Religioznost bosanskohercegovačkih muslimana nakon političkih promjena devedesetih godina prošloga stoljeća

Intelektualna javnost već dugo vremena očekuje da odgojno-obrazovne institucije Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini otvore kritičke rasprave o brojnim pitanjima koja se odnose na stanje religijske svijesti bosanskih muslimana, specifične forme religioznosti, institucionalnog i vaninstitucionalnog religijskog odgoja i obrazovanja koje su se razvile nakon društveno-političkih promjena devedesetih godina prošloga stoljeća. Gledano iz ugla  projekcije razvoja vjerskog života muslimana, njihova vjerskog i teološkog obrazovanja, vjerskih i kulturnih institucija Zajednice te razvoja budućeg politički integriranoga BiH društva i države, ta pitanja imaju svoju nesumnjivu teorijsku ali i praktičnu punovažnost. Stoga ćemi ih u ovome tekstu, u smislu istraživačke skice a ne davanja konačnih odgovora, nastojati problematizirati, posebno se fokusirajući na pitanje što je to suštinsko a što formalno u bosanskom pristupu islamu odnosno da li je došlo do promjena u strukturi religioznoga mentaliteta bosanskih muslimana u proteklih dvadesetak godina. No, da bismo o tome mogli odgovorno govoriti nužno je barem u kraćim potezima naznačiti povijesna ishodišta vjerskog identiteta bosanskih muslimana. Prije svega treba reći, a znanstvene analize su to nesumnjivo potvrdile, da je islam odnosno islamska tradicija, pored drugih povijesnih i kulturnih faktora, kontinuirano doprinosila oblikovanju, čuvanju i afirmiranju nacionalnog identiteta bosanskih muslimana (Bošnjaka). Stalnim obnavljanjem povijesnog sjećanja kroz specifične forme tradicionalne bosanskohercegovačke religioznosti i na njoj izgrađenu specifičnu kulturnu tradiciju Islam je prosto omogućio muslimanima da kontinuirano povijesno traju, unatoč nastojanjima da ih se marginalizira ili ukloni sa povijesne scene. Tako je bilo i u krajnje složenim i teškim vremenima jugoslavenskoga socijalizma, gdje je Islamska zajednica sa svojim institucijama, u odsutnosti snažnog sistematskog djelovanja  političkih, kulturnih i akademskih institucija Bošnjaka, bila i ostala jedina čuvarica i nositeljica kulture sjećanja/pamćenja bošnjačkoga naroda svega onoga što je bilo sistematično relativizirano, potiskivano i zabranjivano. Tako je bilo sve do pred kraj dvadesetoga stoljeća kada dolazi do intenzivnije političko-nacionalne i kulturne institucionalizacije bosanskih muslimana. U procesu njihove nedovoljno artikulirane i odveć ostrašćene političke i socijalne institucionalizacije teško je bilo predvidjeti moguće pravce razvoja novih formi religioznosti odnosno potencijalnih transformacija unutar islamskog religijskoga identiteta. Međutim, sa ove vremenske distance već sada možemo govoriti o njegovim glavnim odlikama odnosno procesima njegova razvoja. Gledano sociološki, fenomenološki i socijalno-antroploški, religioznost BiH muslimana u proteklih dvadeset godina moguće je pratiti kroz proces oživljavanja islamske religioznosti, snažnijeg pozivanja na islamske religijske institucije i, napokon,  proces religijske individualizacije.

Oživljavanje islamske religioznosti

Oživljavanju religije  i religioznoga pogodovale su velike društvene, političke i kulturne promjene u svijetu općenito. Riječ je o procesu transformacije sekularnih društava u Europi u kojima religija nije kako se očekivalo nestala već je doživjela funkcionalnu transformaciju odnosno da je našla drugačije puteve i forme svojega ponovnog društvenoga iskazivanja (H. Cox, Peter L. Berger). Kod nas religija svoj uspon doživljava raspadom komunizma što je zapravo otvorilo pitanje novog nosioca društvenog identiteta i integracije. Ono za čime se tragalo (nosiocem identiteta) vjernici su pronašli u konfesionalnim zajednicama i njihovim institucijama. Oživljavanje religijskoga je, međutim, već u počecima bilo obilježeno religijskim islamskim tradicionalizmom, a možemo ga najlakše prepoznati u kolektivističkoj Islamskoj zajednici i „narodnoj”, statičnoj, normativnoj, formalnoj i selektivnoj religioznosti ( primjerice, veliki predizborni skupovi SDA u Foči, Cazinu i Sarajevu, a kasnije i drugih stranaka koje su pripadale tzv. muslimanskom kulturnom i civilizacijskome krugu, koje prati zanimljiva i specifična simbolika odnosno različite forme religijskoga folklora).

