O kretanju imana: Vjera je proces

Ali, kada govorimo o vjeri, koja obitava unutar, kao procesu u svojoj složenosti, onda, prije svega, mislimo na njeno kretanje. A Kur'an je eksplicitan kada govori o kretanju imana, u smislu povećavanja i smanjivanja, o vjeri na duge staze, u kojoj treba prvo povjerovati pa onda ustraja(va)ti, koju treba graditi, koju treba podizati, koju treba živjeti, koju treba i naređivati (djeci svojoj, Kur'an) i u tome, isto tako, ustrajavati. Također, tu je i vjera, kao jekin, kao saznanje koje ima svoje gradacije i svoje kretanje. Jednostavno, vjera se kreće.

Ona i prevazilazi okvire pojedinačnog, njegove habituse i dimenzije. Naravno, ibnu-l-qajjimovsko je pitanje, isto tako, kako (i) duša izgleda: je li sliči čovjeku, je li njegovih dimenzija i proporcija, je li viri iz ljudskog okvira, da li okružuje ljudsku pojavu, je li ona u njegovoj – ljudskoj formi, da li izgleda kao čovjek, je li u formi kruga, kocke, da li je u tom smislu nedefinirana, je li formi neuhvatljiva itd., sve su to pitanja na koja je teško odgovoriti, jer je ljudima, kako kaže Kur'an, malo znanja o tome dato, zapravo, o duši.

Ali, pouzdano je da se vjera jednog čovjeka kreće u njemu i oko njega. Da, i oko njega, što je jako bitno. Ona je nekada poput zrna, mala i gotovo zagubljena, a nekada je ima jako puno, prevazilazi obrise čovjekovog individualnog (postojanja). Izdaleka, npr., vidi se, ide čovjek, a njegova vjera veća od njega, vidi (mu) se.

Vjera je i prelazna, naravno, s Božijom dozvolom. Ona može preći s čovjeka na čovjeka, ali i ne mora. Vjera se ponaša poput sreće, mada postoji mala razlika, jer vjera je za nijansu prelaznija, fluidnija, uhvatljivija. Uglavnom je prelazna, a, kako smo rekli, može i da ne bude: uzmimo primjer jedne sretne kuće u kojoj živi sretna porodica. Ako samo jedan član u toj porodici nije sretan, drugi ga ne mogu “zaraziti” svojom srećom. On može biti sretan zbog njih, i to je vid i dio sreće, ali to nije prava sreća. On da bi bio sretan, mora pronaći svoju vlastiti sreću, zapravo, razloge svoje sreće. Tako slično, ako uzmemo jednu vjerničku porodicu, ako su svi u toj porodici vjernici izuzev jednog člana njihove porodice – oni neće i ne mogu biti svojom vjerom nikakav garant da će i taj član porodice postati vjernik. On nikada ne može biti vjernik, samo zbog vjere njihove, isto kao što ne može biti sretan zbog tuđe sreće. Svako mora pronaći svoju vjeru i svoju sreću, zapravo, razloge.

Sjetimo se Nuhova, a.s., sina! Na njega nije mogla preći vjera njegovog oca, a vjera je njegovog oca bila velika, pregolema, tolika da je zbog nje pravio lađu na vrh brda. Poređenja radi, to bi izgledalo tako kao da neko napravi lađu na vrh Trebevića i poziva ljude da mu vjeruju da će voda dotle doći.

No, bez obzira na veličinu Nuhove vjere, ona je ostala nijema naspram njegova sina. Jer, nije bilo volje Božije. Vjernik se postaje s Božijom dozvolom, nikako drukčije. Zato je vjera Božija milost. Ona nije stvar datosti, nego odabranosti. Zato je Nuh, a.s., bio otac svome sinu, kao dokaz ovoj tvrdnji, ali njegov sin nije bio njegov evlad, dakle, od njegove porodice. Božija je volja bila neumoljiva – O Nuh, on nije od roda tvoga!

Sreća i vjera su komplementarne pojave, supstance, jedna se u drugu ulijevaju. Npr. čovjek da bi bio sretan mora imati razloge za sreću. Razlozi se mogu kupiti, oni su uredno posloženi u izlozima i još gdje drugdje. Ali, pitanje je, može li čovjek biti sretan i onda kad nema razloga za sreću?! Može! Jer, postoji stanje, u koje se čovjek dovodi, a biva u njemu sretan i bez razloga. Štaviše, on biva u tom stanju sretan i onda kad postoje razlozi za nesreću (a tuga i sreća su pojmovi koji se ne isključuju). Konačan odgovor je vjera. Jedina solucija je vjera.

