Odlučnost i ustrajnost su osobine vjernika

Mi muslimani često ističemo kako je islam savršeno učenje, savršena ideja, savršeni model, savršeni obrazac življenja itd. I ne samo da to verbalno iskazujemo, mi u to čvrsto vjerujemo. Vjerujemo jer nije moguće da bude drugačije. Ako je islam od Uzvišenog Gospodara, a jeste; ako je šerijat Njegov vjerozakon, a jeste; može li tu biti greške i može li tu biti manjkavosti? Naravno da ne može. A kako je onda moguće da oni koji imaju autentičnu Božiju uputu, koji ispred sebe i pred sobom imaju taj savršeni model i koncept, grcaju u raznovrsnim problemima i nedaćama, od lične do kolektivne, ummetske ravni. Moguće je samo na jedan način – da oni nisu najbolje razumjeli to što imaju i da, posljedično tome, tu ideju ne žive na pravi način.

Jedna od slabosti muslimana današnjice, što se, bez sumnje, tiče i nas, jeste nedostatak odlučnosti i ustrajnosti u svemu onome što vjera i život znače. Ustrajnost i odlučnost su vrline, karakterne crte, koje bi trebale krasiti i određivati život jednog muslimana u svim aspektima života: od izvršavanja obreda, čuvanja od grijeha, suočavanja sa životnim izazovima, nastojanja da u svemu što radi bude najbolji itd. Islam nas hoće kao cjelinu, bez fragmentiranja na više različitih dijelova. Intencija islama je kompletno svoje biće i kompletan svoj život uskladiti sa konceptom koji je vjera definirala. A gdje smo mi danas u pogledu našeg pravilnog i upotpunjenog razumijevanja islama? Pa kada je riječ i o ovoj temi i ovom pitanju.

Ne možemo se oteti utisku da su muslimani danas, da je ummet danas, u jednoj velikoj krizi, nekoj vrsti umne hibernacije, koja je, najvećim dijelom, uzrok našeg svemuslimanskog nazadovanja i posrtanja u posljednja dva stoljeća. Ime te bolesti se može podvesti pod tri iskaza. To su tri magične, ali gotovo i tragične kratke odrične rečenice: “NE ZNAM”, “NE MOGU”, “NEMOGUĆE JE”.

Ne možemo se oteti utisku, također, da je muslimanski um već oko dva stoljeća zarobljen. Muslimani su izgubili samopouzdanje; muslimani, ne samo da lahko odustaju, oni malo toga i započinju. To je jedna vrlo ozbiljna bolest, ozbiljna defektnost muslimanskog duha i muslimanskog toka mišljenja. Posljedica jednog ovakvog mentalnog stanja je muslimanska potčinjenost ili, najmanje, muslimanska neprepoznatljivost u svijetu u kome živimo.

Danas od 57 većinskih muslimanskih zemalja u svijetu nijedna nije stalna članica Vijeća sigurnosti. Od 57 većinskih muslimanskih zemalja nijedna ne spada među deset najvećih ekonomija svijeta. Od 57 većinskih muslimanskih zemalja nijedna nema univerzitet koji spada među 100 najboljih univerziteta na svijetu. Samo 17 univerziteta iz svih ovih muslimanskih država spada među 400 najboljih – dakle, rangirani su od stotog mjesta pa nadalje. Od 57 većinskih muslimanskih zemalja, sa oko milijardu i šest stotina miliona muslimana, samo tri muslimana su, do danas, dobili Nobelovu nagradu za nauku itd.  Međutim, ovdje nije kraj poražavajućim podacima koji ilustriraju stanje muslimana danas. Nevolja za sebe ili tuga za sebe su muslimanski gradovi danas, izbjeglice, siromaštvo i nepismenost koji haraju svijetom koji se zove muslimanskim.

Šta je razlog ovome? Najjednostavnije je kazati da je razlog ovome naše udaljavanje od autentičnog islamskog učenja. I to je tačno. Ali to je veoma širok i neprecizan odgovor. Međutim, ako hoćemo konkretniji i precizniji odgovor, onda moramo ući dublje u problem. Šta je to što nam ne dozvoljava da se probijemo, da budemo uspješni, da budemo konkurentni, da se, na koncu, zaštitimo.

Nema sumnje da je jedan od glavnih uzroka našem ovakvom svemuslimanskom stanju upravo bolest o kojoj smo malo prije govorili. Bolest našeg duha, našeg muslimanskog toka mišljenja, koji je izgubio zamah, koji je malaksao, koji se lahko predaje.

Gdje je izlaz iz ovakvog stanja i šta su rješena? Je li izlaz u našem kolektivnom samosažalijevanju, je li izlaz u kolektivnoj mržnji, je li izlaz u mirenju sa stanjem u kojem se nalazimo? Je li izlaz u raspamećivanju našeg muslimanskog naroda – i u ovoj duhovnoj ravni?  Naime, neka naša braća, Bošnjaci, od svih ovih silnih problema, ne vide nijedan, ili su im ovi problemi daleko na začelju. Kako se ponašaju? Za njih je najveći problem da li mi u sebi izgovaramo „AMIN“ ili naglas, da li predajemo selam zajedno sa imamom ili poslije imama, da li muslimanke sa ovih prostora prekrivaju lice ili ne itd. Treba li istaći, ili se to podrazumijeva, da je sve ovo pogrešno, da u ovome nema izlaza.