Međutim, tako oblikovanu islamsku religioznost prije karakterizira vjera „oslobođenja naroda od komunizma” ( tu činjenicu su posebno emotivno i sa velikim zanosom naglašavali imami i članovi Mladomuslimanskoga pokreta) nego vjera koja je plod unutarnjega duhovnog zrijenja, zapravo više vjera emocija i čuvstva, a manje vjera koja je kroz intelektualnu spoznaju ušla u volju, kroz odluke u život, kroz uvjerenje u djelovanje, kroz djelovanje u kulturu.

To, drugim riječima, znači da se oživljavanje islamskoga, nakon sloma komunizma, dogodilo  više na  formalnoj nego sadržajnoj razini, što je dakako otvorilo širok prostor za strašnu zloupotrebu sadržaja univerzalnih vrijednosti islama. U tom okviru otpočeo je proces bezobzirne ideološke, partijske i političke zloupotrebe vjere poput klanjanja džume u Državnom parlamentu, konfesionalizacije vojnih struktura, zamjene uloga političara i imama, itd., za šta su odgovorni tadašnji vjerski lideri pa i profesori teologije, čije negativne posljedice Islamska zajednica još uvijek ispašta i tako će  vjerovatno  biti još dugo vremena. Nažalost, vjerske institucije su izgubile mnogo vremena koketirajući sa partijskim-ideološkim autoritetima, koji ni sami nisu imali  jedinstvenu i osmišljenu projekciju razvoja politike nacionalnog identiteta Bošnjaka. No, to je tema za sadržajno i tematski ozbiljniju raspravu!

Pozivanje na religijske institucije

Proces oživljavanja islamske religioznosti ili revivala, koga se u skladu sa ideologijom globalizma obično označava novim ideologemama poput fundamentalizma, integrizma, itd., pratio je proces naglašene konfesionalizacije (re/tradicionalizacije), tj. pozivanja na povijesne zasluge Islamske zajednice oko oblikovanja, čuvanja i afirmiranja pojedinačnih ali i kolektivnih bosanskomuslimansikh identiteta. Zbog toga sam u više navrata u medijima govorio („Oslobođenje”) da su mnogi Bošnjaci u procesu događanja „muslimanskoga naroda“ živjeli i još uvijek žive u vulgarno shvaćenom nacionalno-religijskome resentimanu (od pamćenja povijesnih zasluga Islamske zajednice) koga se uvijek kada «zagusti», politički, ideološko-partijski zloupotrebljava, do krajnjih granica profanizira, a sve radi neviđene pohlepe ( nezakonitog stjecanja imovine), društvenog komformizma ( uživanja u nezasluženim društvenim funkcijama), političkog pragmatizma ( šićarđijske “suradnje” sa  veoma sumnjivim inozemnim oraganizacijama) i  moralnoga licemjerja (podržavanja onih vrijednosti i rješenja u koje se intimno ne vjeruje, bilo da je riječ o radnoj sredini, univerzitetu, državi ili religijskoj zajednici i njenim institucijama). 

Nažalost, ni oficijelna bošnjačka ulema, također,  nije smogla snage dinamično se i odgovorno suočiti sa nastalim promjenama. Ovo je možda najvidljivije na primjeru Udruženja Ilmije, koje je, uz punu opravdanost svoga osnivanja (zaštita imama i vjeroučitelja te razvoj vjerskog života bosanskih muslimana) nerijetko poslužilo neodgovornim pojedincima koji su se nalazili na visokim funkcijama unutar Zajednice da preko Udruženja ostvaruju neke druge ciljeve nekada čak i sasvim suprotne osnovnoj intenciji udruživanja imama. Kao posljedica takvog neodgovornoga odnosa prema Ilmiji, umjesto tek načelno proklamirane zaštite fundamentalnih kulturnih i nacionalnih interesa, neki realizirani sadržaji poprimili su forme zastrašujućeg dogmatizma, krajnje intelektualne i kulturne rezistencije, te nekritičkog njegovanja bliskih veza s nekim partijskim i političkim centrim moći. Ovo nikako ne znači da se Udruženje Ilmijje trebalo povlačiti iz društvenih zbivanja, naprotiv Ilmijja je trebala biti usmjeravateljica- s obzirom na njenu prirodu i povijesne zasluge- a ne predmet zastrašujućih zloupotreba u prizmene svrhe.