Ali, vara se čovjek ako misli da može dosegnuti i vinuti se u visoke stupnjeve i mertebe vjere i tu obitavati, stalno, beskrajno i neumoljivo. Da mu vjera bude kao debeli, jako debeli, ogromni dušek na kojeg će se popeti i tu blaženo spavati. Ne, ona se troši.

Ona je, zapravo, kao snaga ili život koji se ima u dječijoj videoigrici. Glavni lik jedne video igre treba da prođe kroz zadatu rutu, da bi došao do kraja, do cilja – mora da preživi sve opasnosti i zasjede, da pobjedi sve neprijatelje i na kraju da dođe do cilja. U toku prolaska kroz nivoe, glavni lik prolazeći preko opasnosti gubi života, snage i energije dok ne dođe do cilja ili dok ga potpuno ne ubiju zvijeri, monstrumi ili neke druge opasnosti. Ali, on, isto tako, u igrici nailazi na stvari i pojave koje kupi i koje mu daju život(a). Eh, u našim realnim životima (koji su vrlo često preslika videoigrica), sve opasnosti i svi monstrumi koji nas napadaju, oni atakuju na našu vitalnost, a to je vjera. Ona, s čovjekovim prolaskom kroz opasnosti, rizike i iskušenja ovoga svijeta, slabi. Ali, isto tako, i čovjek, baš kao u videoigrici, nailazi na stvari i pojave, koje kupi i koje mu daju snagu, dakle, pojačavaju njegovu vitalnost, njegovu vitalnu energiju, njegov iman. Iman u čovjeku je njegova vitalnost. Čovjek u kojem nema vjere, u njemu nema ni vitalne energije, one koja omogućava razložan i svrsishodan život. Bez imana, bez vitalne energije, čovjek u životu staje, gubi snagu i umire, baš kao i u videoigrici.

P.S. U kontekstu ovih rečenica, kojima sam pokušao objasniti ponašanje i djelovanje vjere i u nekim drugim konotacijama, može se objasniti i džematsko sazrijevanje po pitanju fetve o zekatu. I tu je riječ o procesu, jer trebat će vremena da ljudi u potpunosti shvate važnost institucionalnog davanja, ali i važnost odazivanja fetvi.

Evo, za kraj jedna zgoda! Imam jednog prijatelja s kojim sam vodio oštriju polemiku glede fetve o zekatu, on je (bio) mišljenja da ovakva fetva nije potrebna, treba to ostaviti na savjest pojedinaca, svakog vjernika ponaosob da se određuje naspram “svog” zekata i vitara, gdje će dati, koga će od svoje rodbine ili kojeg siromaha pomoći. Naravno, navodio sam mu razloge zašto je bitno u tom pogledu odazivati se institucionalno, ali rekao sam da je i ovdje u pitanju proces i vjera – odziv na duge staze, jer treba ljudima vremena. Tako je bilo i s njim, jer prošlog je ramazana odbio u potpunosti dati bilo šta od zekata i vitara za IZ, ali ove godine je to bilo pola-pola. Dakle, napredak je očit. Helem, bio je na putu pred kraj ramazana i prije Doboja, u džamiji u Šijama, svratio je da obavi namaz. Uzimajući abdest u abdesthani, zaboravio je sat na prozoru. A riječ je o skupocjenom satu. Kad je došao u Sarajevu, primijetio je da mu nema sata. Sjetio se gdje mu je ostao. Odmah me je nazvao da pita mogu li mu pomoći, znam li imama u toj džamiji. Rekao sam da ću zvati glavnog imama u Tešnju, njega znam, ali, isto tako, rekao sam mu da je to ona polovica zekata koju je odbio dati za IZ. Eto, dragi prijatelju, sada si dao u potpunosti, kažem mu u šali.

Na koncu, glavni imam Fuad ef. je intervenirao, sat je nađen i uredno vraćen u Sarajevo njegovom vlasniku. Zahvalili smo glavnom imamu mr. Fuad ef. na njegovom zahmetu, naravno, zahvaljujemo i imamu u Šijama, a moj je prijatelj i u ovom postupku i slučaju naučio jednu jako važnu stvar – da može vjerovati Islamskoj zajednici.