Otuda je razumljiv kur'anski poticaj na razmišljanje putem pitanja: (Pitaj ih: “Može li ijedno vaše božanstvo ikoga uputiti do istine”) (Odgovori im: “Samo Allah upućuje do istine”) (Zato ih ponovo pitaj: “Da li je ispravnije da se slijedi Onaj koji upućuje na istinu, ili onaj koji ni sam nije na putu do nje, osim ako ga drugi na taj put ne uputi”!?) (Većina njih, međutim, slijedi svoje predodžbe, ali predodžba nema nikakvog dodira sa istinom. No, Allah dobro zna šta oni rade. Jer, ovaj Kur'an nije izmišljena stvar, bez Allahovog dodira. Ovaj Kur'an je sušta istina koja potvrđuje kontinuitet onoga što je ranije objavljeno i ovaj Kur'an objašnjava ono što čovjek treba da mijenja u svojoj svijesti da bi razumio poruku Knjige u kojoj nema sumnje, jer dolazi od Gospodara svjetova, K. 10/35, 36, 37)
Prema tome, da nije bilo snažnog dodira sa istinom i da nije bilo jasno postavljenog znaka, Ademov i Havvin dramatični dolazak u prolaznost bio bi tragičan. Ovako, Adem i Havva su ponijeli sa sobom sjećanje na cijelu i čistu istinu i postavili znakove na putu koji vode u vječnost. Međutim, nesposoban da se odupre prohtjevima prolaznog svijeta, čovjek vrlo često gubi sjećanje na istinu i promašuje znakove do vječnosti. Zato je bilo nužno da se iznova podsjeća i da mu se ponovo ukazuje na znakove. Bilo je nužno da ostane u vezi sa cijelom i čistom istinom i da se približi znakovima koji mu ublažavaju tugu zbog prolaznosti i uvećavaju nadu u vječnost.
Tako je Nuh, a.s., podsjećao svoj narod da ne okreće glavu od istine i nudio im znak spasonosne lađe; tako je Ibrahim, a.s., savjetovao svog oca da ostavi lažne kumire i pokazivao mu znakove istinske vjere u Jednog Boga; tako da je Musa, a.s., donio svome narodu Allahove riječi i poveo ga znakom spasa od faraonovog zuluma; tako je Isa, a.s., u bešici progovorio i, na taj način, ljudima ukazao na znak Allahove moći; i tako je Muhammed, a.s., došao da čovječanstvu objavi cijelu i čistu istinu kako bi se ljudi prestali prepirati oko onoga što ne znaju i kako bi shvatili znakove povijesti i života koji se sastoje u koegzistenciji kontinuiteta i promjene.
To je, zapravo, ono najbitnije što želim kazati u današnjoj hutbi; tajna uspjeha jednog naroda leži u njegovoj sposobnosti da razumije povijest i život kao koegzistenciju kontinuiteta i promjene i to, baš, onako kako nam se nudi to razumijevanje u objavi islama i u životu Alehisselama. Objava islama jeste promjena forme u iskazivanju istine, ali sadržaj istine je isti, tj., sadržaj islama je kontinuitet u pamćenju cjelovite istine o Bogu, čovjeku i svijetu. Na isti način, život Alejhisselama jest bio drugačiji u nekim povijesnim detaljima u odnosu na ranije vjerovijesnike, ali, u suštini, njegov život je bio isti u smislu životnih izazova i općih povijesnih zbivanja.
Ako ovaj princip koegzistencije kontinuiteta i promjene pokušamo primijeniti na povijest i život jednog naroda, zašto ne reći našeg naroda, onda možemo primijetiti da su njegove najveće muke baš u tome – da održi svoj povijesni kontinuitet uz prihvatanje promjena koje dolaze, vrlo često, kao grubi napad upravo na tu dragocijenu vrijednost – duhovnog, kulturnog i političkog kontinuiteta. Jer, povijest nije samo ono što se vidi, ili ono što je neko vidio, već je povijest i ono što se o njoj misli i način na koji se ona misli. A mišljenje je uvijek na ovaj ili onaj način, konstrukcija povijesti. Naš prolem je, dakle, što svoju povijest, čak i onu koju smo sami vidjeli, presporo mislimo i fragmentarno predstavljamo tako da nam se u znanju povijesti javljaju pukotine koje prave bolne ožiljke na našem pamćenju i, na taj način, ugrožavaju koegzistenciju kontinuiteta u našem narodu.
Osim što jasno osjećamo, ali vrlo malo znamo, naš kontinuitet u vjeri islamu, mi smo, usuđujem se reći,narod koji je,usuđujem se opet reći, uslijed lijenosti duha bez jasnog osjećanja i bez tvrdog znanja o kontinuitetu naše kulturne i političke povijesti. Zbog toga lahko pristajemo na promjene bez kontinuiteta i zbog toga teško zadržavamo kontinuitet sa promjenama. Pogledajte kako nam se ispred naših očiju otimaju vjerske i kulturne vrijednosti, bez kojih naša povijest i naš život nemaju smisla. I pogledajte kako nam se obezvrjeđuju političke vrijednosti, bez kojih jedan narod ostaje obezglavljen.
Mi nemamo izbora već da se probudimo i da jasno vidimo da je naš put u povezivanju pokidanih veza u našoj dalekoj i bliskoj povijesti u svakom pogledu: duhovnom, kulturnom i političkom, jer to je tajna našeg uspjeha na ovom prolaznom svijetu i naša nada za povratkom u vječnost, a to je, da shvatimo da povijest čini koegzistenciju kontinuiteta i promjene.
Milostivi Allahu podari nam snage da u prolaznosti ovoga svijeta zaslužimo vječnost, te da u izazovima povijesti sačuvamo kontinuitet svog života u Tvom rizaluku, ma kakve bile promjene u svijetu.