U tom smislu nema nekih značajnijih razlika između oficijelne uleme i drugih tumača islama koji uvode posve nove forme vjerskoga obrazovanja određujući na taj način novi duhovni, kulturni i socijalni reljef Bosne i Hercegovine (utječu na cjelinu odnosa unutar muslimanskoga ali i uopće bosanskohercegovačkoga kolektiviteta). I jedni i drugi ostaju kod neke vrste potisnute religioznosti ili  redukovanoga islama, karakterističnog za socijalističko razdoblje, samo što neki islamski gurui, šejhovi i samozvani učitelji u svojemu pogledu na islam više insistiraju na povijesno dovršenim tradicionalnim, a ilmija povijesno istrošenim kulturnim paradigmama. Zato pouzdano možemo reći da vjersku (interpretativnu) pluralnu scenu Bosne poslije devedesetih godina prošloga stoljeća odlikuje odsustvo jezika vlastite i odgovorne vjere, doživljajne vjere koja je plod individualnoga suočenja sa stvarnošću i njenim višestrukim izazovima. Nažalost, za razliku od klasičnoga doba kada se  historija islama razvijala u korelaciji, a ne diskrepanciji tradicije i suvremenosti, bosanskim muslimanima danas nedostaje neposredno životno ili doživljano iskustvo islama, tj. pojedinačno iskustvo vjere proisteklo iz jakih frustracija koje svaki musliman intenzivno proživljava u sučeljenju sa promjenama u suvremenoj kulturi čije se refkelsije itekako osjećaju u postdejtonskoj Bosni.

Posljedice su više nego ozbiljne: takav pristup (formalni) islamu odlikuje neinventivnost, iracionalnost (akademici, profesori, teolozi i selefije), defetizam, sklerotičnost, stereotipije itd. Nesposobnost da se izgradi zrela i iskustvena vjera kompenzira se pozivanjem na „konfesionalnu pripadnost“, na već ostvarena iskustva prethodnih generacija, što podrazumijeva isključivo nekritički prepisivački i prevoditeljski angažman. Pitamo se ko je, osim rijetkih, uspio da kritički predstavi djelo Handžića, Đoze i drugih  znamenitih bosanskih alima iz prošloga stoljeća ili da napiše angažiranu originalnu vjersku knjigu, neku vrstu teološke sume svojega vremena, koja bi bila svjedočanstvo odgovorne autentične islamske pobožnosti njenoga autora? Prethodno naznačena praksa nije dobra jer je time onemogućen izvorni proces revitalizacije u autentičnom kur’anskome duhu, tj. posredovanja vjerske tradicije kroz specifične izazove današnjega vremena i svijeta. S obzirom na njenu povijesnu zadaću, sasvim je prirodno što vjernici najveću odgovornost ali i očekivane odgovore na prethodno izneseno stanje traže u institucijama Islamske zajednice, naglašavajući posve opravdano da određeni njeni kadrovi kao da još uvijek ne uviđaju nužnost gradnje takve klime u kojoj bi se iznutra ili prirodno odvijao proces sazrijevanja vjerske svijesti od formalističke prema iskustvenoj, od kolektivne prema pobožnosti proistekloj iz čovjekova slobodnoga izbora.

I jedni i drugi još uvijek žive u uvjerenju da je duhovni i kulturni identitet nešto što se rođenjem stječe, što je povijesno fiksirano i što ne podliježe bilo kakvim promjenama i razvoju, a ne nešto što se vremenom gubi ili osvaja, baš kao i čovjekova sloboda. Zato se može postaviti pitanje šta je to kulturni identitet bosanskih  muslimana danas? Čak i površnim pregledom moguće je ustanoviti da oni žive od kulturnih zasluga svojih predaka ili od nekritički prihvaćenih tekovina suvremene civilizacije, u svakom slučaju nastoje se povijesno održati kroz kulturne obrazce koji nisu u skladu sa razinom njihova duhovnog, socijalno-političkog i kulturnoga razvoja. Suvremeni kulturni identitet Bošnjaka se ne razvija prirodno i iznutra (iz sučeljenja sa suvremenim svijetom), nego se razvija kao hibridni kulturni identitet ili kao kulturni stereotip koji ima isključivo funkciju povijesnoga pamćenja (ilahije, kaside, sevdalinka, bosanskoherecgiovačka klasična književnost, itd.) Takvo osjećanje vremena i povijesti nesumnjivo će usporit proces duhovnog, političkog i kulturnog sazrijevanja Bošnjaka.

