Pasivizam kao poželjna društvena norma

Aktivizam ne dopušta da drugi odlučuju o nama

Mogli bismo se složiti da mnoge vrijednosti, pogotovo one kulturne i sasvim ljudske naravi koje su donedavno u društvu postojale  s vremenom sve više gube na svom značaju i intenzitetu. Izgubljeni su  mnogi prioriteti- ko je važniji i šta je važnije, ko je bolji i šta je bolje. Ono što je bilo dobro više nije, a što je loše uzima se za primjer. Naprosto, narod bi rekao pobrkali su se lončići, kruške i jabuke i šta još svašta ne. Ono što je do jučer bilo pozitivno omalovažava se i smatra prevaziđenim, dok se čak i ono negativno nameće i uzima kao pravilo. Društveno poželjne norme serviraju  se i unosi u naše porodice i domove putem elektronskih medija gdje su hedonizam, nemoral i raznorazni poroci postali maltene normalni i sastavni sadržaji naših života. Nasuprot, vrijednosti poput poštenja, dobrote ili iskrenosti manje se propagiraju i manje su u trendu. Štaviše, posljedice koje tim i takvim pristupom dopiru do nas i naše savjesti postaju sve brže, šire i dalekosežnije. Mnogi nisu svjesni ove mogućnosti, a mnogi je i negiraju. Sve to opet primjećujemo, ali nište ne preduzimamo. Tako prepuštamo da nam drugi kroje i određuju naše mogućnosti i šanse, te time kontroliraju i usmjeravaju naše ponašanje, pa i  ‘poželjno’ mišljenje. I to nije ništa strano ni novo. Kroz sistem školovanja umjesto  da  znatiželju i kreativnost djece  razvijamo mi sputavamo tako da prestaju  razmišljati kako ne bi uzrokovali probleme. Kontroliranje i manipuliranje ljudskim mišljenjima i osjećanjima je nešto što je danas postalo normalno. Društveni sistem u kom živimo inaugurirao je da se do uspjeha lakše dolazi na prjevaru i bez ulaganja rada i truda. Naročito se mladima  još nudi obilje zabave i razonode, obećanja u stilu hljeba i igara. Umjesto da se ispunjavaju zahtjevi ljudi i poboljša kvalitet života oni se obmanjuju i farbaju raznim bojama i lažnim nadama. Radi se o korisnim lažima koje služe da se stekne uvjerenje kako je određeno društveno uređenje najbolje. Ako već te laži ne budu sankcionirane onda se stječe dojam da se isplati lagati. To postaje uvriježeno mišljenje i način ponašanja. Tada nova radna mjesta, veće plate, jeftiniji stanovi i druge želje ostaju nedosanjan san. Šutnja i nereagiranje u tom slučaju samo potvrđuju slaganje i mirenje sa nametnutom stvarnošću.

Njima je u interesu očuvati svoje pozicije. Drugima već, onima koji su većina, mogućnosti izbora su manje.

Život je, međutim, nešto drugo. Želje koje proističu iz  sloboda svakog živog bića nužno ne podrazumijevaju slobodu u  promišljanju i egzistiranju. Naprotiv sve manje smo građanski slobodni, jer za svoju slobodu koja podrazumijeva sigurnost u svakom pogledu moramo više se boriti  i raditi. Čak smo u tom egzistencijalnom procesu sve manje akteri, a više nijemi posmatrači. Noam Čomski takvo stanje definira kao –'posmatrač akcije’. Volter Lipman preporučuje da „ljudi moraju biti samo ‘posmatrači’, ne učesnici“, dok Huntington zagovara potrebu držanja naroda (rulje) na distanci. 

