Mrtav bez suđenja. Ponovno!

Još jednom desilo se bez suđenja, bez presude! Tokom proteklih pet godina, scenario u arapskom svijetu je izgleda isti. Stalno i ponovljeno, ista konfuzija, isti dramatični kraj. Saddam Hussein, Usama bin Laden, i Gaddafi su ubijeni bez fer suđenja, bez sudija ili porote i donošenja presuda, na najogavniji način. Saddam Hussein je obješen na dan muslimanskog slavlja i svetkovanja (nakon parodije od suđenja), a njegovo smaknuće je snimljeno kamerom mobilnog telefona. Usama bin Laden je ubijen nenaoružan bez ikakve slike da dokaže njegovu sudbinu. Gaddafi je uhvaćen živ, pretučen i potom smaknut, uz stotine ljudi koji su okolo njega slikali njegovo lice obliveno krvlju. Smijali su se, povikivali i čak plesali dok su kidali njegovu kosu i zavrtali mu glavu da se uvjere da je to uistinu on. Čovjek se pita, gledajući ove kukavne prizore, gdje je nestala naša humanost. Gaddafi je bio tiranin i diktator, u to nema nikakve sumnje. Međutim, kao živo ljudsko biće imao je pravo da mu se sudi i, kad već bude smaknut, njegovo tijelo je trebalo zaštititi i poštovati. Prenos njegovog hvatanja i smrti i komentari koji su o njemu prikazani bili su nehumani, umobolni, odvratni. Nisam volio Gaddafija; ali mrzak mi je način na koji su njegove ubice – bliske i daleke – postupile.

Sada znamo jedan dio priče. On je pokušao da pobjegne iz Sirta sa grupom sljedbenika kada su ih NATO snage locirale i bombardovale. Francuske snage koje su predvodile operaciju bile su u stanju zaustaviti konvoj i time pomoći Gaddafijevim protivnicima da ga uhvate. Ovo je bila slika libijskog ustanka: bez NATO-a, protivnici Gaddafija ne bi uspjeli. Ključno pitanje ostaje da se na njega odgovori: koju će ulogu strani utjecaj igrati u budućnosti Libije?

Kako je samo uznemirujće gledati predsjednike i premijere, od Nicolasa Sarkozyija do Baracka Obame i Davida Camerona – koji su otvoreno poslovali sa Gaddafijem sve do unazad godinu dana – kako pozdravljaju njegovu smrt uz sve to pokušavajući uvjeriti javnost da su oni uvijek podržavali demokrate i demokratiju. U zatrovanoj atmosferi pobjede nema nikakve sramote u nepoštivanju mrtvih, nema srama u laganju živih. Libija je pod kontrolom kažu, ali ko kotroliše Libiju?

Nacionalnom prelaznom vijeću (National Transitory Council – NTC) se ne može vjerovati. Vodi ga bivši ministar Gaddafijevog režima za kojeg se vjeruje da je imao tajne veze sa američkom obavještajnom službom prije pobune. Drugi, visoko pozicionirani članovi NTC-a, također su bili upleteni i angažirani u bivšem režimu, neki iz redova vojske, neki iz libijske obavještajne službe, dok su drugi čak bili identificirani kao ekstremisti. Međutim, posve je jasno da, ukoliko je NTC dobio tako brzu podršku od strane Zapada i Ujedinjenih nacija, da je to zbog toga što su im ključni igrači bili poznati i zbog toga što su oni dobili garancije da će njihovi interesi biti zaštićeni. Prisustvo francuskih, britanskih, američkih i turskih lidera u Tripoliju, čak i prije hvatanja Gaddafija to potvrđuje.

NTC se danas doima kao da drži situaciju pod kontrolom – ali brojna pitanja ostaju neodgovorena. Toliko mnogo kontradiktornih informacija dolazi od strane NTC-a (o tajnim sporazumima sa Zapadom, hvatanju određenih ličnosti, pa čak i njegov uspjeh na terenu) i toliko mnogo nehumanog odnosa se desilo tokom borbi (posebice protiv afričkih imigranata), tako da postoji svaki razlog da se pod pitanje stavi budućnost Libije kao države zasnovane na transparentnosti i demokratskim vrijednostima.

Gaddafi je mrtav. Libijski narod uzvikuje i slavi. Jedna stranica mračnog razdoblja je prevrnuta. Ali ipak, revolucija je daleko od svog završetka. Samo kratak pogled na Irak, Egipat ili Siriju je dovoljan da se uvjerimo da su moćni ekonomski i geostrateški interesu u igri, i da su zemlje koje su involvirane u dešavanja daleko od toga da budu autonomne. Libija neće biti nikakav izuzetak: Sjedinjene Države i evropske zemlje neće dozvoliti novom režimu da koristi svoje naftne resurse da razvije jednu dinamičnu solidarnost tipa Jug-Jug u sjevernoj Africi. Libija je sada na presudnom raskršću; dolazeći mjeseci i godine će pokazati da li smo bili svjedoci jedne revolucije u regionu ili jedne bezobzirne, ciničke, raspodjele savezništava. Njene nove vođe toliko duguju Zapadu da izgleda gotovo nemoguće nadati se jednoj uistinu nezavisnoj budućnosti. Takve kontrolisane demokratije su daleko od demokratija; put ka potpunom i stvarnom oslobođenju još uvijek je ispunjen izazovima.

Gledajući slike Gaddafija mrtvog i unakaženog je jedno tužno iskustvo. Praćenje medijskog izvještavanja te slušanje nekih zapadnih pa čak i arapskih vođa kako slave njegovu smrt i čestitaju Libijcima bilo je čak još više uznemirujuće. Je li to oni slave zato što je diktator mrtav ili zato što je put ubuduće otvoren za nove strategije kontrole koje treba implementirati? Ono što je tobože trebalo biti marširanje ka slobodi danas izgleda više poput puta koji vodi budućim teškoćama i novim oblicima porobljavanja.

http://www.tariqramadan.com/
23. oktobar, 2011.

prijevod: M. Kovač