: ‘Ti isto tako slabo i roditeljima ideš?! Gotovo nikako! Ne stigneš! Je li tako?!'” Šutio je, a onda blago glavom klimnuo, kao – u pravu sam. A ja mu kažem: “Vidiš, to je taj odnos! Jer, to se distanciranje upravo tako manifestira, multiplikativno na sve bitne, zapravo, najbitnije tačke u našim životima. Kur'an je generator tih odnosa. Ako si s Kur'anom redovito u kontaktu, onda si u redovitom kontaktu i sa svojom porodicom i svim drugim vitalnim tačkama u životu. Jer, Kur'an je prva i primarna porodica, koja generira, koja uzrokuje, koja omogućava i koja rezultira.” I, tako, razišli smo se, svako na svoju stranu, a, vjerujem, obojica istim vitalnim tačkama, onim koje Kur'an generira.

Doista, Kur'an je poput porodice. On je, zapravo, prava porodica. Ja ga tako doživljavam, nekada imam tako jak osjećaj s njegovim otvaranjem, čitanjem i učenjem, pa trčim, žurim da vidim i zagrlim njegove članove, sure njegove, a taj osjećaj bude poput povratka kući nakon dužeg izbivanja, pa žurim da vidim sve u kući, majku da poljubim, očevu ruku uz čelo da prislonim, da vidim braću, sestre, dedu, nenu, amidže, tetke…, a sav drhtim i kiptim od ljepote i dragosti, kao dijete.

A propos, Kur'an je moja porodica. Moja je majka sura Fatiha. Ona je majka knjige, zapravo, majka porodice. Sedam usječenih bora je na njenom licu, dubljih od najdubljih oceana. Sedam je njenih merteba. Ona je na početku kuće, ona je njen prag. Moja je druga majka sura Bekara. Ona je moja majka po mlijeku. Njeno vime kad zadojim, drugog mlijeka i druge hrane ne trebam.

A moj je babo sura Ihlas. Iskrenost je njegov karakter. On zna samo za iskrenost, drukčije nikako ne može biti. On se nalazi na vrhu, na krajnjoj tački, na najčasnijem mjestu. On samo o Bogu govori. Pa, tako, kad majku suru Fatihu i babu suru Ihlas za ruke uzmem, ja za izgubljenost i nesigurnost uopće ne znam. Nema sigurnijeg i radosnijeg čovjeka, djeteta, tada od mene.

Moj je dedo sura Ibrahim, a s njim k'o sa svojim dedom. Na koljenu mu sjedim. Tu sam djetinjstvo proveo, nisam se odvajao od njega: On me je svemu naučio, zajedno s mojim drugim dedom surom En'am: i hrabrosti, i propitivanju stvari, i traženju, ali najvažnije što jeste – odanosti jednom i jedinom Bogu, pa kad svi drugi bili na suprotnoj strani. Ti, sine, idi pravim putem, kao što ti je i naređeno, govori amidža sura Hud. A moj je amidža sura Hud i njegove pojedine sestre, dakle, moje tetke, osijedili su Allahovog poslanika Muhammeda, a.s., a ponajviše ovaj ajet.

Moja je nena sura Tevba, oštra i žestoka, ali pravedna. Gotovo bez milosti, ali samo prema kafirima i munaficima. Od nje sam žestinu i oštrinu naslijedio. Dajdža mi je sura Alu Imran. Porodicu svoju ima Imran, koju volim i poštujem k'o svoju braću rođenu. A tetka mi je sura Kehf sa svojim mladićima, mojim tetićima.

Moj je brat sura Feth, on gdje god dođe zna samo za pobjedu. On je tako otvoren i svojom otvorenošću osvaja. On me uči i gradi mi duh pobjede.

Sura Jusuf je moj najljepši brat. On je toliko lijep da se i ljepota pred njim po rukama porezati zna. A sura Rahman je moja lijepa sestra, sva nagizdana k’o mlada, toliko je milostiva i traži samo da se blagodati ne poriču. Sura Jasin je srce moje porodice! A sura je Vakia, isto tako, moja starija sestra. Imućna i bogata, koliko sam puta kod nje bio i koliko sam puta bogat se od nje vratio, ni sam ne znam.

Sura Asr i sura Kevser su dvije moje male sestre, sure Muavizetejn su dva moja brata koja čuvaju i ne daju da se porodica natruni poganim vanjskim uticajem.

I tako redom, u ovom tekstu nema dovoljno mjesta za svaku suru da se spomene, a svaka je sura kao član moje prodice, bukvalno svaka ima status nepovredivosti i svetosti člana porodice, za kojeg u svakom smislu i svakom pogledu sve žrtvujem.

Zato je bitno stalno Kur'an učiti, osobito u ramazanu, također, i na mukabelu ići; taj se osjećaj može i treba zaimati. Zato je bitno donositi i salavate na sve Božije poslanike, a posebno na posljednjeg poslanika i miljenika Muhammeda, a.s.

P.S. Jednom sam bio sām u šumi, na planini Zvijezdi, i na jednom mjestu, među visokim bijelim borovima, vidio sam jedan panj, dakle, jedan je bor bio posječen, ali samo jedan. Stao sam na panj, smirio se i dugo sam, stojeći uspravno i mirno, pokušavao osjetiti šumu kao svoju porodicu, ostale borove, jele i homare kao svoju braću i sestre. Nisam mogao, nisam uspio.

Ali, zato, kad god Kur’an otvorim, osobito u ramazanu, ne treba mi dugo da sure ožive pored mene, kao moja porodica, kao mjesto, kao ljudi, kao bića kojima pripadam, po onome što jesam, u šta vjerujem, šta volim i Kome se predajem.