Koliko svako društvo ima tih i takvih nijemih „posmatrača“ drugo je pitanje. Ono zavisi od same strukture vlasti, tj. onih koji odlučuju. Njima je u interesu očuvati svoje pozicije. Drugima već, onima koji su većina, mogućnosti izbora su manje. Nezaposlenost i gubitak posla potkopava osjećaj  sopstvenih vrijednosti i povećava broj ljudi koji su demoralizirani i demotivirani. Nije samo stvar materijalnog aspekta, nego čovjekove potrebe aktivnosti i kreativnosti. Još ako se čovjek prepusti stihiji i tzv. filozofiji besperspektivnosti koja se nesebično nudi onda dolazimo u šizofrenu situaciju puke borbe za preživljavanje.

To znači da se mogućnosti našeg izbora neprestano sužavaju i da htjeli-ne-htjeli prihvatamo biti posmatrači. Svjedoci smo kako veliki broj članova društva ravnodušno posmatra učešće u javnim poslovima što samo potvrđuje koliko je naše bh. društvo prožeto bolešću pasivizma. Dijagnoza je da se ništa u društvu ne može promijeniti. Štaviše, uvjereni smo „ da je nemoguće spoznati ukupnost posljedica nekoga djelovanja, jer se sve zbiva mehanički, bez mogućnosti djelovanja i utjecaja na nešto“( pojam pasivnosti u wikipediji). Noam Čomski opisuje to stanje ovako: „Ljudi bi trebali da budu poslušni proizvođači, trebali bi da rade ono što im se kaže i ostatak života provedu kao pasivni potrošači. Ne razmišljajte ni o čemu. Najbolje je da ne znate ništa. Radite samo ono što vam se kaže, usmjerite pažnju na neke druge stvari i povećajte potrošnju na maksimumu.“.  Prihvatanjem ovakvih smjernica i poželjnih društvenih normi  praktički sami sebi oduzimamo prava i dovodimo se u situaciju žrtve, tj. onih koji mole  za nešto. Na taj način, pokazujemo vlastitu nesposobnost da odlučujemo o svom životu. Nije to samo nedostatak sigurnosti u sebe i svoje vrijednosti, nego nadasve strah od lične odgovornosti. Zaboravljamo da ako osoba ne preuzme odgovornost za sebe, ona ne može ni da pogriješi. Naš izbor bi trebao biti aktivizam, jer prirodno je da se um ne miri sa datim stanjem. „Niko ne postaje ličnost po unutrašnjem djelovanju, nego po djelovanju prema vani“ konkretan je  Miguel de Unamuno. 

Međutim,  posebno brine pasivnost  mladih. Kod njih su najizraženije predrasude da su svi političari isti i da su bilo kakve promjene nemoguće. Iako u Ministarstvu pravde BiH imamo registrirano 26.436  nevladinih organizacija koje u načelu zagovaraju aktivno učešće i društvene promjene njihova učinkovitost je minimalna. Sve se svodi i pravda onim što socijalni psiholog Martin Seligmen definira kao „naučena bespomoćnost“, a označava stanje ljudskog ili životinjskog bića u kojem je ono naučeno da se ponaša bespomoćno, pa čak i kada mu se ponovo pruži prilika da pomogne sebi ili izbjegne nepovoljnu ili štetnu okolnost kojoj je izloženo. Opit sa žabom pokazuje da kada se ona stavi u vruću vodu odmah reagira i iskače, ali kad je stavimo u hladnu vodu koju polahko zagrijavamo ostaje i po cijenu svog života. Problem je tim veći što  ono ‘naučeno’ prerasta u ‘normalno’ ponašanje, te u krajnosti  dovodi do porasta kompleksa niže vrijednosti. Pošto društvo čine ljudi tako i ono prihvatajući pasivnost  postaje puno kompleksa i nižih vrijednosti, koje se ogledaju redovito u oslanjanju i traženju tuđe pomoći. Zato, prvi korak u našem sučeljavanju sa pasivnošću i okretanje našoj aktivnosti jeste onaj- uzdaj se u sebe i svoje vrijednosti. U tom slučaju slijedimo hadis koji kazuje: „Ko vidi neko zlo, neka ga ukloni rukom, a ako ne može onda govorom, a ako ne može onda neka to prezre srcem, a to je najslabiji vid imana“ (Muslim 2621).