Priča o prosjaku koji će postati dobar trgovac

I u mnogo razvijenijim državama i uređenijim društvima od BiH, prosjačenje je složen i ozbiljan problem. Naravno, uređena društva se mnogo bolje nose s ovim problemom, ali ga osjećaju na svojim plećima. Posebno kada se radi o organiziranom prosjačenju, što je izrazito česta pojava.

U ovoj kolumni se nećemo baviti armijom prosjaka koji ordiniraju čaršijama, šoping centrima, ali i mahalama bh. gradova – a itekako jesu dio organiziranog prosjačenja – jer se radi o velikoj temi koja zavređuje značajnu pažnju istraživačkog novinarstva.

Umjesto toga,  ispričat ćemo jednu priču, neka to bude praznični poklon povodom Dana državnosti Bosne i Hercegovine, koja je vrijedna pažnje. Helem, priča ide ovako…

Na povratku kući, svakoga dana bi u Barama svraćao u šoping centre, nekad u Bingo, a nekad u Merkator, zbog svakodnevnih kućnih potrepština. Ispred Merkatora, gotovo svakoga dana, sjedila je jedna starija žena, preko 70 joj je godina, onako je čučala, kao što čuče oni koji prose na ulicama. Sjedila bi par metara udaljena od ulaza.

Odmah do nje, gotovo cijelo ljeto, sjedio je i jedan momak, naočit i zdrav, nekih dvadesetak mu je godina, s natpisom okačenim oko vrata, na kojem je pisalo “Apel za hranu”. Svaki put na izlazu iz šoping centra, starici koja je čučala, udijelio bih nešto sitnog novca. Momka bih uredno preskakao. Na izrazu njegovog lica, vidjelo se da mu nije bilo pravo niti drago.

Ali, bio sam uporan u svojoj praksi. I on je bio uporan u svome negodovanju, a onda me je jednog dana zaustavio s pitanjem zašto i njemu jedan dan ne dadnem, kada uvijek dajem samo starici pored njega?!

Imao sam vremena, kad me upitao, nisam žurio, tako da mi je godilo njegovo pitanje, a onda sam uzvratio pitanjima, umjesto odgovora: Jesi li bolestan, jesi li invalid, itd. Odgovor je glasio da nije. Pa zašto onda tražiš i prosiš za hranu? Pa zato što sam gladan i što nemam! Ok, rekao sam mu, ali ako promijeniš natpis oko vrata, Bog će ti pomoći. A šta da napišem? Napiši: Tražim posao, čestito ću raditi sve što treba. Treba mi za hranu. Ovo zadnje možda i ne moraš, ali prvo je najvažnije.

Počeo se izvlačiti da je već pitao i tražio da nešto radi, ali niko mu nije dao ništa da radi pa da zaradi, mada ne vjerujem u to. Rekao sam mu da je ovo naselje veliko, dosta ljudi ima posla u baščama, u avlijama, oko kuća, treba nekome drva iscijepati, ćumur unijeti, itd. Svako će mu dati pristojnu dnevnicu i hediju, plus će i hranu dobiti. Nije bio baš zadovoljan mojim prijedlogom, rastali smo se, naravno, ponovo mu ništa nisam dao.

Sljedećeg dana, opet sam naišao. On je imao isti natpis kao ranije, a ja sam opet dao nešto sitnog novca starici, a njemu se obratio s pitanjem kada će promijeniti natpis. Bio sam malo i napadan, a on je rekao da će promijeniti. Dani su prolazili, svaki put bi isto postupio i svaki put bih mu isto govorio, a on se vadio i obećavao.

Jednoga dana nije ga bilo. Pitao sam staricu zna li gdje je, rekla je da ne zna. Nisam više obraćao pažnju na to što ga nema, gotovo sam ga bio zaboravio.

I jučer, kada sam krenuo kući s ikindije, svratio sam u Bingo u Barama, po neke namirnice. Na parkingu je bilo dosta auta, a onda sam čuo da me neko zove po zvanju: Efendijaaa, efendijaaa! Razlijegalo se parkingom.

Pogledao sam u stranu i vidio njega kako ide prema meni, ali samo sam mu glavu i do pola prsa vidio. Bilo mi je drago da zna ko sam i da je sve što sam mu govorio bilo iz dobre namjere da mu pomognem. I sada je imao nešto obješeno oko vrata, pomislio sam kako neki ljudi uvijek idu linijom manjeg otpora i da tu nema pomoći.

Prošao je između parkiranih automobila i onda sam ga čitavog ugledao. Oko vrata mu nije visio nikakav natpis, nego je visila paleta s automirisima. Kao da me je sunce u maglovitom danu ugrijalo, baš sam se bio obradovao. Upitao sam ga, jer sam zaboravio, kako se ono zove. Rekao je: Sabrija.

Onda sam mu se obratio kao trgovcu da mi kaže koliko košta jedan miris, rekao je marku i po. Ok, daj mi jedan. Dao sam mu dvije marke i rekao da kusur zadrži, kazavši isto tako da mi je to najdraži automiris koji sam kupio za svoj automobil.

I njemu je bilo drago, pa je počeo da priča: Vidi, efendija, ja ovo platim 30 maraka, a zaradim troduplo više. I sve rasprodam. I u džamiju idem da Allahu zahvalim. Naravno, rekao sam mu, samo Allahu zahvali i na Njega se osloni, pa će ti On pomoći i sutra ćeš ako Bog da imati svoju trgovinu, radnike i lijepu zaradu. Da si ostao sa starim natpisom i da prosiš za hranu ispred Merkatora – cijeli bi život prosjak ostao. Ovako, uz Božiju pomoć, možeš dobar trgovac i gospodin postati, čak i druge pomogati. A ja ću uvijek miris od tebe kupiti.

Razišli smo se i, prije nego sam u Bingo ušao, ponovo me je zovnuo, prolomivši parkingom: Efendijaaa! Okrenuo sam se prema njemu, rekao je mnogo tiše: Hvala još jednom. Namignuo sam i rekao: Hvala Allahu.

Ušao sam u Bingo, sada već u potpunosti i ne znajući šta sam trebao kupiti, ali sam bio sretan i radostan što sam vidio da se u mojoj domovini, mome gradu, mome kvartu i mahali, uz malo poticaja i motivacije, jedan ljudski život u potpunosti promijenio.

Ne moraš biti prosjak, kad već možeš biti gospodin, moj Sabrija!

Tekst odražava stavove autora, a ne nužno i stavove Islamske zajednice u BiH – Media centra d.o.o