Pojava indivudualne religioznosti

U međuvremenu uočene su određene promjene u području islamske religioznosti, posebno nakon svršetka agresije na Bosnu i Hercegovinu. Pored tradicionalnih formi evidentirane su i nove forme religioznosti  koje prati specifična simbolika i stil ponašanja. Te nove forme mogu se razvrstati u dvije kategorije: prvu možemo okarakterizirati kao poseban oblik individualne i privatizirane religioznosti, a drugu kao mogući oblik „difuzne religioznosti”. Naspram institucionalne islamske tradicionalne religioznosti nove su se forme pojavile kao posljedica procesa individualizacije gdje vlastito iskustvo i življena vjera dobivaju prevagu nad institucionalnom i normativnom vjerom. Drugim riječima, današnji mladi ljudi svoju vjeru žive više na implicitan način, tj. njih karakterizira implicitna pripadnost islamu (slabija konfesionalna pripadnost), što u konačnome otvara vrata krize religijskoga identiteta. Zbog toga mladi ljudi, prije svega reagirajući na  teološki i religijski dogmatizam i kulturni konformizam Bošnjaka, posebno karakterističan za proteklih dvadeset i više godina i tragajući za izlaskom iz krize unutarnjeg identiteta,  nastoje progovoriti vlastitim jezikom vjere, iz svog vlastitog doživljaja islama, koji je – i to posebno treba naglasiti– u dobroj mjeri antitradicionalan. U tom smislu on zabrinjava: koliko god je jako interesantno i za nas važno da se mladi ljudi oslobađaju dogmi i stega, načelo pripadanja tradiciji je izuzetno  važno. Kao što je čovjek biće religije, znanosti, ekonomije, politike,  tako je i biće tradicije ili pripadanja. Tradicija je duša svake religije, pa i islama. To je pojava koja nas zabrinjava i kojoj u budućnosti trebamo posvetiti daleko veću pažnju. Subjekti tih promjena su kao što smo već rekli mladi odnosno adolescenti. Budući se radi, sa stanovišta i religije i  znanosti, o najznačajnijim društvenim kategorijama, takve promjene podrazumijevaju posve drugačije pristupe fenomenu „difuzne religioznosti”, koja više nema pretjeranog osjećaja za tradicionalne institucije ili tradicionalne vjerske narative, teologijske i dogmatske konstrukte ili potrošene fraze.

Zaključak

Nažalost, mi još uvijek nemamo ozbiljno fundirana i stručno vođena istraživanja muslimanskog religioznog identiteta u Bosni  Hercegovini s kraja prošlog i na početku novoga milenijuma. Postoje samo individualni pokušaji propitivanja transformacije tradicionalnih identiteta koji dolaze više izvan institucija Islamske zajednice, dok se u drugim religijskim zajednicama i crkvama  tim temama sistematično i projektirano bave brojni instituti i stručna nacionalna tijela. Zato bi institucije Islamske zajednice trebale što prije sačini plan i program istraživanja koji bi obuhvatio: Prvo, ozbiljnu kritičku analizu djelatnosti Islamske zajednice u BiH od devedesetih godina prošlog stoljeća do danas. Te analize bi trebale biti plod  rasprava unutar odgojno-obrazovnih institucija ali i najviših organa Zajednice. Takvih rasprava, kao što smo već rekli,  do sada nismo imali što je otvorilo prostor za različite špekulacije i krajnje pojednostavljena tumačenje složenih procesa koji se dva desetljeća odvijaju unutar  Zajednice. Drugo, obuhvatniju reorganizaciju institucija Zajednice te reformu programa za izučavanje Islama, počev od najnižih razina do Fakulteta islamskih nauka, koja  bi trebala biti usklađena sa radikalnim promjenama u strukturi religioznog mentaliteta mladih generacija. A to znači da je potrebno ustanoviti posve nove metodičke standarde u izvođenju vjeronauke odnosno programu teoloških studija ali i novu istraživačku metodologiju u razumijevanju  složenog fenomena islamske religioznosti danas kojoj korespondira personalitet i individualitet današnjeg čovjeka koji je suštinsku utemeljen u vlastitoj slobodi. Treće, odmišljen i projektirani razvoj Zajednice u svim područjima njene djelatnosti, posebno potrebu stvaranja nove kadrovske politike koja će moći stručno i specijalistički obrazovati takve teologe i vjeroučitelje, oslobođene bilo kakvih ideologijskih utjecaja, koji će biti kadri odgovoriti izazovima novoga doba i time dati doprinos razvoju bošnjačkog nacionalnog kao i identiteta bosanskoherceghovačke države. Na kraju želim naglasiti da, zbog nepostojanja ozbiljne projekcije razvoja obrazovnih institucija kod nas danas, nesumnjivo najveću historijsku odgovornost snose najviši organi Islamske zajednice iz ranijega saziva!

Prof. dr. Adnan Silajdžić