U ovoj prilici želimo pokušati otškrinuti vrata izlaza; nema magične formule za brza rješenja. Želimo sve nas potaknuti na traženje puta kojim, kada i ako krenemo, valja dugo hoditi. Želimo sve nas ohrabriti na svaki životni korak, svako životno pregnuće koje je u skladu sa normama islama i koje je realno i dostižno. Koliko puta u nečemu nismo uspjeli zato što nismo imali hrabrosti pokušati? Koliko puta nismo nešto postigli zato što nismo bili ustrajni, što smo brzo odustali? Koliko nas, ili koliko naših sinova i kćeri nije završilo fakultete, magistrate, doktorate, zato što nisu imali samopouzdanja i što su smatrali da je to nemoguće postići? Koliko nas se opredijelilo da nekim lakšim putem dođe do diplome zato što nije imao dovoljno ustrajnosti i povjerenja u sebe? Koliko ovog, koliko onog? “Ne mogu“, „ne znam“ i „nemoguće je“ – postalo je sinonim za svaki naš poraz i neuspjeh.

Kada govorimo o ovome, moramo biti racionalni. Šta to znači? To znači da moramo prihvatiti činjenicu da postoje stvari koje su nekima od nas nedostižne, poslovi koje ne znamo raditi, ciljevi koje nije moguće postići. Pa naš Gospodar nam to priznaje. Allah, dž.š., u Kur’anu kaže:

Allah ne zadužuje nikoga iznad njegovih mogućnosti. (El-Bekare, 286) 

Ovo je, također, razlog što je poslanik Muhammed, s.a.v.s., primajući od svojih ashaba prisegu na vjernost, tražio da to potvrde riječima: „Slušat ću i pokoravati se koliko god budem u stanju.“ Iz ovog kur’anskog ajeta i Poslanikovog postupka mi samo priznajemo jednu realnost. Mi ljudi nismo svemoćni. Samo je Allah, dž.š., svemoćan. Ali priznanje ove realnosti je jedno, a zaklanjanje iza riječi “ne znam” ili “ne mogu” nešto je sasvim drugo. Historija je prepuna primjera i jedne i druge vrste. Mi ćemo istaknuti samo dva koji su, svaki za sebe, imali presudnu važnost.

Poslije smrti Poslanika, a.s., pojavili su se ljudi koji su se proglasili novim Božijim poslanicima i koji su ljude poveli u krivovjerje. Jedan od njih je bio Musejleme el-Kezzab iz Jemena. Zamislimo šta bi se dogodilo da je halifa h. Ebu Bekr odbio da se suoči sa ovim problemom smatrajući kako ga nije moguće riješiti. Skoro da ne smijemo ni razmišljati o posljedicama koje bi ummet u tom slučaju zadesile. Ili kakve bi posljedice bile da je veliki vojskovođa i vladar Salahuddin Ejjubi, kao mnogi drugi muslimanski vladari tog doba, smatrao da nije moguće osloboditi Jerusalem od križara, koji su ga držali oko 100 godina pod okupacijom.

Ova formula je jednostavna. Ona je aksiom, tj. Božiji zakon. Onaj ko je odvažan, ko je uporan, ko je spreman maksimalno iskoristiti svoje potencijale, on će uspjeti. Neovisno od toga da li bio musliman ili ne, on će zadobiti ovaj svijet. Ovo su zakoni ovog svijeta. Ahiret je nešto drugo, i to nije tema ovog našeg razmatranja. Japanska nacija se uzdigla nakon Hirošime i Nagasakija. Njemačka nacija se tokom perioda od 30 godina, nakon strahovitog razaranja zemlje, uzdigla do svjetske ekonomske sile itd.

Šta je nama činiti? Moramo pokušati reprogramirati taj samorazarajući kod. Od danas,  neka svako sa sobom iskreno popriča na ovu temu. Jesmo li iskoristili sve naše potencijale na pravi način? Koliko puta smo pokazali neodlučnost i slabost u vezi sa postizanjem nekog cilja? Ovdje, naravno, mislimo na ciljeve čije je postizanje halal. Šta smo izgubili trajno, a šta je moguće nadoknaditi? Povratimo samopouzdanje i vjeru u sebe. Naš poslanik Muhammed, a.s., nam je vlastitim primjerom, kao i svojim riječima, trajno oivičio staze kojim se trebamo kretati u ovom vrletnom svijetu. A Uzvišeni Gospodar nas poziva na ustrajnost na Njegovom putu: Oni koji govore: “Naš Gospodar je Allah”, pa ustraju, neka se ničega ne boje i ni za čim ne tuguju! (Ahkaf, 13)

Ta ustrajnost ne podrazumijeva samo imanske i islamske šarte, ona podrazumijeva privrženost “božanskom konceptu” u svim aspektima našeg zemaljskog života. Onog časa kada sebi u najozbiljnijoj formi postavimo neka od ovih pitanja, mi smo već na dobrom putu da postignemo željeni cilj.

---

(Edukativni magazin Moj ramazan, broj 8, februar 2026.)